Večernji i ja - Večernji 60
Večernji i ja

Večernji i ja

Predstavljamo dobitnike natječaja "Večernji i ja"!
Više saznajte ovdje.

DanijelK

Poštovani, Evo moje priče. Računam: 2019 -1968 = 51 Moja priča odnosi se na daleke šezdesete godine kada je u Večernjaku, koji se čitao svakoga dana, izašla obavijest o organizaciji Prvomajske karavane Večernjeg lista u Opatiji, za vrijeme prvomajskih praznika. Odmah mi je sinula misao: "Ako budem prvi u prijavi za karavanu, možda me nagrade besplatnim putovanjem i prestižnim hotelom Kvarner." Bio je to preveliki izazov za moje prijatelje i mene. Ni tada plaća nije dopuštala da se san pretvori u javu, a svoju suprugu i kćer htio sam razveseliti. Od kuće sam ponio famozni „šamrl“, računajući na dugu noć. Dobro se sjećam, a kako i ne bih, prvi sam se instalirao već oko 18 h pred tadašnjom redakcijom Večernjeg lista – „vis a vis“ Kazališne kavane – i cijelu noć držao red do otvaranja drugog dana ujutro. Doduše, pala je i “bela“ kako bismo skratili čekanje. No isplatilo se svima, a meni najviše, jer sam bio prvi! Da, osvojio sam Prvomajsku karavanu Večernjeg lista! Uzbuđenje je bilo preveliko, a nagrada bajna kao i Opatija. Konobari su stajali kao vojska iza stolova i naših leđa u Kristalnoj dvorani, s prebačenim bijelim ubrusima preko ruku, uglancani… Na tanjurima patka u sosu od naranče, slušaju se šlageri – popularni Ivica Percl, mi za centralnim, prvim stolom – jer bila je to ipak prva nagrada. Kako sjećanja ne bi izblijedjela, sačuvali smo do danas već dobrano požutjele stranice tadašnje reportaže o nama iz Večernjeg lista, ponedjeljak 1. travnja 1968. str.7. I dok to upravo gledam, mislim – je li moguće da će me u 83. naš Večernjak opet razveseliti? Neka bude kako bude, uspomene nam nitko oduzeti ne može. Sretno vam bilo svima i nadalje….. Danijel Kocijančić / rođen u Zagrebu, 8. 7. 1937. za vrijeme kralja Petra

61 glasova

milan@drivesc.com

Željka Vusića tada sam prvi i jedini put vidio u životu. U Šumariji je Marijanu i meni tada rekao: "Milane, ja sam proljetos u Večernjaku pročitao članak o vama, i zato sam vam sačuvao sve trupce koje ste tada uplatili, i to po ondašnjoj dinarskoj cijeni. Svih tisuću kubnih metara vas čeka na lageru." Ovom njegovom izjavom i činom svijet se vratio na svoje mjesto. Posao je time bio spašen. Moj život također, i život našeg "Drivesa" i Šećerane. Željko nas je nakon toga pozvao k sebi na kavu. Dok ju je njegova supruga tiho pripremala, on je na stolić pred nas stavio litru šljivovice, žućkaste poput dukata. Do ponoći smo je cijelu ispili. Ni Željko ni njegova supruga nisu popili ni kapi! Na cesti do Zagreba bila je jaka predbožićna poledica. Marjan se sutradan živ javio iz Donje Bistre, a meni je drugi dan u trgovini, kad sam išao po kruh i mlijeko, postalo slabo od samog pogleda na boce s alkoholnim pićima, uredno složene na policama u "Slavijinoj" trgovini na Knežiji. Takva su to bila vremena '91.! Trupce smo zatim odvezli u Ludbreg na pilanu Požgaj d.o.o., pa ih je ispiljene konačno preuzela talijanska firma Danielis, koja je obavila devizna plaćanja putem kojih smo kupili rezervne dijelove za Šećeranu. Tako je virovitička šećerana svoju proizvodnju te sezone mogla uspješno obaviti. Stigli smo i na proslavu završetka kampanje. Tek sada, dok ovo pišem, postajem svjestan svega. I Večernjak je, zbog tog najvažnijeg teksta u mojem životu, zaslužio biti na tom slavlju! Ali se tada toga uopće nisam sjetio. No, mislim, eto, nikada nije kasno! Otada svaku "sitnicu" cijenim kao najveći dragulj – jer nikada ne znam kakvo će ona značenje kasnije imati u mojem životu.

1 glasova

korsakov

Večernji list je u naš dom ušao kasnih pedesetih, u doba dok još nije bilo televizije. Sjećam se da je dida često navečer čitao Večernji naglas, a baka ga je slušala. U šezdesetim godinama Večernji još nije izlazio nedjeljom i dvobroj u subotu bio je izuzetno bogat i uvijek sam ga rado prelistao. Naročito sam se veselio stranici s karikaturama koje su meni kao klincu bile zanimljive te se sjećam prezimena kao što su Ševčik, Voljevica, Pahernik, Gašparović. Značajna je (barem meni) bila i stranica s kinorepertoarom jer vijesti o tome, ako niste živjeli u centru gdje se nalazilo nekoliko ormarića Kinematografa, tada u šezdesetima jednostavno niste mogli dobiti ako ste živjeli na periferiji. Nezgodno je bilo to što je tata Večernji donosio s posla oko pola četiri, a ako sam mislio ići na predstavu u četiri sata, morao sam krenuti ranije i onda sam se služio jučerašnjim Večernjakom uz nadu da taj film i danas još igra. I mali oglasnik subotom je bio nezaobilazno štivo. Kad su moji roditelji prodavali moj dječji krevetić (Kinderbett), u doba bez telefona imali smo promenadu kroz kuću zbog ogromnog interesa. Da danas tako nešto ostavite kod kontejnera za smeće, gotovo nitko ne bi ni pogledao. Kasnije, godine 1977., napisao sam pismo Večernjaku u vezi s golemim blatom pred našom zgradom na Savskoj cesti 165. Čak sam poslao i fotografiju tog blata, što onda uopće nije bilo jednostavno kao danas. Nekako sam izmolio tatu da mi ostavi nekoliko snimaka na filmu nakon ljetovanja kako bih snimio to blato. I bio sam nevjerojatno ugodno iznenađen kada sam u Večernjem 9. 3. 1977. ugledao informaciju o tome i to s mojom fotografijom blata. Večernji od tada kupujem svakodnevno, a od odlaska u mirovinu kupujem ga petkom, subotom i kad je revija Strip prilog.

0 glasova

Hrlex

“Kako je napisao maturu?”, “Što će tvoj mali upisati?”, “Još nije složio listu prioriteta, još mora odlučiti.” Bila je to tema mnogih kava i telefonskih poziva u vrijeme održavanja državne mature. I dok bi uz pijuckanje jutarnje kave roditelji diskutirali što je najbolje, koji fakultet upisati, koje izborne predmete odabrati i zašto sam pod tolikim stresom, ja bih svako jutro uzimao Večernji list iz poštanskog sandučića i tu počinje moja priča. Odlazim po novine. S naslovnice strši "Večernji dodjeljuje stipendiju na Veleučilištu VERN' za studij Poslovne informatike". Trčim u kuću, režem članak iz novina ne govoreći nikome. Prijavljujem se za prijamni ispit i žicam mamu 120 kuna za troškove ispita (jedva sam imao za autobusnu kartu). Znam da moram ostvariti top rezultate jer samo sa stipendijom mogu financirati ovaj studij. Na prijamnom ostvarujem top rezultate. Čekam termin online ispita koje je priredilo Veleučilište s Večernjim listom dok uživam sa sestrom na moru. Termin ispita je objavljen. Ja sam na moru. Laptop se pokvario. Internet je nepouzdan na Pašmanu, a ispit je sutra. Ne riskiram ništa. Spremamo se, kupujemo trajektnu kartu, krećemo odmah kući, što prije, jer o ispitu mi sve ovisi. Prolazim ispit s maksimalnim bodovima. Zovu me s Veleučilišta na finalni intervju za troje najboljih kandidata. Dolazim maksimalno spreman. Znam da mi je otac rekao da sve što želim postići u životu moram napraviti sa svojih deset prstiju. Dao sam sve od sebe na intervjuu. Neskromno sam očekivao osvajanje stipendije, što se i ostvarilo jer sam još od poštanskog sandučića vjerovao u sebe. Još jednom velika hvala Večernjem listu i Veleučilištu VERN' na iskazanom povjerenju i stipendiji koja mi je neizmjerno pomogla u životu i pružila mi mnoga znanja i iskustva za budućnost.

2 glasova

Nora2709

"Neka se Jasna Hrzina javi na recepciju", dopiralo je do mene na Šmidhenu, u ono vrijeme popularnom samoborskom kupalištu. Uplašena, sa zebnjom da se dogodilo nešto loše, dotrčala sam. Bila sam tada 15-godišnjakinja. Dočekao me Božidar Kelemenić, Večernjakov reporter. Vijest je bila sjajna. Dobila sam prvu nagradu u zadnjem kolu Večernjakove ljetne nagradne igre: čamac za rijeku i more. Marljivo sam cijelo ljeto skupljala i slala kupone samo s jednom željom: da osvojim Grginu majicu. Vrištala sam od sreće, a Večernjak mi je nekoliko dana kasnije poklonio i majicu u kojoj sam slikana i objavljena na Večernjakovoj duplerici. Bila san glavna faca u kvartu i okolici... Pa i šire. Sjećanja su još uvijek živa iako je prošlo 46 godina. Večernjak je rastao sa mnom, živio i sazrijevao pa i stario. Gotovo smo vršnjaci. Dijelila sam s njim i sretne trenutke... Europsko nogometno prvenstvo... Beč... Oko fotografa uhvatilo nas u društvu s Lj. Samardžićem... Oduševljenje zbog objavljene fotke... Dijelila sam s njim i tužne trenutke opraštajući se od voljenih osoba ili prisjećajući se obljetnica tragedija nekim stihom. Pa i ljutnju i nezadovoljstvo podijelila sam preko pisma čitatelja, a članak "To nije isto" bio mi je u to vrijeme izuzetno važan. Tradiciju je nastavila kći. I njena mladalačka srdžba zbog mogućnosti odgode mature. Sačuvani članci posloženi su u knjizi uspomena i čekaju da ih prelista neka nova, tek dolazeća generacija... A Večernjak ostaje poput razigranog mladića na proslavi svojeg tek 60. rođendana. Još uvijek plijeni pažnju i zavodi sve oko sebe.

3 glasova

Kristina777

Ime i prezime: Kristina Jankeš E-mail: k.jankes9@gmail.com „Večernji i ja“ Prosinac je mjesec ispunjen radošću i veseljem, stoga i ne čudi da je upravo taj mjesec najdraži svakom djetetu, pa je tako bio i meni. No te davne 1995. godine za mene je prosinac počeo znatno drukčije jer sam završila na liječenju u Dječjoj bolnici u Klaićevoj. Nitko ne voli bolnice i uvijek nas sama pomisao na bolnicu asocira na nešto loše, ali zahvaljujući jednom događaju, jedna lijepa uspomena uspjela je prevladati sve loše. Naime, u bolnicu je stigao pravi Djed Božićnjak Joulupukki koji je stigao čak iz Finske samo zbog nas i obradovao nas lijepim poklonima. Dobila sam prekrasnu barbiku koju još i danas čuvam kao lijepu uspomenu na to razdoblje, a koju ću, nadam se, jednog dana pokloniti svojoj kćeri i ispričati joj ovu priču. No, za mene je pravi poklon bio njegov topao i srdačan nastup prema svakome od nas. Bilo je to zaista poput prave božićne čarolije koju možete vidjeti samo u filmovima koji se prikazuju u prosincu na televiziji, pravo iznenađenje. Mama mi je po povratku iz bolnice pokazala Večernjak u kojem se nalazila fotografija Joulupukkija i sve djece koja su tamo bila prisutna, ali tada tome nisam pridavala važnost. Sada, kada sam odrasla, lijepo je prisjetiti se uspomena i zaista mi je drago da je mama sačuvala ovaj članak. Sjećam se da je tata svaki dan kupovao Večernjak pa sam tako zahvaljujući njemu naučila i čitati. Naime, svakog dana bih iščekivala tatu s novinama, uzela ih i počela izmišljati svoje priče iz fotografija koje sam vidjela u člancima. Dok su se drugi šalili kako to ne piše, u meni je proradio dječji inat i ubrzo sam naučila čitati. Večernji list ostavio je neizbrisiv trag u mom djetinjstvu i to je jedan od razloga zašto ga svakome rado preporučujem.

28 glasova

Danijela2910

Zvuk crvenog Renaulta 4 (crveni su imali poseban zvuk) dok turira u drugoj brzini po pješčanoj uzbrdici do garaže svaki dan točno u 15.15. Osjećaj topline se miješa – onaj oko srca i onaj koji dolazi od mirisa toplog kruha. Preklopljene novine onako ispod ruke i štruca toploga bijelog kruha u krpenoj vrećici koja se tada dobivala uz 10 kg kupljenog praška za rublje. Pretpostavljam da mu ne smijem napisati ime, ali onaj tko zna, zna. Ako je bila plaća, u vrećici se još krilo i iznenađenje, dvije čokoladice za brata i mene, i bez obzira na dan u mjesecu, uvijek topli pogled našeg tate i poljubac u čelo. Tata je došao s posla i kuća je postajala dom. Nakon što bi uredno prebacio novu odjeću preko staroga masivnog ormara boje pečenih kestena te obuo mekane papuče i obukao odjeću „za po kući“, sjeo bi za mali stol u kuhinji s plastičnim stolnjakom na cvjetove i dok bi stavljao naočale, mi smo u prikrajku čekali da dođe taj trenutak kada će nas udarcem ruke po koljenu pozvati u krilo. Protrčali bismo kuhinjom kao maratonci u brzom startu, kroz mirise zaprške koju je mama spremala na starom štednjaku te skočili tati u krilo, a on bi ispred nas raširio Večernjak, Nećete vjerovati, ali zamirisao bi svojim mirisom čak malo jače od kruha i od guste zaprške za grah, za trenutak bi nas preuzeo i odveo u čarobni svijet svojih slova. Ima tome dobrih 35 godina, možda i više, a pamtim kao da je bilo jučer. Da se zvuk može opisati, da se miris može nacrtati, da se osjećaj može opjevati, stvorila bih sada melodiju najljepšu na svijetu, odu Večernjaku, i mome tati, i mami, i njenoj zaprški koja je mirisala na Večernjak. Fotografije iz tog vremena nemam, ali ne bi ni mogle prenijeti ništa više od onog što ste osjetili dok ste ovo čitali. To je to. Dovoljno. Tko zna, zna.

13 glasova

andrassyja

Što biste rekli na izjavu: "Članak u novinama '91. spasio mi je život?" Mislili biste: "Hm, ne shvaćam baš." Teško je to i zamisliti, a kamo li ostvariti. "Vi se čovječe šalite ili ste ludi? Znamo mi takve. To je nemoguće. Pa, kome su novine ikada spasile život? Nikome! Da vas unište – to može, ali da vam spase život, ne, u to ne vjerujem. Ne! Definitivno – ne! Pričajte vi to nekome drugome, mene pustite na miru." Potpuna nemoć nakon rujanske eksplozije u Barutani, kad se tri mjeseca nije moglo do već uplaćenih trupaca u bjelovarskoj šumariji Mojca Birta, a dinarska inflacija njihovu je cijenu smanjila više od deset puta, sklupčala me u malenu grudu iz koje nisam mogao ni znao izaći. Došlo mi je da umrem. To mi se činilo kao neko posve logično, čak i spasonosno rješenje. U ta tri mjeseca izgubio sam oko 20% svoje težine. Međutim, vjerovali ili ne, spasio me čudotvorni članak objavljen u Večernjaku 9. ožujka 1991. Željka Vusića vidio sam prvi i jedini put u jesen te godine. U zgradi Šumarije mom partneru Marijanu Božiću i meni tada je rekao: "Milane, ja sam proljetos u Večernjaku pročitao članak o vama i zato sam vam sačuvao sve trupce koje ste tada uplatili, i to po ondašnjoj dinarskoj cijeni. Svih tisuću kubnih metara vas čeka na lageru." Ovom njegovom izjavom i činom, svijet se vratio na svoje mjesto. Posao je time bio spašen. Moj život također, i život našeg "Drivesa" i virovitičke Šećerane za koju smo tada konačno mogli nabaviti devize i uvesti rezervne dijelove za kampanju '91./'92. Na proslavi završetka kampanje u Virovitici nisam se toga sjetio. I Željko i "Večernjak" zaslužili su biti tamo. No, mislim, eto, nikada nije kasno!

1 glasova

ivan_petrik1411

Pozdrav, zovem se Ivan. Ovim putem želim opisati odnos koji sam imao s mojim djedom Ivanom. On je bio jednostavan čovjek s rutinom. Budio se rano, ponekad bi dio svoje rutine spontano i izbacio, ali jedan dio nikad se nije mijenjao. Ne mogu se sjetiti kada nije čitao Večernji list i tako započeo svoj dan. Ništa mi nije moglo staviti osmijeh na lice kao djedov poziv u jutarnjim satima: "Sinko, možeš li svome didi otići do trgovine kupiti novine?“ Nisam morao pitati koje novine jer u našoj je obitelji Večernji List sinonim za novine. Moj djed obožavao je mojoj sestri i meni prenositi zanimljivosti koje je pročitao. Sestra i ja smo većinu toga znali, ali glumili smo neznalice, a lice moga djeda ozarila bi sreća što je uspio prenijeti znanje unucima. Velik preokret u životu mog djeda bila je njegova operacija žuči. Već možete pogoditi što je, unatoč svim zdravstvenim problemima, bilo nadomak bolničkog kreveta – novi broj Večernjeg lista. Jedne tmurne srijede došao sam ga posjetiti, pričali smo i kartali. Pri izlasku iz turobne bolničke sobe, čuo sam glas moga djeda, rekao mi je da ima poklon za mene i da pogledam u ormarić u hodniku njegova doma. Sutradan sam otišao po poklon koji mi je djed ostavio. Otvorio sam ladicu ormarića i vidio naslov: „Večernji list“, srijeda 1959. Broj I. Rijetko kad se pojedinac susretne s nečim što je staro, ali značajno. Nikad ne bih pomislio da će ona apatična srijeda biti zadnji dan kada sam vidio moga djeda. Baš zato taj broj Večernjeg lista meni puno znači, to budi osjećaj malenkosti i pomalo bolnu uspomenu gubitka moga djeda. Šaljem vam ovu priču kako bih učinio mog djeda ponosnim na mene. Sada sam učenik 3. razreda gimnazije i za jednu godinu idem na fakultet, ne postoji nikakva vrijednost koju ne bih dao samo da mogu djedu reći da ću u svemu uspjeti.

1 glasova