Bliži se 31. prosinca ove godine. Nekoliko preostalih dana, kao i nekoliko tjedana prije toga, napaćeni i manje napaćeni narod provodi uglavnom u kupoprodajnom deliriju, a mediji se, uz podgrijavanje konzumerističke groznice plaćenim i neplaćenim reklamama, posvećuju intenzivnom zbrajanju i oduzimanju “ivenata” iz 2013. kako bi izlučili jedan “događaj godine” ili barem top-listu “najznačajnijih događaja”. Pritom se koriste različiti kalkulatori: europski, remetinečki, ćirilični, obiteljski… No, nitko tko doista prati tokove naše medijski oblikovane stvarnosti, pa još uz to i razmišlja o onome što se zbiva i što se u medijima zbiva, ne bi mogao izdvojiti jedan jedini “događaj godine” niti bi mogao napraviti top-listu takvih događaja. Oslanjajući se na vlastitu memoriju, listajući stare novine, vrteći unatrag stranice internetskih portala, čačkajući po radiju i televiziji na zahtjev – čak i pažljiviji motritelj i mislitelj susreće se ponajprije s kaosom događaja, odnosno s medijskim kaosom iz kojega je teško iščitati što se sve dogodilo u prethodnoj godini i što bi u tome bilo najvažnije. Međutim, sama ta namjera obuhvaćanja prethodne godine na događajnoj razini, kao i namjera vrednovanja i hijerarhiziranja koja se na to veže, relativizira se kad pronađemo neki događaj koji smatramo važnim za društvo, za zajednicu, za sadašnji trenutak i za budućnost, a on ipak nije bio medijski zabilježen. Evo jednog takvog događaja iz protekle godine koji je bio, i to potpuno, medijski ignoriran.
U noći sa 27. na 28. kolovoza 2013. nekoliko hrvatskih aktivista Animal Liberation Fronta (ALF, Front za oslobođenje životinja) izvršilo je – kako kaže njihovo internetski posredovano priopćenje – “akciju oslobađanja jedne veće obitelji zarobljenih srna” na izletištu Ključić Brdo u blizini Zagreba. Aktivisti ALF-a prerezali su ogradu, nakon čega su srne otišle u šumu. Tri konja koja su također izašla kroz prerezanu ogradu vjerojatno su bila uspješno vraćena u krug “ekoimanja”, kako pretpostavljaju i ALF-ovci u svome priopćenju. A za “desetke nedužno zarobljenih osoba raznih vrsta, poput zečeva, svinja, kokoši, konja, ovaca itd.”, koje nisu mogli osloboditi, aktivisti ALF-a su “izuzetno zabrinuti jer je jasno da će prije ili kasnije biti zaklane”.
ALF je međunarodna, horizontalno organizirana mreža aktivista koji poduzimaju direktne akcije radi oslobođenja zatočenih, mučenih i za usmrćenje predviđenih ne-ljudskih životinja. ALF je radikalno krilo animalističkog pokreta, čiji je cilj da faktično oslobađa zarobljene i zlostavljane ne-ljudske životinje te da takvim akcijama šalje poruku o patnji i smrti milijuna ne-ljudskih živih bića koja antropocentrički kategoriziramo kao “životinje” usprkos tome što je i čovjek životinja te usprkos tome što je razlika između srne i čovjeka sasvim sigurno manja nego što je razlika između srne i vinske mušice.
U nas se ALF pojavljivao sporadično, tek nekoliko puta, ali tretman spomenute akcije ALF-a vrlo je znakovit. Ova akcija, kako je već rečeno, uopće nije zabilježena u medijima pa tako nije ni dospjela do javnosti, što su anticipirali i sami ALF-ovci u svom proglasu: “Ovakve oslobodilačke akcije policija i robovlasnici, ako je ikako moguće, uvijek skrivaju od javnosti kako bi spriječili mogućnost da i mnogi drugi građani, koji također, kao i mi, osjećaju svu nepravdu porobljavanja, uzgoja, iskorištavanja i klanja nedužnih životinja, budu inspirirani ovakvim oslobodilačkim akcijama”. Ovakve se akcije tabuiziraju jer su uznemirujuće za javnost budući da informiraju i šalju vrijednosnu poruku o stvarima o kojima većina ljudi ne želi razmišljati iako su očite (da klaonice imaju staklene zidove, većina bi ljudi bili vegetarijanci; da svatko sam mora ubiti kako bi jeo meso, mnogo bi manje ljudi jelo meso). U tom smislu ova akcija ALF-a istinski je subverzivna, destabilizirajuća i zato je nema u medijima, koji paze na balans koristi i šteta, zadovoljstva i nezadovoljstva, revolucije i reforme. Tek malo bolje prošla je akcija oslobađanja zatočenih tuna kod otoka Ugljana, u srpnju 2013., koju su izveli aktivisti “The Black Fish”, o kojoj su neki hrvatski mediji izvijestili, ali tek nakon što se svjetski popularni autor George Monbiot u engleskom “The Guardianu” osvrnuo na to.
“Prosječni Hrvat” odmahnuo bi, vjerojatno, na sve te vijesti i zapitao se kakve to veze ima s njegovom egzistencijom u kojoj je komad mesa sve rjeđa pojava zbog sve nižeg životnog standarda. Ali “prosječni Hrvat” i ne može početi razmišljati o “životinjskom pitanju” dok ne bude o tome dovoljno informiran. Informacije su zastrašujuće, koliko god nam brojke bile apstraktne. A i nema ih, nema preciznijih informacija, jer malo tko i traga za njima. Znamo, na primjer, da se danas u klaonicama u SAD-u ubije oko 400 milijuna životinja u manje od dva tjedna, da jedna uspješna klaonica dnevno zakolje oko 1600 krava i 1500 konja, a tjedno oko 150 tisuća svinja. Znamo da se u svijetu godišnje ubija oko devet i pol milijardi životinja godišnje, znači, oko 25 milijuna dnevno. Dnevno. Tjedno. Godišnje. Tisuće. Milijuni. Milijarde. Nepojmljivo. Ali stvarno. Premalo je mjesta u ovom novinskom okviru da bi se navele čak i osnovne činjenice o onome što se zbiva u nasilnome snošaju čovjeka s ne-ljudskim živim bićima, o sustavnom izrabljivanju, mučenju i istrebljivanju ne-ljudskih životinja. Informacije su svakome dostupne u beskrajnom medijskom oceanu, samo ih treba pronaći i samo treba imati motiv da ih se traži. Ovo je tek naznaka tog epohalnog problema, mala predbožićna poslanica upućena vjerujućima i nevjerujućima, ali posve u skladu s onom izrekom Isusa, čovjeka ili Sina Božjeg: “Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” Ti najmanji, najnemoćniji, najdiskriminiraniji i najtlačeniji nisu samo najmanji od ljudi nego i najmanji na svijetu – ne-ljudi, životinje. Njih bi se također, u božićnom ozračju, trebali sjetiti oni kojima je do Božića i Isusa stalo, i to ne samo onda kad završe na njihovu tanjuru.
nehumano je mučiti životinje, jer se one, za razliku od ljudi, ne mogu braniti...na žalost ljudi danas zbog profita uništavaju prirodu i muče životinje...prvi put sam prije nekoliko godina na tal. TV vidjela u kakvim uvjetima se danas uzgajaju kokoši, u kokošinjcima pod umjetnim svjetlom danju i noću, u skučenom prostoru, zbijene jedna uz drugu, nemaju mjesta da se pomaknu za milimetar...i sve to kako bi nosile što više jaja...danas praktički postoje neke vrste konc. logora za životinje