Za Hrvatsku je 9. prosinca 2011. bio povijesni dan, a za Jadranku Kosor, bivšu predsjednicu Vlade Republike Hrvatske i HDZ-a, jedan od najvažnijih u životu. Tog je dana upravo ona potpisala pristupni ugovor s Europskom unijom, čime je Hrvatska ispunila svoj veliki cilj i san, a samo pola godine prije malo je tko vjerovao da će biti ispunjen.
:: Prije pet godina Hrvatska je ušla u EU. Vi ste potpisali pristupni sporazum. Kako danas, s odmakom, gledate na taj veliki uspjeh?
Bilo je to jedno od najvećih hrvatskih postignuća i posljednji najveći ispunjeni strateški cilj RH. To je bila i poveznica sa stvaranjem hrvatske države, neka vrsta zatvorenog kruga koji nas je opet povezao i s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, koji je još 80-ih godina prošlog stoljeća pisao i govorio da jedan od ciljeva Hrvatske mora biti ulazak u Europsku zajednicu. U političkom smislu, ulazak u EU bio je i posljednji konsenzus svih relevantnih političkih snaga u Hrvatskoj. U povijesnom, civilizacijskom i emotivnom smislu mi smo se ulaskom u EU vratili tamo kamo kao narod pripadamo, za stol europskih država i naroda. Hrvatski jezik postao je i službeni jezik EU-a. To je bilo osobito postignuće i u kontekstu svega onog zla koje se sručilo na Hrvatsku 90-ih godina, zbog čega je članstvo u EU i simbolički, na neki način, odmicanje od svega onog što smo u pejorativnom smislu podrazumijevali balkanskim. Moje je iskustvo iz pregovora da mnogi u europskoj zajednici naroda i država i nisu baš znali što se točno događalo na ovim prostorima 90-ih godina. Zato sam i potpisivanje pristupnog ugovora 9. prosinca 2011. doživjela kao pobjedu i veliko postignuće kojeg mnogi tada nisu bili svjesni, ili su ga željeli umanjiti. I danas mi se čini da je premalo ljudi u Hrvatskoj, osobito u političkom prostoru, zaista svjesno o kolikom je zajedničkom postignuću riječ, koliko smo se na tom putu naradili i kako se ništa nije dogodilo samo po sebi.
:: Ništa se od toga ne bi dogodilo da nije bilo deblokade pregovora. U trenutku kad ste preuzeli Vladu, 15 poglavlja od 35 bilo je blokirano?
Samo nam je Slovenija blokirala 14 od 35 poglavlja. U trenutku kad sam preuzela vođenje Vlade, pregovori su bili beznadno blokirani i moj prvi susret s gospodinom Barrosom u Bruxellesu bio je vrlo tjeskoban. Nije vjerovao da tamo neka „mala od kužine“, koja je došla iznenada, može učiniti bilo što nakon odlaska tzv. velikog Europejca. On je to meni doslovce rekao, kako sumnja da išta mogu i da bez bilateralnog dogovora o deblokadi pregovora sa Slovenijom nikada nećemo biti članica EU-a. Bio je to razgovor bez ohrabrenja.
:: I kakvu ste strategiju zauzeli?
Učiniti sve da razbijemo blokadu. Danas mnogi pametuju i mudruju pa govore da je trebalo ići na međunarodni sud. To govore oni koji ništa ne znaju ili oni koji pokušavaju malo uljepšati vlastitu prošlost. Ne možete drugu državu natjerati da ide na neki sud ako to ona ne želi. A Slovenija nije htjela.
:: I Ivo Sanader rekao je da mu se nudila arbitraža, ali da je on to odbio?
Ta osoba ostavila je Hrvatsku u strašnoj gospodarskoj krizi, na koljenima, s blokiranim pregovorima, bez ikakve nade da se odblokiraju. Tako da o njegovoj ljubavi za Hrvatsku i samo te dvije činjenice najbolje govore. Imao je priliku, nije ju iskoristio, napustio je mjesto predsjednika Vlade, ostavio Hrvatsku da tone, tako da je on danas zadnji koji bi trebao o bilo čemu dijeliti političke savjete. Osobito s teretom svih njegovih drugih problema. Imao je svoju šansu i propustio ju je.
:: Kako su tekli razgovori s Borutom Pahorom?
Odmah nakon prvog razgovora s Barrosom tražila sam sastanak s Pahorom. Prvi susret bio je više nego napet, pa sam poslije i Pahoru rekla da se neka vrsta napetosti i neprijateljstva mogla gotovo dotaknuti rukom. Pahor je tražio da sastanak bude blizu granice, u Trakošćanu nije htio sjesti gdje su protokoli odredili, bilo je ljeto, izrazito vruće, on je imao neke probleme s rukom, boljelo ga je. Poslije mi je rekao da ništa nije htio popiti protiv bolova da mu ne bi popustila koncentracija. Dakle, počelo je ne osobito obećavajuće i ništa nije davalo na znanje da će to završiti i sa kakvim rezultatom. Ipak, taj prvi razgovor na kraju je bio dobar. Predložila sam mu da potpuno otvoreno razgovaramo i dogovorili smo se da ne izlazimo u javnost s detaljima dok se nešto konkretno ne dogovorimo. Kad imate tako velik cilj pred sobom, onda morate činiti što je moguće, svjesni da ne možete drugu stranu prisiljavati ni na što i da ni jedna strana u dogovorima ne može ostvariti 100 posto. Došli smo do zaključka da se ide na arbitražu, o čemu su naši suradnici nastavili razrađivati detalje.
:: Vaši su bili Davor Ivo Stier i Davor Božinović?
Tako je. Oni su se sastajali s dvoje Pahorovih prvih suradnika između naših sastanaka. Slovenija je digla blokade već u listopadu 2009. Za Hrvatsku je bilo najvažnije, a to smo uspjeli, da se u Arbitražni sporazum unese odredba da će se suditi po međunarodnom pravu i drugo, po mom mišljenju osobito važno, da svi procesni rokovi za osnivanje tog suda počnu teći tek kad Hrvatska potpiše pristupni ugovor. Prije potpisa na Arbitražni sporazum dobila sam za to odobrenje Sabora, a u Saboru je sporazum poslije i ratificiran. Opozicija je žestoko tukla po meni, Zoran Milanović govorio je kako Jadranka Kosor hoda po svijetu i sramoti Hrvatsku. Bilo je teško, zaista teško, katkad jedva podnošljivo. No sve se smirilo u siječnju 2010., kad je Sveti Otac Benedikt XVI. na audijenciji u povodu božićnih i novogodišnjih praznika u Vatikanu spomenuo upravo Hrvatsku i Sloveniju te Pahora i mene kao dobar primjer rješavanja sporova. Nakon toga svi su napadi nekako jenjali. Splasnule su i optužbe na moj račun. Na proljeće 2010. pošla sam u Vatikan i tada mi je Sveti Otac darovao predivno nalivpero. Otvorio je kutiju da ga vidim, a ja sam mu kazala da ću tim nalivperom potpisati pristupni ugovor s EU. On se nasmijao.
:: Ni papa vam nije vjerovao?
Ne znam. Rekao je: “Lijepo, lijepo”. Ali ja sam obećanje ispunila. I zbog toga je gotovo nastala panika. Potpis se, naime, stavljao na specijalni papir, izrađena su posebna nalivpera kojima se svaki predstavnik zemlje članice EU-a morao potpisati. Ja sam javila u Bruxelles da želim potpisati svojim nalivperom. U trenutku kad sam čekala potpis, tresle su mi se ruke jer nikad prije nisam pisala tim nalivperom i nisam znala hoće li pisati na toj vrsti papira. Ali pisalo je!
:: Zapravo su samo najveći optimisti vjerovali da ćete uspjeti dovršiti pregovore?
Optimiste se, kad sam ja preuzela vođenje Vlade u srpnju 2009., moglo nabrojiti na prste jedne ruke. Ni u rano proljeće 2011. gotovo nitko relevantan ni u Hrvatskoj ni u EU nije vjerovao da će Hrvatska završiti pregovore i postati članica EU-a. A kad je predsjednik Josipović sazvao konzultacije političkih stranaka u trenutku dok je oporba tražila nove izbore, a sve se to naslanjalo i na facebook prosvjede, ni među mojim suradnicima nije više bilo osobite vjere da ćemo uspjeti.
:: Kojima?
Među najbližima od najbližih. Ali zašto? U Hrvatsku je tada došao šef Europske komisije José Manuel Barosso zajedno s povjerenikom za proširenje Štefanom Füleom. Rekli su da je jako teško očekivati da će Hrvatska završiti pregovore i na neki način su mi dobronamjerno savjetovali – jer je bilo poznato da ja završetak pregovora strastveno guram, da sama sazivam pregovarače – da prestanem ponavljati da će Hrvatska ući u EU kako ne bih izgubila vjerodostojnost u hrvatskoj javnosti. Bili su to prijateljski savjeti. A možete misliti kakvi su bili neprijateljski.
:: Što ste vi na to rekli?
Slušala sam što su mi govorili, ali odlučno i dalje tvrdila, na temelju naših postignuća, da će Hrvatska pregovore završiti baš 2011. Oni su ostali pri svome i davali na znanje kako to neće biti lako i da ćemo vjerojatno ići na svojevrsni sporedni kolosijek. Što bi tada značilo da ćemo vjerojatno čekati Srbiju. Meni, ali i mojim zaista bliskim suradnicima to je bilo neprihvatljivo.
:: Otkud vam optimizam, s obzirom na to da su svi bili pesimisti?
Zato što sam završetak pregovora zacrtala kao cilj toga Vladina mandata i, ako hoćete, svoj životni cilj. Bila sam svjesna koliko radimo i koliko smo napredovali i da smo, u odnosu na neke druge države od Slovenije pa do Rumunjske i Bugarske, otišli daleko u reformama. Hrvatska je imala najdulje pregovore, 35 poglavlja, prvi smo imali mjerila za otvaranje i zatvaranje svakog poglavlja, ali i neobično puno otežavajućih okolnosti. Poglavlje 23 bilo je opterećeno nasljeđem rata i suradnjom s Haagom, reformom pravosuđa, ali mi smo to sve iskreno gurali, radili, rješavali. Do zadnjeg trenutka glavni haaški tužitelj Brammertz premišljao se dati zeleno svjetlo da se poglavlje 23 zatvori, jer je uporno tražio od Hrvatske topničke dnevnike u slučaju generala Ante Gotovine. Iako smo poduzeli sve da mu dokažemo kako ništa ne skrivamo i da smo u suradnji s Haagom potpuno iskreni i otvoreni. U području pravosuđa i borbe protiv korupcije imali smo vidljive uspjehe, znala sam da činimo što možemo i da je to važno za nas, za hrvatske građane, za naše gospodarstvo i da to ne činimo zbog Bruxellesa, pa sam to govorila kolegama u EU. Osoba kojoj pripada posebno mjesto u pregovorima o poglavlju 23 jest Viviane Reding, tadašnja potpredsjednica Europske komisije i povjerenica za pravosuđe, koja je u početku bila dosta hladna i prema meni i prema onome što radimo. Sigurna sam, međutim, da se i ona uvjerila da ja to radim, da to svi radimo iz sve snage.
:: Što bi bilo da su se prijevremeni izbori, koje je oporba tada tražila, a zbog čega je predsjednik Josipović i sazvao konzultacije, doista dogodili?
Hrvatska ne bi završila pregovore i danas ne bi bila članica EU-a. Rekla sam da neću raspisivati izbore, da to ne dolazi u obzir dok formalno ne završimo pregovore. Da ih tada nismo dovršili, a jesmo u lipnju 2011., da smo išli na prijevremene izbore, cijela bi država stala zarobljena izborima, političkim borbama i kampanjama. Tko bi se bavio pregovorima i teškim reformama? Nitko. I mi bismo i danas čučali na sporednom kolosijeku. Mnogi su me pitali zbog čega još 2010., nakon Sanaderova isključenja zbog pokušaja puča u HDZ-u i pokušaja rušenja HDZ-ove Vlade, kada mi je popularnost bila zaista velika, nisam raspisala izbore i učvrstila svoj položaj i u stranci i u državi. Razmišljala sam i ja o tome, ali kako sam bila fanatično zaokupljena pregovorima, nisam to učinila jer bi se i u tom slučaju Hrvatska cijelu godinu bavila izborima, a ne pregovorima i reformama. I danas ne bi bila članica Europske unije.
:: Imali ste i vrlo tanku parlamentarnu većinu?
Kad su tadašnju vladajuću koaliciju napustili Darinko Kosor i Silvano Hrelja, odnosno njihove stranke, ta se naša koalicijska kuća lagano uzdrmala. Ali D. Kosor i Hrelja propustili su povijesnu priliku da oni i njihove stranke budu dio vladajuće koalicije koja je završila pregovore za ulazak Hrvatske u EU. Ja sam znala da Zoran Milanović gura Milorada Pupovca u otkazivanje potpore Vladi, pa sam s Pupovcem obavila nekoliko ozbiljnih razgovora. Rekla sam mu da ne mogu raditi taj pretežak posao i neprekidno gledati stoji li mi iza leđa ili ne. Onda smo si gospodin Pupovac i ja pružili ruke, a on je obećao potporu do izbora bez ikakvih posebnih uvjeta.
:: Pupovac je shvatio ozbiljnost situacije?
Bio je korektan i odlučan u obrani europskih vrijednosti. Zato ne mogu potpuno razumjeti njegove današnje reakcije kad je o tim vrijednostima riječ.
:: Izjavili ste kako Hrvatska ne bi bila u EU da je za vrijeme pregovora u Jasenovcu osvanula ploča s natpisom „Za dom spremni“?
Da je tada tamo osvanula ploča s ustaškim pozdravom i da Vlada nije reagirala, iz Bruxellesa bi pitali jesmo li pri sebi. Bilo je i tada nekoliko događaja koji su znatno otežavali moj rad i rad Vlade u završnici pregovora. U 2010. nepravomoćno su osuđeni generali Gotovina i Markač u Haagu, na temelju srbijanskog zakona i optužnica uhićen je T. Purda. Dogodili su se nakon toga veliki prosvjedi i pritisci branitelja s ultimativnim zahtjevima da prekinemo pregovore s EU. Cijeli jedan dan razgovarala sam s predstavnicima branitelja, ponudila im čak i ostavku. No na kraju su me poduprli i shvatili da od prekida pregovora ne bi bilo koristi ni za Hrvatsku ni za generale. Treba podsjetiti i da je paralelno s pregovorima trebalo raditi i na unutarnjopolitičkom planu. Hrvatska je ronila u dubokoj ekonomskoj krizi, BDP je pao više od 9 posto. Sve je to bilo važno i za osnaživanje ozbiljnosti pregovora; to da pokažemo da imamo volje i znanja izvući se iz krize. Ni Europska komisija ni Unija u cjelini nisu odisali oduševljenjem primanja u članstvo gospodarski i financijski iscrpljene zemlje, jer su imali i neka negativna iskustva s prethodnim valom proširenja.
:: S obzirom na negativno iskustvo sa slovenskom blokadom, kako bi se Hrvatska trebala postaviti prema Srbiji i BiH?
Na prijedlog moje Vlade, Sabor je donio deklaraciju da ni jedno bilateralno pitanje Hrvatska neće susjedima postavljati kao prepreku za ulazak u EU. Ja sam i predala prijevod pravne stečevine EU-a svim predsjednicima vlada zemalja u okruženju. Pokazali smo dobru volju i otvorenost. Međutim, mislim da je Hrvatska propustila čvrsto se postaviti u slučaju Srbije i da nismo odlučno tražili, od njihova otvaranja pregovora, stavljanje na dnevni red i zakona o univerzalnoj jurisdikciji, ali i pitanje nestalih osoba. To je bio pravi trenutak da se u ozbiljnoj raspravi ta nulta pitanja i riješe. Hrvatska je trebala tražiti da to bude neka vrsta mjerila. I to ne bi bilo blokiranje. Ta je prilika propuštena iako je to bio trenutak za suočavanje s nasljeđem rata u kojem je Srbija bila agresor. Tako je naznačeno u svim hrvatskim relevantnim dokumetima o tom razdoblju zajedničke prošlosti. S kojim se Srbija još nije suočila iako je na europskom putu.
:: Mislite da će se EU i dalje širiti?
Hoće, ali ne tako skoro. I mislim da bi to bilo dobro i da je to jedino jamstvo trajnog mira u ovom dijelu svijeta, što je i hrvatski interes. Vrijedi to i za Srbiju i za Bosnu i Hercegovinu. Ne mislim da te zemlje moraju ući u EU po nekom ubrzanom procesu, bez provedbe minimuma nužnih reformi. Srbija se mora suočiti s nasljeđem rata, mora priznati presude međunarodnih sudova, npr. Međunarodnog suda u Haagu vezanu za genocid u Srebrenici. To je poglavlje 23. Mi smo do zadnjeg trenutka morali dokazivati Haagu da ne skrivamo topničke dnevnike, do zadnjeg trenutka bilo je neizvjesno što će se dogoditi. A Hrvatska je bila žrtva koja se branila. Koliko sam samo puta s Brammertzom o tome razgovarala, govorila mu da ne skrivamo topničke dnevnike, da je provedena sveobuhvatna istraga, da sam osobno rekla da se pretraži sve, sve. Pitala sam ga i je li ikad bio u Kninu, koji nije prekomjerno granatiran, nije srušen, a Vukovar jest. No danas mi Vučića čekamo kao dragoga gosta, bez njegove osobne isprike za njegove huškačke pohode, gledamo i kako Veselin Šljivančanin, koji je osuđen u Haagu zbog Vukovara i odvođenja ranjenika iz vukovarske bolnice, organizira skupove Vučićeve stranke u predsjedničkoj kampanji i na njima govori.
:: I HDZ nije bio protiv kad se Vučićeva Srpska napredna stranka u Europskom parlamentu primala u EPP?
Tako je. Tada je trebalo govoriti i o Vučićevoj ulozi u ratu u Hrvatskoj i BiH, ali i o nestalima, za koje veći dio rješenja leži u arhivima JNA.
:: Dok ste bili premijerka, otvoreno je i pitanje borbe protiv korupcije. Pet godina nakon ulaska u EU dojam je da nam poglavlje 23 u praksi i nije puno koristilo?
Europska komisija htjela je uvesti monitoring nad hrvatskim pravosuđem tri godine nakon ulaska pa smo se izborili da toga ne bude. Možda danas malo i žalim zbog toga, jer te 2011. godine, kada smo ulazili u završnicu pregovora, bilo bi teško zamislivo da neku pravomoćnu presudu za ratno profiterstvo ukine Ustavni sud. Bilo je nezamislivo i da se u krupnim korupcijskim predmetima, zbog kojih su optuženi poznati i moćni, odugovlači i da tolike godine nakon podizanja optužnica nema pravorijeka i da nema potvrđenih pravomoćnih presuda. Osuđujućih ili oslobađajućih.
:: Umjesto naprijed, idemo unatrag?
Nažalost. Nerazumljivo je da 2018. tzv. Vijeće za suočavanje s prošlošću kaže da je taj ZDS protuustavan, ali da se iznimno može koristiti. Ono što je protuustavno ne može se koristiti. Ili da državni tajnik iz Ministarstva branitelja nazoči na svečanosti bojne Rafael Boban u Splitu i drži govor pod razvijenom zastavom na kojoj piše „Za dom spremni Jasenovac“. Postoji i nevjerojatna i neujednačena sudska praksa. Ne zna se više treba li se tome suditi i osuditi, je li to prekršaj, kazneno djelo ili stari hrvatski pozdrav. kako to, a da ne trepnu, govore i neki dužnosnici.
:: S obzirom na to da je Hrvatska u EU, i to su europske vrijednosti?
Koliko se tome vjeruje, pokazuje i najnovija austrijska reakcija na događanja u Bleiburgu. To nam je bila važna i snažna poruka, ali i pouka kako su mnogi spremni biti ponizni pred odlukama drugih država, a u svojoj ne poštuju ni Ustav ni zakone.
:: EU je sada na prekretnici. Migrantskoj se krizi ne nazire kraj, Velika Britanija izlazi iz Unije. što će biti u budućnosti?
Unija nije savršena, ali je najbolje što imamo na našem kontinentu, na kojem mnogo što možemo mijenjati, ali ne i susjede. Ona je i osnovana radi stabilnosti i mira nakon Drugoga svjetskog rata. A mi kao da smo zaboravili mir kao vrednotu; baš bismo mi trebali promovirati mir, jer nijedna članica nije bila nedavno suočena s ratom kao što je bila Hrvatska. Treba učiniti sve da EU opstane i da se proširi. Što se tiče Velike Britanije, mislim da nitko ne može pouzdano znati što će se uistinu dogoditi kad Velika Britanija iziđe iz EU-a. Nisam previše optimistična, ali vidite da su se i u Velikoj Britaniji mnogi pokajali zbog odluke. To je primjer na kojem treba učiti kako se političari ne bi trebali igrati s biračima i narodom.
:: Kad podvučete crtu, koliko je Hrvatska ipak profitirala od ulaska u Uniju?
Vrijeme nakon potpisivanja pristupnog ugovora do ulaska u EU trebalo je iskoristiti za žestok rad na pripremama za članstvo, na pripremi projekata i svega što nam se otvorilo 1. srpnja 2013., kad nam se otvorilo tržište od 500 milijuna ljudi. Propustili smo se politički pozicionirati kao lider regije jer se, jedno vrijeme nakon dolaska Kolinde Grabar-Kitarović na mjesto predsjednice i nakon dolaska Vlade koju je kreirao Tomislav Karamarko, pojam regija nije smio ni spomenuti. S druge strane, propustili smo povući više novca iz fondova EU-a i iskoristiti taj fantastični potencijal. Ni danas se ne radi punom snagom, ali to je općenito problem mnogih političkih elita, koje nisu osvijestile važnost i kontinuiteta države pa svaka nova garnitura na vlasti odbacuje uglavnom sve ono što su radili oni prije.
:: Ulazak je bio posljednji zajednički cilj, toga više nema. S druge strane, jača Živi zid, koji je antieuropski?
Živom se zidu nitko stvarno i ne suprotstavlja, ove takozvane proeuropske snage su pasivne. Europske vrijednosti propadaju, na što je upozorio i Davor Ivo Stier na saboru HDZ-a. Borba protiv klijentelizma jest borba protiv populizma. To potpisujem. To je onda i borba protiv korupcije. To su europske vrijednosti. Od deblokiranja pregovara do završetka pregovora imali smo forte u tom smislu i bili smo prepoznati kao buduća članica koja se žestoko bori protiv korupcije i kriminala. Koja politička stranka danas promiče borbu protiv korupcije kao prioritet o kojem svakodnevno govori? Nema je. Ili o osnaživanju neovisnih institucija? Da sada provedete anketu u Saboru i pitate uvažene zastupnike zašto smo mijenjali Ustav 2010., ni 10 posto njih ne bi vam znalo odgovoriti. A mijenjali smo ga da ojačamo neovisne institucije: Državno odvjetništvo, Državno sudbeno vijeće, Državno odvjetničko vijeće i Hrvatsku narodnu banku. To je bila glavna zadaća, a onda smo u Ustav ugradili i odredbu o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva.
:: Jeste li još uvijek optimist?
Pa naravno da jesam. Ali naučila sam, osobito u pregovorima s EU, da mijenjati nabolje, suočavajući se s poteškoćama, mogu samo hrabri ljudi, hrabri političari. Kad se u hrvatskoj politici pojave nove generacije hrabrih i odlučnih ljudi koji imaju jasan cilj, uz spremnost za borbu isključivo u interesu države i naroda, problemi će se rješavati, reforme će se pokretati. S ljudima u politici sve počinje i završava. Bez hrabrosti ništa se neće promijeniti. Osim ako svi hrabri ne odu u inozemstvo.
nije da sam bio nešto posebno zagrijan za EU,ali od tad su mi se slovenci ogadili do krajnjih granica,ne sjećam se kada sam zadnji puta kupio bilo koji njihov proizvod