U posljednjem nastavku velikog intervjua za Večernji list Josip Perković otkriva zašto je napravio popis suradnika Udbe u Hrvatskoj.
::No, u vašem je trezoru bilo i drugih zanimljivih stvari?
Nekidan sam ostao šokiran kada je kardinal Bozanić u svojoj poruci aludirao na mene i moj slučaj, jer je osudio vlast koja pravi zakone po mjeri jednog čovjeka. Meni je to bilo grozno jer svi su znali tko je taj jedan čovjek. Htio sam se obratiti gospodinu Bozaniću pismom da mu kažem kako on o meni ne zna ništa i da mi nikad nije suđeno niti sam bio pod kaznenim progonom. Da sam u Njemačkoj imao status svjedoka, da još nemam optužnice, a htio sam mu reći i što sam ja kao dječak, ministrant, učio od svog svećenika. A učio me da ni jednom čovjeku, živom stvoru, iz crkve neće biti naneseno zlo bilo koje vrste. A htio sam mu reći i da sam još kao pripadnik Službe, odnosno kao pomoćnik ministra i šef tajne službe, krajem 1989. otkrio da Služba posjeduje i kalež Alojzija Stepinca, a njegova primopredaja nije bila zavedena i evidentirana po propisima. Kao novi šef službe tada sam naredio da mi donesu kalež, napravljena su dva fotoelaborata, sve je prebačeno na mikrofilmove koji su sklonjeni na nekoliko mjesta. Poslije je taj kalež unesen u primopredaju između mene i Jerka Vukasa, koji me je zamijenio na čelu službe. Kasnije je kalež predao kardinalu Franji Kuhariću, a učinili su to dečki koji s time nisu imali ništa. Naravno da mene nisu pozvali da dođem Kuhariću. Osim toga, sačuvali smo i Stepinčeve dnevnike, a dvije moje službenice radile su na prijepisu kako dnevnici ne bi nestali. Dnevnici su predani državnom arhivu. Hrvatska služba državne sigurnosti s pažnjom se odnosila prema imovini ove države. Kad sam predavao službu Vukasu, ni jedan šarafić nije nedostajao. Predano je i 68.000 dosjea, a što se poslije toga događalo, koliko je tih dosjea poslije uništeno, odneseno, devastirano, to ne znam.
::Priča se da je vaš popis suradnika Udbe koji ste predali državnom vrhu Hrvatske bio najtočniji, a da se poslije po njemu dodavalo i oduzimalo?
Predsjednik Tuđman tražio je da se napravi rekonstrukcija rada Udbe, odnosno SDS-a. Tim radom rukovodio je prof. dr. Miro Tuđman. Jan Gabriš i ja napravili smo rekonstrukciju za posljednjih deset godina rada te službe i to je bio kostur većeg posla koji smo željeli napraviti. Za kvalitetniji materijal trebao nam je uvid u policijske arhive i arhive SZUP-a, no odnosi između službi nisu bili bajni. Vidjeli smo da bi Miro Tuđman mogao imati problema pa smo, da smanjimo tenzije, ušli u ovu jednostavniju konstrukciju. Napravili smo pet primjeraka te rekonstrukcije i sve predali M. Tuđmanu. Ta je rekonstrukcija dobra i točna. Manjkaju neki podaci, ali to ne umanjuje njezinu točnost. Trebali smo još napraviti rekonstrukciju šire suradničke ekipe Udbe i rekonstrukciju agenture KOS-a, no to nije rađeno dovoljno precizno. Pritom je zamišljeno da ta dokumentacija bude na raspolaganju samo trojici ljudi: predsjednicima države, Vlade i Sabora, te eventualno osobi koja koordinira rad obavještajnih službi. I tu nema objavljivanja knjiga, članaka i tome slično. Objavljene su, međutim, dvije knjige, jedna nedavno, u kojoj se nalazi poimenični popis službenika. Ispričavam se svojim kolegama i kolegicama, jer nisam ni pomislio da bi ta rekonstrukcija, namijenjena samo državnom vrhu, mogla biti i objavljena. S time ja nemam ništa. A te su knjige objavljene kako bi se njima nanijela šteta u njihovim sredinama. Želio bih im, međutim, poslati poruku da se nemaju čega stidjeti. Oni su časno obavili svoju zadaću, a oni koji ih pokušavaju kompromitirati u tome neće uspjeti. Dakle, neka se ne boje zbog toga što su izašla njihova imena. Objava tih knjiga vrlo je nekorektna.
::Razumljivo je sve to što govorite, međutim na kraju priče o vašoj službi uvijek se dođe do činjenice da su deseci pripadnika hrvatske emigracije likvidirani u inozemstvu.
Da. Vidite, nitko to nije sustavno istraživao. Istraživala je komisija koja nije bila kompetentna i ja nisam imao uvid u rad te komisije, niti me je komisija ikad pozvala na razgovor. Međutim, znam da neki njihovi rezultati nisu točni.
::Je li se znalo koga i kada treba likvidirati, jesu li postojala pravila?
Nisu postojala pravila. Odgovorno mogu reći da ja nikad nisam na nekom državnom ili partijskom tijelu ni sa kim razgovarao o likvidacijama. Dakle, nisam sudionik. Nitko od članova nadležnih tijela tih institucija nije razgovarao sa mnom o tim likvidacijama. Nitko mi od sudionika takvih akcija nije pričao kako se to događalo i koga su koristili. O tome mogu govoriti samo na razini nagađanja.
::Kažu da se u likvidaciju išlo ako je postojala opasnost od terorizma za bivšu državu?
Moguće. Indicija ima da se tako radilo. No, ne bih spekulirao.
::Pa jesu li ti likvidatori bili sastavni dio tajne službe kojoj ste vi bili na čelu?
Ako mislite na “kilere”, neposredne izvršitelje, mogu prepričati ono što je već Božo Spasić iz Beograda napisao, da je riječ o pripadnicima beogradsko-crnogorskog podzemlja. Je li to Arkan, je li to Giška, Ašanin, ja to sa sigurnošću ne znam. Jedina činjenica koju znam da su Nijemci u nekim svojim sažecima o Đurekoviću označili Arkana kao mogućeg izvršitelja ubojstva. Jesu li to oni činjenično utvrdili ili ne, e to ne znam.
::Znači, “kileri” su bili izvan vašeg odjela u službi?
Apsolutno. Dok sam ja bio šef tog odjela za emigraciju, u hrvatskom SDS-u nije bilo “kilera”.
::Dobar je trenutak da kažete nešto o Vinku Sindičiću, kojeg se smatra “kilerom” iz Hrvatske.
Znate što, o Vinku Sindičiću sada ne bih rekao ništa. Mi ćemo u postupku ući u sudsku dvoranu pa bih to ostavio za to mjesto.
::On je ipak kao jedini Hrvat prepoznat kao “kiler”.
I suđeno mu je zbog toga. Ponavljam, od samih početaka pokušavaju me kompromitirati. U akciji Zenit postoji određeni agent “Mauzer”. U akciji Labrador postoji “S3”. Zna se koji su to dečki bili. Otvorim jutros internet i na jednom portalu imate takozvano Sedlino pismo. To je pismo nastalo 1993. u jednom pokušaju moje kompromitacije. Kao, ja sam ovjerio to pismo žigom i potpisom “brigadir Josip Perković” i poslao ga u Beograd. I to iz Budimpešte. To samo idiot može smisliti i povjerovati. Naš Institut “Ivan Vučetić” utvrdio je da je riječ o falsifikatu, postoji nalaz, utvrdili su i iz kojeg je mog dopisa potpis skinut, ali evo, svejedno, nakon 20 godina isto pismo opet je u optjecaju.Dopuštam mogućnost da svi novinari ne znaju da je službeno utvrđeno da je falsifikat, ali sigurno su mnogi čuli da je riječ o falsifikatu. Ako ništa, mogli bi biti svjesni da nisam toliko glup da bih službenim žigom ovjeravao takvo pismo.
::Problem je što vi ljudima niste poznati. Niste bili u javnosti i uvijek će se naći ljudi koji će zbog toga povjerovati u te priče. Prigovaralo vam se i da ste pogrešno postavili ustroj SIS-a 1990-ih?
Predsjednik Tuđman potpisao je ustroj MORH-a 13. studenoga 1991. Ja sam bio pomoćnik ministra koji je taj ustroj trebao provesti. Perković nije napravio taj ustroj, nego je provodio zapovijed predsjednika. Ako je netko imao primjedbe na taj ustroj, trebao je napisati prijedlog promjene ustroja, a ne žlabrati po novinama.
::Recite nam nešto o Vladimiru Šeksu, u sukobu ste?
On me je napao vrlo grubo i nepotrebno. Bez ikakva povoda. On je nesporazum pokušavao riješiti s mojim odvjetnikom Antom Nobilom. Ovog trenutka neću Šeksu odgovarati, ali da ću mu odgovoriti jednog dana, to sigurno hoću. Red je da to učinim, jer on se meni nije ispričao. Neistinito me napao pa sam prikupio neke dokumente. No, sad neću rasipati snagu na to, preda mnom su veći problemi.
::Problem je s ljudima iz vaše branše to što niste javni ljudi, čak ni kada ste u mirovini. Prilika je da kažete nešto više o sebi.
Moja je obitelj porijeklom iz Like. Otac mi je bio majstor, potkivač i kovač. Imao je majstorski ispit, što je tada u Lici bila rijetkost. Moji su iz Podlapače, a između 1930-ih i 1940-ih otac mi je odlazio na rad u inozemstvo. Stoga je naša obitelj bila imućna i imao je vrlo moderno opremljenu radionicu. Sve je funkcioniralo, tri moja starija brata i roditelji. Onda su došle 1940-e i Drugi svjetski rat. Među prvima ubijenima bio je moj djed. Četnici su ga masakrirali. Nedugo nakon toga napadnuto je selo, sva naša imovina odnesena je i postali smo prognanici, izbjeglice u tom kršu ličkom. Pobijena su 32 člana moje obitelji. Otac je otišao u Slavoniju, priključio se nekim rođacima, majka je s moja tri starija brata prešla u Slavoniju 1943. i životarili su. Otac se 1945. zaposlio u jednom državnom kombinatu, dobro je zarađivao jer je bio vrstan majstor. Te sam se godine ja rodio, a tri godine poslije moj mlađi brat. Roditelji i nas petorica smo upornošću i radom stali na noge i osigurali pristojan život. Godine 1969. diplomirao sam ekonomiju u Osijeku, a 1970. zaposlio sam se u Službi državne sigurnosti u Osijeku. U Domovinskom ratu sudjelovala je cijela obitelj, jedan moj sinovac nije živ dočekao kraj rata, poginuo je. Rekao bih, neka prosječna priča o prosječnoj hrvatskoj obitelji.
::Imate jednog sina, Sašu, i on je sada na udaru. Postavilo se i pitanje smije li raditi na poslovima sigurnosti u Uredu predsjednika RH?
Da, on je neprekidno na udaru i u težim je prilikama nego ja.
::Najzagonetniji je dio te priče razlog zbog kojeg je Đureković postao meta i teza o upletenosti kriminala, naftnog biznisa i ulozi obitelji Špiljak u tome?
Meni je jako nelagodno što me se spaja s obitelji Špiljak. Ja s njima nemam ništa. Niti sam ih znao, a siguran sam, dok se slučaj Đureković nije zbio, da nisam znao ni da postoji Vanja Špiljak. Inom se nisam bavio sve dok Đureković nije otišao iz države. I za odvjetnike i za suce trebalo bi ipak biti upitno da Mika Špiljak, onako kako je opisano, poluprivatno utječe na Zdravka Mustača i na mene i da ja onda idem organizirati službu kako bih spasio Vanju Špiljka. Isto tako, da je neko određeno državno ili partijsko tijelo naredilo cijelu akciju ovog spašavanja.
Pa službe su bile profesionalno organizirane, hijerarijski, o svemu su se radili izvještaji. To nema smisla. Piše vam u predmetu da je Mika Špiljak sa svoje tadašnje političke funkcije mogao zaustaviti svaku istragu pa tako i eventualnu istragu o svom sinu. Piše da on, eto, nije išao u zaustavljanje istrage zbog straha da bi ga to kompromitiralo. A onda bi trebalo prihvatiti tezu da je, naprotiv, išao u likvidaciju Đurekovića, da je to prošlo i nitko mu nije zamjerio, pa je poslije postao i predsjednik Predsjedništva SFRJ. Rekao bih da su to sulude konstrukcije i da bi to po logici stvari trebalo analizirati. Meni to zvuči malo glupo.
::Koliko ste u svom poslu 1980-ih mogli “izbušiti” hrvatsku emigraciju i s kojima je to bilo najteže učiniti?
Nije to bio problem. Čovjek je čovjek, ljudi su ljudi. Išli smo prvenstveno prema ljudima, grupama koje su se bavile terorizmom. Drugi nas nisu previše zanimali. Pokrivali smo one najekstremnije, znači Hrvatsko revolucionarno bratstvo sa sjedištem u Australiji (HRB). Imali smo nešto svojih ljudi u Australiji, ali uzbuna se dizala kada bi njihovi članovi stizali iz Australije u Europu. Tada smo pokrivali punktove na koje su oni dolazili jer smo znali da će ili dogovarati neke akcije ili da nose novac. Imali smo dovoljno razgranatu mrežu koja nam je mogla osigurati da blokiramo većinu akcija s terorizmom i eksplozivom koje su trebale pogoditi Jadran i turizam države. Pojedinosti o tome kako smo sprečavali eksplozije i danas su zanimljive zbog današnjih opasnosti od terorizma pa se možda netko i sjeti doći pitati kako smo mi to radili tada.
Trebalo je znati spriječiti eksplozije i izuzeti 512,5 kilograma eksploziva. No, o tom potom. Preda mnom su veliki problemi i ja sam za to da se oni riješe u procesu, neka bude suđenje i neka se to otvori odmah nakon Nove godine. Ja bih volio da to bude u Hrvatskoj.
::Da, ali treba završiti i proces u Njemačkoj. Dok se to ne dogodi, vi nikad nećete biti mirni?
Meni će biti zanimljivo hoće li oni reagirati na činjenicu da smo mi pred kraj naše istrage o slučaju Đureković i da znamo velik dio činjenica. To bi mogao biti razlog i da prestanu toliko “jahati” po meni. I počnu utvrđivati pravu istinu.
(KRAJ)
>> Prvi dio: Osuđuje me se samo na temelju pisanja beogradskog tiska
>> Drugi dio: Volio bih da svi dokazi i svjedočenja budu javno objavljeni
>> Treći dio: Ja sa smrću Đurekovića apsolutno nemam nikakav dodir
>> Četvrti dio: Ja sam za postupak u Hrvatskoj i njemu ću se prepustiti
>> Peti dio: Nakon 1. općeg sabora HDZ-a osvanuli su naslovi: 'Tko je pustio ustaše u Zagreb'
>> Šesti dio: Osigurao sam 136 transfera oružja i nisam izgubio ni metak
>>Sedmi dio: Kako sam generalu Rašeti uzeo sedam kilograma zlata iz sefa vojne bolnice
Čovjek je kandidat za beatifikaciju, što je, je !