Referendum o europskoj budućnosti Velike Britanije, njen premijer David Cameron uletio je kao padobranac koji prvi put skače s velikih visina i isprobava hoće li se padobran uopće otvoriti. Kako je mislio, tako je i završio: tresnuo je o tlo, razbio vlastitu političku karijeru, a svojoj zemlji nije polomio obje noge samo zato što je s jednom bila u Europskoj uniji, a s drugome izvan nje. Svima je uspio prodrmati glavu: je li za komadić vlasti trebalo ugrožavati veličinu Kraljevstva koje se odjednom suočilo s mogućim vlastitim “brexitima”?
Pri padu s europskih visina, nitko nije dobio, svi su izgubili; pitanje je tko je izgubio više: EU, koja je otkrila da ima i izlazna vrata pred kojima već čuče novi kandidati, ili Velika Britanija, koja se sama vratila na pozicije “splendid isolation”, u kojima je nekada mogla uživati, gledajući s visine na europske susjede i vlastite kolonije.
Kolonijalno se carstvo u međuvremenu raspalo, od njega su ostale krhotine Commonwealtha, Ujedinjeno Kraljevstvo probudilo se u velikim problemima, a u oproštaju s druge obale La Manchea više je zlobe i prijetnji, nego poštovanja i razumijevanja za pravo dojučerašnjeg člana zajedničke obitelji da se razvede zbog nepodudarnosti interesa. S Brexitom je počelo odbrojavanje: tko će (lakše) izdržati odvojeni život? Dok se ne razvrgne brak koji je bio vezan sa stotinu tisuća propisa, s milijardama i milijardama u novcu i imovini, sa zajedničkim institucijama i s ljudima koji su ih opsluživali, trebat će i do šest godina, istodobno strpljivog i odlučnog pregovaranja.
“Cordon sanitaire” već je postavljen nepristojnom izjavom: “Što još tu radite”? Francuska se najviše opirala ulasku Velike Britanije u (tadašnju) Europsku zajednicu; da je De Gaulle poživio, ne bi joj pomogao ni referendum (iz 1975.), na kojem je dvije trećine Britanaca podržalo projekt o pridruživanju Europi, koji će 40 godina kasnije njihovi potomci sahraniti u jednome danu. Na britansku pogrešku da stavljaju Cameronovu tavu prije nego što razbiju europska jaja, ostali u EU napravili bi sličnu pogrešku da razbiju britanska jaja a da nemaju vlastitu tavu. Kome bi koristio povratak u vrijeme Napoleonove kontinentalne blokade Ujedinjenoga Kraljevstva? Nikome!
Pad iz solidarnosti
Prizemljenje je bilo bolno za sve, kako za britanskog premijera koji naprasno prekida karijeru, tako za njegovu zemlju, koja je zakoračila u razdoblje velike neizvjesnosti, ali i za bivšu privremenu (drugu) domovinu EU koja poslije izlaska Ujedinjenoga Kraljevstva neće biti ono što je bila s njime. Bit će lišena tipičnoga otočkoga zanovijetanja (“Vratite nam naš novac”), ali i inspiracije koja je dolazila od jedne velike demokracije, što su vodeći europski državnici lakše podnosili od buntovničkog ponašanja novokomponiranih demokrata koji pred njihovim očima žongliraju s elementarnim vrijednostima demokracije (što EU plaća gubitkom vjerodostojnosti). Velika je Britanija teško polagala ispite iz europske solidarnosti; pala je, na kraju, kad je poslije kruha tražila pogače: nisu joj bile dovoljne nove povlastice, koje je Cameron izborio u Bruxellesu, htjela je s njima maknuti tepih ispod nogu protivnika europskoga ujedinjenja (koje eufemistički nazivaju krivim imenom, euroskeptici).
Izgubila je i ovce i novce, a da nema nikakve sigurnosti da će razlika u cijeni budućeg usklađivanja računa između bivših sudružnika ostati na Kontinentu, još manje da će biti prebačena na Otok. Zasad se zbrajaju štete, i na jednoj i na drugoj strani. Politička scena nalikuje na ruševine nakon velikog potresa, bez glavnih aktera i na pobjedničkoj (B. Johnson, N. Farage), i na poraženoj strani (D. Cameron), koji postaju dezerteri poslije bitke; panika u Cityju samo pokazuje koliko je Ujedinjeno Kraljevstvo svoju financijsku moć (iz)gradilo i europskim novcem, i proizvodi strah hoće li londonske banke ići za novim političkim činjenicama; Škoti ne prijete praznom puškom kad govore da oni nisu glasovali za izlazak iz EU, i da će to dokazati na svome referendumu (i Macbeth je pitao: “Je li Škotska uvijek na svome mjestu”?); dvije bi Irske mogle dodatno zakomplicirati ustavno-pravne i političke odnose na Otoku, budu li i one slijedile svoje glasače koji su se izjasnili protiv Brexita.
Tjerajući lisicu neraščišćenih odnosa s Europom, u kojima ni s jedne ni s druge strane nije bilo do kraja razvidno tko pije a tko plaća, nesretnom bi se Cameronu moglo dogoditi da istjera vuka (ne)očekivanih napetosti i sukoba unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Izlazak iz EU mogao bi ispasti samo mačji kašalj spram onoga što se iza brda valja na Otoku; ako se i ne dogodi neki minibrexit, britanske reakcije na Brexit opominju da je Velika Britanija ranjiva, kao što je ranjiva i Europa, suočena s vlastitim sumnjama u sami projekt ujedinjenja, podjelama oko platforme (federacija-konfederacija) na kojima bi se ono trebalo nastaviti i nepovjerenjem građana u smisao ovakvog (razjedinjenog) ujedinjenja. Kad je britanski ratni premijer Winston Churchill spašavao Francusku (i Europu), pred iskrcavanje u Normandiji, istaknuo je platformu koju je bukvalno preuzeo David Cameron, kad je na njega došao red da prelazi La Manche: “Svaki put kad trebamo izabrati između Europe i pučine, mi izabiremo pučinu”! Britancima je dovoljno da stave prst u Ocean da imaju vezu sa svojim velikim atlantskim susjedom i glavnim saveznikom Amerikom; s Europom je drukčije već na tom prvom koraku, jer Europa nema ni američki identitet, ni američku važnost za državu koja interese pretpostavlja prijateljstvu (sa SAD-om uživa i jedno i drugo).
Znakovito je bilo da 50-ih godina prošloga stoljeća, pri polaganju kamena temeljca za zgradu ujedinjene Europe, nema Velike Britanije, iako je ona bila pravi ratni pobjednik, a kroz europsko jedinstvo prije svega trebalo je pomiriti Francusku i Njemačku. Niti se London gurao u prvi plan, niti je itko htio da u poratnoj pobjedničkoj idili proturječi Churchillovoj predratnoj retorici: “Mi smo s Europom, a da nismo njen dio”! Rane su, ipak, ostale, nije ih vrijeme sasvim izliječilo, kao što nakon britanskog povlačenja iz EU svjedoči profesor Kraljevskog koledža Vernon Bogdanor kad navodi da “nijedna od šest zemalja osnivača zajedničkog tržišta, osim Francuske, nije ni postojala prije dva stoljeća”. Stvara li britanska povijest iznova drukčiju političku svijest i mentalitet različit od europskoga kad uvaženi profesor, kao vatreni pristaša Brexita, izvlači primjere koji bi i dalje mogli povećavati povijesnu razdaljinu između Otoka i kopna: britanski parlament potječe iz Srednjega vijeka; politički sustav nije se mijenjao od 1689. godine (francuski je na snazi od 1958., a njemački od 1949.); zemlju nikad nitko nije okupirao, ni osvojio; na Otoku nikad nije bilo (europskih) pobuna ni revolucija, ni 1789., ni 1848., ni 1917.; fašizam nikad nije prešao njene granice, da bi se Velika Britanija morala stalno pravdati, poput Njemačke, Italije ili Francuske.
Ispada da je na referendumskoj vagi britanskih glasača europsko biti ili ne biti bilo ovisnije o slavnoj prošlosti negoli o (ne)slavnoj budućnosti (tko može znati što će još biti na izlasku iz Europe). Tako govore veliki stručnjaci, baždareni za prepoznavanje nacionalnih vrijednosti; nešto običniji realisti gledaju kako stvari stoje na pravoj strani, razlikujući “stranu srca”, od “strane novca”. Cameronova se doktrina pokazala drukčijom, suprotnom, zapravo, Churchillovoj doktrini u istome pitanju (ne)pripadanju europskome krugu država: ratni je premijer govorio da treba voljeti Europu, a ne sudjelovati u njoj, a posljednji stanar Downing Streeta obrnuo je redoslijed, i platio tešku cijenu za politiku sudjelovanja bez ljubavi. Interesi u Bruxellesu, srce u Londonu, prije ili poslije takva razapeta situacija završi u sredini: padne u vode La Manchea. Da nije Poljske, Mađarske i drugih zemalja Srednje Europe, Europa ne bi za Velikom Britanijom ni suzu pustila.
Hibridna situacija
Viktor Orban i društvo izgubili su saveznika u borbi za rastakanje europskoga tkiva, pa im se žuri da ospore “osovini” Berlina i Pariza da može “pridonijeti nešto novo EU”, kako je to na novom raskrižju priprijetila poljska premijerka Beata Szydlo. Na znanje i ravnanje da EU u novome izdanju ima 27 članica, i da odlučuje konsenzusom! Dvije polovice Europe, zapadna i istočna, slažu se da treba bolje štititi vanjske granice (od imigranata), da je Euru nužna bolja porezna i državna podrška, da se mora smanjiti moć bruxelleske administracije, da se ne bi podržavali novi “secesionisti” unutar europske obitelji (koji dižu glavu, uvjereni da Brexit tjera vodu na njihov mlin). Ne slažu se o tome treba li mijenjati same temelje EU, stavljati ponovno na stol pitanja o “Europi s dvije brzine” ili o odlučivanju s kvalificiranom većinom, što bi htjele najjače države, koje bi time ojačale svoj položaj, ili samo poboljšavati (do)sadašnji sistem funkcioniranja EU, što bi produljilo i probleme koje on stvara. Velika Britanija napušta Uniju kad je ona u stanju “nedovršene federalne republike”, kako ga vidi francuski teoretičar Jean-Marc Ferry: niti ima vokaciju biti federalna država koja bi bila nadređena nacionalnim državama koje je čine, niti nadnacionalna sila koja bi nametala disciplinu svojim članicama. Neka hibridna ustavnopravna situacija koju taj Francuz zove “usklađenim suverenitetom”.
Hoće li put nakon Brexita navesti europske zemlje da na takvome kompromisu traže rješenje za dramatičan nedostatak učinkovitosti? Može li, poslije svega, vuk biti sit, da zadovolji apetite velikih država, a da sve ovce budu na broju, s osjećajem malih zemalja da i one veslaju, makar ne držale kormilo u ruci. Što će biti s Velikom Britanijom nije manje neizvjesno nego što će biti s EU: obje su na gubitku, ne samo trenutačno. Čak ni velike ili najveće države-članice nisu toliko velike za buduće utrke s Kinom, Indijom, SAD-om ili Rusijom. Bez Velike Britanije, EU će biti slabija, iako bivša članica nije sudjelovala u njenim velikim projektima monetarne, sigurnosne, pravosudne i socijalne politike. Ujedinjeno Kraljevstvo ne može biti jače, jer je izgubilo ono što mu je najdragocjenije, slobodan pristup europskome tržištu, i ne može u EU očekivati više od statusa koji uživa Kraljevina Norveška. Tako to završava kad se jedan političar igra šibicama, ne misleći dovoljno koliko se zapaljive strasti nagomilalo na svekolikim (ne)opravdanim kritikama “europske konstrukcije”.
Brexit je udarac Europi i njenom ujedinjenju, ali i prilika da ne stvara uvjete za nove izlaze. Europskom je projektu nužno vratiti izgubljenu privlačnost da se budući padobranci ne bi usudili skakati bez padobrana.
>> Britanski parlament razmotrit će peticiju koju je potpisalo četiri milijuna ljudi
