Dok su predstavnici MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona u BiH tvrdili novinarima kako nema dokaza da se osuđenik za ratni zločin Dominik Ilijašević Como, koji se nakon jednomjesečnog godišnjeg odmora nije vratio u zatvor u Mostaru u kojem je radio kao knjižničar, nalazi u Hrvatskoj, Ilijašević je već bio dao intervju Večernjem listu. Našli smo se na otoku Viru, u kući Comina prijatelja, kamo je došao još 10. rujna. Zahtjev za izdavanje osobne iskaznice bio je predao 17. rujna u PU zadarskoj. Na Viru je dočekao i informaciju da je BiH za njim raspisala tjeralicu. Ilijašević je osuđen na ukupno 15 godina zatvora zbog zločina nad Muslimanima 23. listopada 1993. godine u Stupnom Dolu kod Vareša, te za ubojstvo Davora Lovrića u Kiseljaku. Svojedobno mu se sudilo i za ubojstvo federalnog doministra policije Joze Leutara u Sarajevu, no svi optuženi u tom procesu oslobođeni su.
:: Zašto ste pobjegli?
Smatram da u Bosni i Hercegovini više nemam što tražiti. Mi se Hrvati iz BiH kao narod ponosimo što imamo dvije države. I zašto ja ne bih imao pravo biti tu? Hrvatska i BiH imaju sporazum o izvršenju kaznenih sankcija i ako hrvatski sud prizna odluku suda u BiH, mogu ovdje nastaviti izdržavati kaznu. I uopće se ne krijem, na poznatoj sam adresi. Vjerujem u hrvatsku državu, zakon i pravosuđe.
:: Je li vas na Viru tražila policija?
Bili su u petak, utvrdili da sam tu i dalje sve ide po proceduri. Odležao sam u BiH devet godina i pet mjeseci. U Hrvatskoj imam pravo na uvjetni otpust nakon dvije trećine izdržane kazne. Pa, dobili su ga i Norac i Orešković i Abdić. Ipak, htio bih reći da presudu suda u Zenici za ratni zločin u Stupnom Dolu nikada neću priznati jer je riječ o montiranom procesu. Taj je postupak protiv mene trajao šest godina i osam mjeseci do prvostupanjske presude, pravomoćna je donesena nakon sedam godina i četiri mjeseca. Proces je šest puta počinjao iznova, a predsjednika vijeća Mladena Veseljka i njegova zamjenika, koji su postupak doveli gotovo do kraja, smijenili su Bošnjaci preko svojih veza u OHR-u. Zatim su doveli islamista u duši da me osudi – suca Enesa Malićbegovića – koji je u ratu u Zavidovićima koketirao s arapskim mudžahedinima. Prva optužnica je imala dvanaest točaka, tužitelj je nakon šest godina odustao od sedam, za jednu sam oslobođen, no Malićbegović me osudio na maksimalnu kaznu. Po jednoj točki osuđen sam zbog iskaza žene koja boluje od shizofrenije, a koja je dala tri različita iskaza. Suludo. Ali, oni hoće moju glavu.
:: Zašto?
Jer sam bio jedan od ključnih ljudi koji su spriječili da nas Armija BiH u Lepeničkoj dolini “oslobodi”. A oni su, znate, oslobađali od života, imovine... Drugo, ja nisam bio ratni profiter, mene ne voli ni hrvatski dio politike koji se obogatio kroz rat, koji nije ratovao, a uzeo je činove. Zato postoji dogovor tih dviju strana: Eto vam Como. Do sada je protiv mene vođeno osam sudskih postupaka. Zato mislim da ovo treba presjeći.
:: Kako su okončani ti postupci?
Po jednoj optužnici sam pravomoćno oslobođen, druga je otišla u zastaru, po trećoj sam osuđen na tri mjeseca, uvjetno na godinu dana. To je sve bilo bez veze; držao sam u Kiseljaku lokal i onda udariš nekom šamar, a on odmah viče: nasilničko ponašanje. Imao sam davno optužnicu za peterostruko ubojstvo, kad se sudilo meni, Ivici Rajiću i još jednom dečku, ali sam bio oslobođen. Taj je proces mirovao 12 i pol godina. Onda su, za slučaj da u Zenici budem oslobođen, ponovno aktivirali taj postupak i dali ga na sud u Novi Travnik.
:: Tamo ste 2009. godine osuđeni za ubojstvo Davora Lovrića?
Da, na četiri i pol godine. Sudac Slavko Marić promijenio je optužnicu u kojoj je pisalo da sam ga ubio po naredbi Ivice Rajića. Kad se dokazalo da naredbe nije bilo, da je on povukao pištolj na mene, sudac je promijenio optužnicu i rekao da bih ga ja ubio i bez naredbe.
:: Kako sudac može mijenjati optužnicu?
Vidiš da može. Uglavnom, tu su mi odluku zbrojili sa presudom za Stupni Do i dobio sam ukupno 15 godina zatvora. A taj je Lovrić bio naš. Ali je poludio pa silovao dvije djevojčice od 15 godina, Hrvatice. Jedna se ubila. I onda je silovao dvije 15-godišnje Muslimanke. Radio je i dalje probleme i rekao sam Rajiću da ga hoću zatvoriti na tri mjeseca, da dođe k sebi. Došao sam po njega, a on je na mene potegao pištolj. A ja na njega automat. Eto, tako ti je to bilo. Moje je prokletstvo što branim istinu, ne želim nagodbe. Ne mogu priznati da je Ivica Rajić izdao naredbu da se poubijaju žene i djeca u Stupnom Dolu kad te naredbe nije bilo. U vrijeme kad je postupak vodio sudac Veseljak, svjedoci iz Armije BiH, koje je pozvalo tužiteljstvo, kazali su da je Armija branila selo. Posebno ističem svjedočenje Ešrefa Likića koji je izjavio da je prilikom napada HVO-a na selo zapovijedao jedinicom od 48 do 50 vojnika te da je od 1. srpnja 1993. u Stupni Do kao pojačanje upućena i interventna jedinica. Kad Armija BiH ulazi u Vareš, 3. studenog 1993. godine, i pravi izvješće o Stupnom Dolu, Husnija Mahmutović s još dva čovjeka broji 17 žrtava. Ne više. Godinu dana kasnije nabrojili su 38 mrtvih. U sudskom postupku sam dokazivao da sam ja, kad se dogodio zločin, vodio grupu na brdo Bogoš. Nabrojio sam 25 ljudi koji su bili sa mnom. Rekao sam i da su dvije grupe bile dalje, jednu je vodio Miroslav Anić, a drugu Slavo Antić. Iza te dvije grupe ostali su leševi. Tko je koga ubio, pojma nemam jer nisam bio tu. Ali ne, na sudu je bilo dovoljno da svjedoci kažu da su me vidjeli, a ne i da sam nekoga ubio. I eto ti robije. Tako su mi složili i proces za Jozu Leutara, kojeg nisam ni znao ni poznavao, kao ni one s kojima sam optužen, osim Jedinka Bajkuše, moga konobara. Andabaka sam vidio tek 1996. Budaletina, šećeraš. I onda meni neko tamo dođe i kaže: Tebi je Andabak naredio. Ma j... te Andabak.
:: Andabak naredio, a Como izvršio ubojstvo Leutara?
Da, s ciljem rušenja Federacije i pripajanja teritorija RH. Koja konstrukcija! Kad su me uhitili za slučaj Leutar, sjedio sam za stolom. U mene su ispucali 28 metaka. Ranili me, htjeli ubiti. Sreća je bila da su se previše bojali, pa su im drhtale ruke.
:: Ili vas metak neće?
Neće. A sve to gura Bakir Izetbegović zato što je on naredio Ismetu Bajramoviću Ćeli da ubije Leutara. Kad je to Armin Jašarević kazao Sforu, federalni MUP je odmah otišao po silovatelja Merima Galijatovića i liječničkim nalazima dokumentiranog shizofreničara, koji je ležao u kaznionici u Zenici i kome je Suljo Babić, ondašnji federalni tužitelj, bio ujak. Njima je samo trebao svjedok iz Zenice koji će ispričati priču da oni mene mogu otrest. Da su me ubili, sve bi bilo riješeno. Ovako, istraga ide dalje. Neka dođe Bakir Izetbegović u Hrvatsku na poligraf, a doći ću i ja. I proći ću ga 100 puta, a on nijednom jer je kriv. Ali struktura bliska SDA – direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač, zatim ondašnji ministar policije Mehmed Žilić, pa šef krima iz tog vremena Faik Lušija i Zlatko Miletić, tada direktor Uprave policije – guraju non-stop istragu o Leutarovu ubojstvu na nas kojima se sudilo. I Ante Prkačin dobro zna zašto je pristao lažno svjedočiti i štititi Bakira. Tako je zapravo štitio sebe za ono što se događalo u Bosanskom Brodu. I ne treba zaboraviti da je on ipak Alijin general jer mu je Alija dao čin. S druge strane, imate ministra sigurnosti Fahrudina Radončića koji uporno govori da je Leutara ubila državna bošnjačka mafija na čelu s Bakirom Izetbegovićem. I pozvao ga je ljetos pred parlament BiH da mu se suprotstavi, ali Bakir nije došao. A ja zovem Žilića, Lušiju, Lukača i Miletića da odgovore jesu li po nalogu SDA skrenuli istragu o Leutarovu ubojstvu u krivom smjeru. Iako se nikome ne može dva puta suditi za isto djelo, sad trube da sam pobjego zbog toga jer se sprema nova istraga u slučaju Leutar prema istim akterima. A ja sam bio na slobodi, imao 30 dana godišnjeg i otišao sam da ovdje nastavim izdržavati kaznu.
:: Zašto niste izdržavanje kazne u Hrvatskoj zatražili pravnim putem?
Nikada to ne bih dobio jer je na čelu ministarstva naš vječni ministar Bariša Čolak. Ja nisam čovjek koji se može nagađati na lažima. Nisam Ivica Rajić koji se nagodio u Haagu na lažima i pričao kako mi nije mogao zapovijedati u ratu. Ispričao je tamo da se slaže s tezom tužiteljstva da bi se, kad bi se išlo u sudski proces, dokazala agresija RH na BiH. Ma o čemu pričaš ti? Majmune! Isto to je i Blaškić napravio. Skupa s Nobilom izmislio je dvostruku liniju zapovijedanja, pa su sve svalili na Darija Kordića koji, jadnik, nema nikakve veze s Ahmićima. Ne mogu kao Rajić lagati da je ona kontroverzna Praljkova zapovijed da se u Varešu nema milosti ni prema komu do vojnika došla prije akcije u Stupnom Dolu. Nama je tu zapovijed Rajić pročitao dan nakon akcije, 24. listopada 1993. godine u 12 sati na Ponikvama, gdje su bile postrojene Maturice, Apostoli i vod vojne policije. Imam taj njegov zaštićeni dio iskaza u kojem kaže da je ta Praljkova zapovijed nekim čudnim putem došla do mojih vojnika prije napada na Stupni Do i da je to osnovni uzrok počinjenja zločina. Branim istinu, pa otišla glava – otišla. Napisao sam knjigu o Stupnom Dolu, da vidite što je prava istina.
:: A što je prava istina?
Da se zbio ratni zločin. Ali on nije bio planiran, nije se dogodio u opsegu u kojem se prikazuje. Stupni Do je vojno branjeno mjesto u kojem je stradao dio civila. Dogodio se kao pokušaj HVO-a da zadrži kontrolu nad Varešom. Ne kažem da nije bilo zločina. Al’ šta ja imam s tim?
:: Tko ima?
Imate dvije grupe koje su napale: Anićeva i Antićeva. Tko je koga ubio, nemam pojma jer ja tu nisam bio. A na kraju je sve svaljeno na mene.
:: Kako?
Mate Boban je tražio da se provede istraga o Stupnom Dolu. Onda su u službi sigurnosti, po nalogu rukovodstva SIS-a čiji je djelatnik bio i Ivan Bandić, bratić Milana Bandića, procijenili da ja, valjda, ne bih trebao preživjeti rat. Preko SIS-a su sastavljene tri lažne izjave u kojima je sve svaljeno na mene. Tražio sam obnovu sudskog postupka, ali već 14 mjeseci nema odgovora. Poslao sam i apelaciju u Strasbourg, evo ima već dvije godine i pet mjeseci. Moji svjedoci, kojih je bilo 20, po tvrdnji suda, a bez obrazloženja, nisu vjerodostojni. S druge strane, svjedoke tužiteljstva koji su mijenjali iskaze sud je uzeo kao vjerodostojne rekavši da su se u istrazi malo zbunili. Rajića su mi odbili za svjedoka uz obrazloženje da se njegovim svjedočenjem ništa ne bi promijenilo u činjeničnom opisu stvari. Kao da je bio šumar, a ne zapovjednik. Knjigu koju spominjem napisao sam prije dvije godine i sad ću je objaviti. U njoj sam objasnio i sukob Rajić-Blaškić i srušio mit o Blaškiću kojem su dali sve počasti, a trebali su ga zatvoriti jer je izgubio Kakanj, Vareš, Travnik, Fojnicu, dijelove Zenice, Jajce, pola Novog Travnika. Na suđenju sam šest i pol godina šutio, a onda sam vidio da se moram braniti.
:: Zašto ste šutjeli?
Jer je to montirani proces i ne možeš odmah izići s argumentima kojima raspolažeš. Naučio sam se to u slučaju Leutar. Tada sam, nakon što je zaštićeni svjedok kazao da je Jedinko dovezao auto, izletio da Jedinko niti ima vozačke niti zna voziti. E, onda su odmah promijenili tu tvrdnju i uveli u priču imaginarnu Tatjanu koja je “vozila”. Nepoznata osoba, a dali joj ime. Mustafa Bisić, glavni kreator optužnice Leutar, koji je prikrio i zaštitio Bakira Izetbegovića, danas je pomoćnik našeg vječnog ministra pravde Bariše Čolaka. Svi ključni akteri su napredovali i danas pričaju priče. Zlatka Miletića je Izetbegović imenovao za veleposlanika u nekoj državi. Tko će slomiti tu okoštalu strukturu SDA? Nitko živ.
:: Je li točno da je Stupni Do bio mjesto u kojem se stapala zajednička švercerska ruta svih triju zaraćenih strana u BiH?
Švercali su Srbi i Muslimani, ne Hrvati.
:: Zar nije sve puklo kad su Hrvati od Bošnjaka zatražili veću proviziju od dotadašnje?
Gluposti, ne znam ništa o tome. Ja nisam profiter.
:: Ali se govori da ste zaglibili u organizirani kriminal.
Da, montiralo se svašta, a ništa nije istina. Da je tako, zar bih danas živio u tuđoj kući, sam si pekao jaja i vozio kontraša – bicikl koji nema naprijed kočnice nego kočiš okrećući pedale unatrag.
:: Što danas posjedujete?
Kuću i restoran u Kiseljaku.
:: Imali ste taj restoran i prije rata?
Ne, bio sam građevinar.
:: U zatvoru u Mostaru zasigurno ste se susreli i s Branimirom Glavašem?
Svaki dan smo šetali. I on se bori za obnovu postupka, kivan je na Ivu Sanadera, tvrdi da mu je on sve smjestio. Što će napraviti, Bog zna. Rekao sam mu da je, po meni, napravio strašnu grešku što je otišao u BiH. To je država koja funkcionira od slučaja do slučaja. Nema ništa univerzalno.
:: Kako ste prešli granicu?
Malo šumom, malo drumom. Kod kuće u Kiseljaku nadzirali su me agenti Sipe. Šeće čovjek pred kućom, rastvorio novine, a na njima rupa. K’o u Balkanskom špijunu. Dok su se snašli, ja sam već kvasio noge u moru.
