Uvođenje sankcija Rusiji zbog njezine upletenosti u krizu u Ukrajini mogla bi lako postati mjera koje će Europsku uniju koštati više nego Moskvu. Stoga je legitimno pitanje – nije li Europska unija još jednom pokazala kako nije u stanju voditi vlastitu vanjsku politiku, potpuno neovisnu od Washingtona.
S druge strane, vrludanje Unije u geopolitici i nije čudno uzmemo li u obzir kako nju čini nekoliko snažnih zemalja kojima su njihovi osobni interesi uvijek ispred interesa zajednice. Ono što je dobro za London, nerijetko je loše za Berlin, ono s čime Pariz napreduje na međunarodnoj sceni, ponekad Varšavu ili Zagreb košta jako puno.
Putinu da, Izraelu ne
Sankcije koje je Putinu nametnula Europska unija, očito pod jakim utjecajem Velike Britanije, američkog pijuna unutar EU, najviše bi mogla platiti Njemačka koja ne samo da je ovisna o ruskom plinu već joj je upravo Rusija jak trgovinski partner i tržište za niz tehnološki sofisticiranih, ujedno i skupih te vrlo profitabilnih proizvoda. S druge strane, London se na ruski plin ne grije pa Veliku Britaniju neće previše zaboljeti Putinov odgovor na mjere, povećanje cijene energenata koji će od sada biti isporučivani kontinentalnoj Europi.
Foto:Reuters/PIXSELL
Vanjsku politiku EU, zajednice koja, ma koliko gospodarski jaka, ipak ne predstavlja jednu državu, već politiku kompromisa između nerijetko suprotstavljenih interesa njezinih najjačih članica, već godinama jaki igrači na međunarodnoj sceni ne doživljavaju pretjerano ozbiljno.
“Nazvao bih ja Europsku uniju da se dogovorimo oko nekih stvari, ali ne znam koji je njihov pozivni broj. Kada trebam nešto, ja zovem London, Pariz ili Berlin”, ustvrdio je još davno Henry Kissinger, američki državni tajnik u vrijeme predsjednika Cartera i neupitno jedan od najvećih američkih diplomata u povijesti.
Tako je očito bilo i ovoga puta, a u uvođenju sankcija prevagnula je britanska, posredno američka struja koja će gospodarski ovu “demonstraciju sile i pravednosti” osjetiti znatno manje nego Njemačka, Austrija ili nekadašnje zemlje istočnog bloka, a današnje članice EU.
– Njemačka je u ekonomskom smislu vrlo vezana za Rusiju, gotovo na isti način kao što su vezane SAD i Kina svojim gospodarskim odnosima, i ove su sankcije hod po žici za Berlin. Pogotovo kada se zna da je na ove sankcije Europska unija puno ranjivija od Rusije čiji građani imaju niži standard i puno više toga mogu preživjeti bez potresa – kaže ekonomski analitičar, profesor dr. Ljubo Jurčić.
S druge pak strane, dogovori oko vanjske politike unutar EU su minimalni. Velikoj Britaniji odgovara slabljenje Njemačke jer se ima osjećaj kako je cijela Europska unija germanizirana i London koristi svaku priliku da popravi svoj položaj slabeći moć najsnažnije ekonomske i političke sile unutar Unije.
U tom kontekstu treba promatrati i nedavne sukobe Londona i Berlina pri izboru Jean-Claudea Junckera za predsjednika Europske komisije pri čemu je Britanija prijetila i svojim istupanjem iz Europske unije.
–– Uostalom, globalno značenje vanjske politike Europske unije vidljivo je i iz činjenice kako EU nema svoga predstavnika u Vijeću sigurnosti UN-a. Tamo su stalne članice Velika Britanija i Francuska, ali one ne zastupaju interese Unije, već svoje vlastite – kaže Ljubo Jurčić.
I inače je usuglašavanje stavova vodećih zemalja Unije na području vanjske politike vrlo problematično, a situacija se, ponovnim razmahivanjem hladnog rata dodatno otežava. Sukob Istoka i Zapada ponovno će se lomiti preko leđa Europe i Europljana.
Vanjska politika Europske unije obilježena je i nizom neprincipijelnih stavova kojih se EU sada gotovo prisiljena držati.
– Na koji način EU misli osuđivati Putina ako nije osuđivala zločine u Libiji? Neprincipijelnost vanjske politike Europske unije vidi se i u ovom uvođenju sankcija Rusiji zbog neizravne upletenosti u rušenje zrakoplova sa 300 putnika, dok istovremeno nitko ni ne spominje sankcije ili bilo kakvu osudu Izraela koji je izravno kriv za smrt više od tisuću ljudi, mahom civila. No Izrael je zapadni, američki saveznik, i o njemu se ne raspravlja na taj način – kaže politički analitičar, profesor dr. Žarko Puhovski.
Nedefinirane želje
Problem oko nedorečenosti vanjske politike Europske unije leži i u činjenici kako je ova organizacija u stvari prilično nedefinirana. Europska unija više je od klasičnog saveza, ali ipak manje od države, a ovakav se stav odražava i na samu vanjskopolitičku strategiju Unije. Strategiju koja nije definirana.
– To uopće nije čudno kada se shvati da Europska unija još nije definirana, ne zna svoje buduće granice i ne zna što doista želi. Uzmimo primjer Turske, za koju nije jasno žele li ju ostale članice unutar Europske unije ili ne. Uzmimo primjer istoka Europe, hoće li se i kada EU širiti na Ukrajinu, na zemlje Balkana. Sve je to još uvijek velika nepoznanica. A kada ne znate svoje buduće ili željene granice, jasno je da nemate ni jasnu viziju politike koju planirate voditi – kaže Puhovski.
Koliko je politika neusklađena, vidi se i iz primjera kada je Njemačka za otvaranje pregovora sa Srbijom od Beograda tražila priznavanje Kosova, iako Kosovo do sada nisu priznale ni sve članice Europske unije. Vanjska politika Europske unije nevoljeno je dijete zajednice koja odavno pretendira da postane jedna od vodećih gospodarskih sila svijeta. Gospodarska sila postala je odavno, ali ne i geopolitička. A bez čvrste strategije razvoja i usklađenosti članica neće to ni postati.
Da Europa sama ne može voditi politiku bez Amerike to je jasno, kao i što je jasno da mi nismo faktor koji može na to utjecati, već samo izvršavati što gazda kaže.