– Ja sam norveški državljanin i smatram se Norvežaninom, ali koliko god bio dobro integriran i koliko god dobro govorio norveški jezik, i nakon 22 godine me dočeka pitanje: “Odakle si?” Možda me to pitaju samo zato što sam tamnoput i možda me nitko to ne bi pitao da sam otišao u Španjolsku... Možda me ne bi pitali ni u Norveškoj, odakle sam, da sam plavokos, kao što to ne pitaju moje prijatelje, plavokose Bosance. Znam, ne krije se iza svakog pitanja provokacija niti zla namjera, ali uvijek će biti ljudi koji će vas htjeti uvrijediti ako ne zbog boje kože, onda zato što ste debeli ili klempavi. Ali smeta mi to ako se smatram Norvežaninom, imam pravo Norvešku koju prihvaćam kao domovinu i kritizirati, no to je jako teško. Ako ste stranac pa nešto takvo kažete, uvijek vas poklope i kažu “ti si s Balkana ili s Bliskog istoka”. Smeta me kolonijalistički odnos prema ljudima drukčijeg podrijetla – govori norveško-bosansko-hrvatski pisac Bekim Sejranović o životu i integraciji u Norveškoj. Dodaje da svi danas trebaju spustiti tenzije i vidjeti kamo svijet vode građanski ratovi, hajka na muslimane ili trenutačno stanje s povremenim terorističkim napadima koje može trajati sljedećih 20, 30 godina ili u nedogled.
Moj otac Australac
Sejranović nije vjernik, nije imao problema s integracijom u Norvešku u koju je došao iz slavenske europske kulture, a opet njegove riječi upućuju na jaz između “stranca” i domicilnog stanovništva. Samo je pitanje koliki je taj jaz i kako ga pojedinac shvaća jer možda netko drugi na njegovu mjestu, manje senzibilan, ne bi ni uočio da je pitanje “odakle si” išta više od znatiželje i možda mu ne bi zasmetalo i ako to nije. Kad Merkel kaže “mi to možemo”, misleći na integraciju izbjeglica i migranata, a šuti o getoiziranoj Europi, zaboravlja da građane koji su svjedoci postojanja getoiziranih kvartova i paralelnih društava u europskim gradovima nije baš uvjerila u to. Ta nesposobnost Europe da ponudi rješenje stvarne integracije doseljenika, koji trebaju prihvatiti temeljne vrijednosti zemlje u koju su došli, a domaćini njih kao ravnopravne sugrađane, stvara (ne)vidljivi jaz između doseljenika i domaćina.
– Oslo je podijeljeno na zapadni i istočni grad, a u istočnom je 95% djece stranog podrijetla. U nekim dijelovima zapadnog Osla neće vam iznajmiti stan ako ste Afrikanac, Pakistanac i tamnoputi. I to nitko neće reći javno, ali je tako posljednjih desetljeća. Oslo je toliko podijeljeno da se jasno vidi razlika u arhitekturi, standardu i čistoći na cestama i sigurnosti na ulici. Ima ljudi iz zapadnog dijela Osla koji nikad nisu bili u istočnom dijelu. Kad sam došao u Norvešku, u zapadnom dijelu Osla rekli su mi da mi ne žele iznajmiti stan jer sam stranac. Odgovornost za integraciju imigranta leži na useljenicima i na domicilnom stanovništvu, no čini se da se sve svodi na klasno pitanje između sirmašnih i bogatih jer, ako ste bogati musliman, Afrikanac, nećete imati problema. Moj otac je osam godina živio u Njemačkoj i nikad se nije osjećao kao doma, a nakon dvije godine u Australiji osjećao se kao ponosni Australac. Ljudi moraju početi razmišljati da nacije nisu više etnički ni religijski određeni, jer ste u Kanadi i Australiji Kanađanin i Australac, bez obzira na boju kože i vjeroispovijest – kaže Sejranović.
Dok nema pravog rješenja za izbjegličku i migrantsku krizu, dok nad Europom visi prijetnja novih terorističkih napada, nameće se pitanje hoće li u 21. stoljeću razdjelnica biti, ne boja koža kao u 20. stoljeću, nego, kako se čini, ona između islama i Zapada, što je sa zabrinutošću zaključio britansko–pakistanski teoretičar etničnosti Tariq Modood? Sa zaključkom Modooda i s tim da se nije teško složiti s njegovom zabrinutošću završava znanstveni rad “Islam, islamofobija i Zapad: suprotstavljeni pogledi i društvena stvarnost“, svučilišne profesorice sociologije Jadranke Čačić-Kumpes te sociologinje Adile Pavelić, objavljen u časopisu Migracijske i etničke teme Instituta za migracije i narodnosti.
Sraz civilizacija ili stereotipi
U njemu su ponudile kritički pregled radova autora koji govore o odnosu islama i Zapada. Citiraju najpoznatije teoretičare koji o odnosu islama i Zapada govore u okviru ideje o srazu civilizacija, pri čemu se na islam često gleda kao nemodernu religiju i kulturu, čiji pripadnici odbacuju zapadnjačke vrijednosti poput demokracije, slobode, rodne ravnopravnosti. Nasuprot njima, citiraju i autore koji se suprotstavljaju tim stereotipnim pogledima na islam, među njima i one koji kritički progovaraju o islamofobiji u suvremenom zapadnom društvu. Američki politolog Samuel Huntington početkom 90-ih nagovijestio je novo razdoblje svjetske politike u kojem osnovni izvor sukoba neće biti ideološke ni ekonomske naravi, nego će se sukobiti pripadnici nacija i skupina različitih civilizacija. Kao jednu od linija sukoba Huntington je 1993. naveo da očekuje onu davno uspostavljenu između zapadne i islamske civilizacije.
Sintagmu sraz civilizacija prvi je primijenio povijesničar Bernard Lewis 1990., navode autorice. Lewis smatra da su tijekom povijesti snažni religijski sukobi unutar kršćanstva stvorili prostor za doktrinu odvajanja crkve od države kao preduvjeta obuzdavanja religijske nasilne indoktrinacije, dok razmimoilaženja u islamu nisu bila tako snažna da bi iznjedrila sličnu doktrinu. U suvremenom odnosu Zapada i islama po Lewisu je riječ o srazu civilizacija. S druge strane, najutjecajniji autor koji je upozoravao da su zapadne zemlje, vodeći se zapadnocentričnošću, stvorile stereotipnu sliku islamskih zemalja, kultura i ljudi je Edward Said, rođen u Jeruzalemu. Taj istaknuti intelektualac i književni teoretičar kritizirao je Huntingtonovu tendenciju da sve muslimane opisuje kao jednu osobu zanemarujući činjenicu da je riječ o milijunima ljudi raspršenih po svijetu, koji govore raznovrsne jezike i imaju raznovrsne tradicije i povijesti. U radu “Islam, islamofobija i Zapad: suprotstavljeni pogledi i društvena stvarnost” prof. dr. Čačić-Kumpes citira i kuvajtskog politologa Shafeeqa N. Ghabre, koji tvrdi da na Zapadu prevladava pojednostavljena slika islama, bez objašanjenja i razmatranja povijesno-kulturnih čimbenika. Smatra da bi Zapad trebao zagrebati ispod površine i ponovno promisliti o izvorima istočnjačke ljutnje protesta i terorističkih akcija.
– Ne događa se sudar dviju civilizacija, nego sudar zapadnoeuropske civilizacije s posljedicama vlastitih imperijalnih bezočno brutalnih osvajačkih i pljačkaških pohoda na područja koja je trebalo osvojiti i podrediti. Još uvijek se nastoji izvršiti “deindijancizaciju” bliskoistočnih područja stvaranjem rezervata za muslimane i druge (afričke) nekršćane u njihovim zemljama. Onako kako to sada čine u Palestini, tako su to činili u Sjevernoj Americi s Indijancima – kaže sociolog religije prof. dr. Ivan Markešić. Kritičan je prema getoizaciji migranata i izbjeglica.
– Geta za izbjeglice, kojih je kršćanski bezbožna Europa puna, biblijskih su razmjera. Doseljene muslimane s Bliskog istoka i Afrike nije se smjelo getoizirati, a oni su trebali prihvatiti sekularne vrijednosti europskog društva da bi se mogli integrirati. No, ostali su u predgrađima, uzeli najprljavije poslove, nisu se uspeli na društvenoj ljestvici i sad se europskim državama kao bumerang vraća nepoduzimanje bilo kakvih koraka u njihovoj integraciji. Države su trebale prihvatiti njihov identitet i vjeru, a doseljenici pravila društva i zakone zemlje u koju su došli. Djeca u Europi trebaju pohađati škole bez vjerskih obilježja i treba ih odgajati u univerzalnim vrijednostima, a pokrivanje lica nije iskaz islama kao vjere niti je propisano u Kuranu. Europa živi civilizaciju smrti i ona je u biološkom nestanku. Ali boji se suočiti s ljudima druge kulture i civilizacije, s onima koji gaje i životno prakticiraju vrijednosti koje je Europa, pa i Hrvatska, pogazila. A to su i dostojanstvo ljudskoga života, vrijednost braka i obitelji, vrijednost jezika, tradicije, religije. Ako se Europa odrekne geta i te ljude prihvati kao osobe i počne s njima stvarati nove zajedničke vrijednosti, koje neće isključivati temeljne postavke ni kršćanstva ni islama, mnoge probleme bit će lakše riješiti – zaključuje Markešić. Sejranović na budućnost u Europi ne gleda optimistično – čini mu se da teroristički napadi neće prestati, dolazi do polarizacije društva, desnica jača i mogla bi postati ekstremnija. Boji se da će se stvari u budućnosti zaoštravati.
Utjecajni teoretičari
O odnosu islama i Zapada
Huntington: “Sve intenzivniji kontakti različitih civilizacija u sve tiješnjem svijetu dovest će do sukoba jer su etničke i kulturne identifikacije od velike važnosti za pojedince i narode, a kulturne razlike su velike i nepomirljive”
Said: Pojam islam se u suvremenom svijetu počeo rabiti djelomično kao fikcija, a djelomično kao ideološka oznaka. Ta slika o islamu odgovara Zapadu jer njome opravdava nastavak kulturne i ekonomske ekspanzije
Bernard Lewis 1990. godine: “Sekularizacija i modernizacijski procesi koji su počeli na Zapadu preslikavali su se u druge dijelove svijeta i nigdje nisu bili manje uspješni nego u islamskim zemljama”
Shafeeq Ghabra: Na Zapadu prevladava pojednostavljena slika islama, koji se povezuje s nasiljem i terorizmom. Zapad bi trebao zagrebati ispod površine i promisliti o izvorima istočnjačke ljutnje i terorističkih akcija
>> Alaviti se distancirali od Assada: 'Postojat ćemo i nakon njegova režima'
>> Pakistan je kršćane već počeo grupirati u geta
Bože, jadni mi sa ovakvim vijestima iz Osla!