Među desecima polaznika Glazbene škole Vukovar, koja djeluje u sklopu OŠ Dragutina Tadijanovića, niz je onih koji se izdvajaju svojim talentom i rezultatima koje postižu na koncertima i natjecanjima. Međutim, među svima njima posebno se ističe Aleksandar Mirko Klajić (12) koji tu školu pohađa nešto više od godinu dana. Aleksandar je razigran i veseo dječak kojemu je dijagnosticiran DiGeorgeov sindrom, genetsko stanje slično Downovu sindromu. Uz to ima i autističnih elemenata, mentalnu retardaciju, srčanu manu, probleme sa štitnjačom i neverbalan je. Ipak, uza sve to Aleksandar ima i apsolutni sluh i uspješno svira klavir te je iza njega već nekoliko nastupa i natjecanja. Prema riječima Aleksandrove mame Dijane Panić Klajić, još u ranom djetinjstvu primijetili su da dječak voli glazbu.
Rođeni talent
- Starija kći pohađala je Glazbenu školu Vukovar i dok je vježbala i svirala doma na velikom digitalnom pianinu, Aleksandar je svaki put bio uz nju i sav uzbuđen gledao je kako svira. Nakon nekog vremena sve što ona odsvira i on je mogao ponoviti, što je primijetila kći. Sam je to i bez problema naučio. Tada smo shvatili da on jednostavno voli glazbu i da nešto moramo učiniti - kaže Panić Klajić koja inače ima još dvoje djece.
Počeli su Aleksandru kupovati sintesajzere raznih boja i veličina s kojima se igrao i na kojima je svirao. Važno je bilo samo da su drukčiji od ostalih. Da se nešto čudno događa uvidjeli su i kada je počeo koristiti tablet na kojem je otvarao fotografije klavira i škola. Na svoj način pokazivao je da želi svirati klavir. U obitelji su odlučili pronaći privatnu učiteljicu klavira koja bi mu pokazivala neke osnovne pokrete na sintesajzeru jer nisu imali klavir. Tako je bilo sve do prošle godine kada su odlučili upisati Aleksandra u Glazbenu školu Vukovar.
- Odlučila sam da idemo pokušati pa kako bude. Izgubiti ništa nismo mogli, a vidjela sam da to njemu treba i da mu to jako puno znači. Sada kada se vratim u prošlost, shvaćam da je on na sve moguće načine pokazivao da želi ići u školu i svirati klavir - prisjeća se Panić Klajić.
Od prvoga dana otkako je krenuo u Glazbenu školu, Aleksandar uživa. Prvih tjedana bilo je teže jer je na svaki sat dolazio s tolikom željom i energijom da se poslije sata znojio kao da je bio na nekom sportskom treningu. Obožava biti u školi i svirati klavir tako da je problem kada treba ići kući jer to ne želi. Bilo je i suza. Aleksandar je na školske sate u Glazbenu školu dosad odlazio dva puta tjedno po 45 minuta, a uskoro će ići tri puta tjedno.
Obitelj Panić Klajić živi u neposrednoj blizini škole tako da Aleksandar i njegova majka u školu navrate svaki dan da on malo proba klavir i prošeta kroz učionice. U dane vikenda u školu ne može, ali im tih dana, kako on ne može dva dana bez klavira i sviranja, dolazi privatna učiteljica s kojom prolazi domaću zadaću koju dobije i još dodatno vježba. Rezultat svega toga je da Aleksandar uživa u školi, a već je naučio i nekoliko skladbi. Neke od njih nam je i odvirao. Nakon što su mu mama i učiteljica rekle da nešto odsvira, Aleksandar je kao pravi majstor klavira stao ispred nas, naklonio se, sjeo za klavir i počeo svirati. Nakon što je završio, ponovno se naklonio i zapljeskao sam sebi. Posebna su priča pripreme prije svakog nastupa jer se tada mora pripremiti odijelo s košuljom i leptirkom koje nekoliko dana stoji pripremljeno na vješalici. Mama i učiteljica obvezno moraju odjenuti svečane haljine.
- Kada vidim sve to, srce mi je puno. Aleksandar pohađa OŠ Josipa Matoša, koju polaze osobe s posebnim potrebama, ali on nikoga ne može nazvati da idu na nogomet, u šetnju ili slično. Glazbena škola i klavir su mu sve i on u tome uživa. Uživa i u folkloru s ostalom djecom. Drago mi je što o svemu tome nisam razmišljala mozgom, jer da jesam ne znam bismo li krenuli u sve to kada sada vidim koliko je to zahtjevno i kompleksno. Vodilo me srce i to se pokazalo ispravnim. Drago mi je i što je ljude u školi također vodilo srce jer bez njih nam ništa ne bi uspjelo. Aleksandar je pokazao da može i da njemu, kao i drugoj djeci sa sličnim teškoćama, samo treba dati priliku i potporu, a da će oni uspjeti - istaknula je Panić Klajić.
Aleksandar je već uspio jer iza sebe ima nekoliko nastupa kao i drugu nagradu na Natjecanju za mlade pijaniste Damir Sekošan na kojem je ocjenjivan kao i ostala djeca. Prema riječima njegove učiteljice klavira i solfeggia Renate Somrak, Aleksandar je tijekom priprema za to natjecanje počeo raditi s više pažnje i koncentracije. Na natjecanjima se zahtijeva da se izvede više skladbi, tako da je Aleksandar morao to uvježbati, ali i kako napraviti stanku za klavirom, kako držati ruke, pravilno sjediti... Puno pomaže i rad s ostalom djecom koju Aleksandar gleda i uči od njih. I njoj je rad s djetetom poput Aleksandra prvi u karijeri tako da ona i mama Dijana puno toga rješavaju u hodu jer drukčije i ne mogu.
- Prvi moj susret s Aleksandrom bio je možda i najdirljiviji trenutak u mojem radu. Kada je došao prvi dan u školu odmah je otrčao uz stube u prostoriju gdje su klaviri. Počeo je skakati od sreće i pljeskati, toliko me to dirnulo da sam gotovo zaplakala - prisjeća se Somrak.
Apsolutni sluh
Kaže i da je u početku strahovala što će i kako biti, a da se strah posebno pojavio kada je saznala da Aleksandar ne govori. Međutim, vrlo brzo su se našli i počeli odlično surađivati. Somrak Aleksandru predaje klavir i solfeggio opismenjavajući ga za čitanje nota. Klavir mu zasad ide bolje, ali ni note mu nisu problem kada ih shvati.
- Aleksandar ima apsolutni sluh što je sposobnost koju ima jako mali ljudi uopće na svijetu. Ta sposobnost ne znači da će on automatski u budućnosti postati veliki glazbenik, ali ima sposobnost da prepozna visinu tona bez nekoga referentnog tona i pamti apsolutnu visinu svakoga tona. On je dosad mogao samo prepoznavati tonove, ali ih polako uči i reproducirati. Iznimno je talentiran i, što je najvažnije, jako uporan, voli i želi raditi. Uza sve to, Aleksandar je u Hrvatskoj jedino dijete s posebnim potrebama koje je polaznik i neke glazbene škole, što je svakako za pohvalu, ali i za sve nas veliki izazov - kaže Somrak.
Napominje i da je rad s Aleksandrom drukčiji jer je on hiperaktivno dijete koje u jednom trenutku ustane i prošeta pa se opet vrati. Ipak, unatoč svemu tome zadržala je profesionalnost te svaki sat provede onako kako je zamislila. Kada je vidjela koliko je talentiran, odlučila je raditi s njim po svim pravilima. Iz sata u sat napreduju, a mnogo stvari ona i mama Dijana rješavaju u hodu jer drukčije ne ide.
- U ovakvim slučajevima svaka pohvala svima koji sudjeluju u ovome jer se samo zajedničkim radom može uspjeti u takvim slučajevima. Posebna pohvala mami Dijani koja je primjer majke koja se sva daje za svoje dijete i puno toga žrtvuje. Kada je riječ o Aleksandru, sigurna sam da će on daljnjim i upornim radom u budućnosti svirati klavir kao i ostala djeca. Očekujem da će nastupati i na natjecanjima i osvajati nagrade jer on to može i želi - istaknula je Somrak.
Prvi sljedeći nastup Aleksandar će imati na skorom koncertu pod maskama na kojem će izvesti neke od skladbi koje je dosad uvježbao. U isto vrijeme priprema se i za nova natjecanja kojima se jako veseli i na kojima uvijek dobro odsvira što je planirano i što su uvježbali.
- Mi uvijek strahujemo što će i kako biti, a on to onda tako lako i bez problema odsvira. On jednostavno uživa u tome i treba ga i dalje poticati da svira i to mu omogućiti. Aleksandar je primjer djeteta s teškoćama u razvoju koje može uspjeti, ali kojemu treba dati priliku i poticati ga u tome, odnosno biti mu potpora. I mi se moramo prilagoditi njemu i onda to sve uspijeva i ide kako treba - zaključila je Somrak.
