U antibankarskoj histeriji koja vlada hrvatskom javnošću svakako ima nešto iracionalno, neka nesposobnost hrvatskog društva te osobito glasnih pojedinaca da se suoče, prihvate i podnesu racionalnu logiku novca. Nije to novost. Viđeno je kako u drugim sredinama tako i u povijesti. Ta gotovo organska reakcija prema novcu, njegovoj ideji, konceptu i funkciji često se, na žalost, manifestirala rušilački, razbijanjem izloga, kristala, što već dođe pod ruke.
U hrvatskoj javnosti banke su danas prljava riječ, koju treba znati upotrebljavati. Potpredsjednik Vlade Grčić, kada se nije izrazio negativno, pozvan je da pogne glavu i pokori se. Što je i učinio. Nema to, naravno, nikakve veze s trodiobom vlasti. Naprotiv, riječ je o demonstraciji hijerarhije. Jedinstvene linije zapovijedanja. Dragan Zelić, direktor Gonga, rekao je da se bankari “imaju pravo” sastajati s predstavnicima Vlade, dopustio je. Ministar Linić lekciju zna: prije svega valja oblatiti banke. Dvadeset dvije tisuće ljudi koji rade u bankama obilježeni su.
O bankarstvu u Hrvatskoj, dakle, nije moguće trezveno javno razgovarati. A o onome o čemu se ne može razumno raspravljati, bolje šutjeti (da parafraziram Wittgensteina, austrijskog filozofa). Valja dakle šutjeti o onome o čemu monopolisti demokracije (da ne bi!) drugima brane javno govoriti. A govoriti o onome što je prešućeno.
U medijima je tako (i u udrugama), ostalo potpuno nezamijećeno priopćenje sa sjednice Savjeta Hrvatske narodne banke (excuse my french) od 15. srpnja, i u njemu neobičan podatak da se “neto financijska pozicija sektora (kućanstva) od početka krize popravila za otprilike 25 posto”. To znači da, prema priopćenju HNB-a, građani na svojim računima imaju 25 posto više novca nego na početku krize. Odnosno, preciznije, ovdje je riječ o “neto poziciji”. To znači da se u konačni postotak uzima koliko su se obveze smanjile (dugovi, krediti), a koliko su se povećali razni oblici štednje. Obračuna li se precizno, neto pozicija “poboljšala” se gotovo trideset posto.
O čemu je riječ? Prema službenim podacima, novca na računima građana nikad nije bilo više. U obliku depozita trenutačno drže 175 mlrd. kuna, a uračunaju li se dionice, gotovina, fondovi, svota se penje do gotovo 300 mlrd. kuna. U istom razdoblju, dakle od kraja 2008. godine, dug stanovništva smanjio se za 3,7 posto (uračunamo li i leasing), premda je rastao tečaj jedne valute (čije ime meni nije dopušteno spominjati, a ni drugima koji drukčije misle, tj. koji misle). Trenutačno je dug nešto viši od 130 mlrd. kuna.
U priopćenju, međutim, ta situacija nije pozitivno karakterizirana. “Nastavak razduživanja stanovništva”, jer o tome je riječ, “ imat će nepovoljan učinak na potrošnju” (dakle i na bruto proizvod, za neupućene). A da ovaj oprezni osvrt ne opterećujemo podacima, dodat ćemo kako su slični trendovi uočeni i među poduzećima. U priopćenju ukupnu atmosferu opisuju dvije distancirane tehničke riječi: nesklonost riziku.
Što su konzekvencije? “Bankarski sektor nastavio je postupno smanjivanje inozemnih obveza”, piše. Od nedavnog maksimuma aktivnosti smanjio se za gotovo deset milijardi kuna. No, da ne bi netko požurio krivo zaključiti – ne izvlači se kapital. Od 2002. godine, otkad su strane banke ušle u Hrvatsku, do danas profit cijelog bankovnog sektora (dakle i domaćih banaka) bio je 36 mlrd. kuna, no u obliku dividendi isplaćena je samo trećina. U bankama je ostalo 24 milijarde, a ni od onih 12 nije sve otišlo u inozemstvo.
Banke su (da prostite) dakle sigurne, imaju dosta kapitala, ali rade sve manje. Manje se isplati, manje ima smisla. Od maksimuma u 2004. godini do danas prinos na kapital banaka smanjio se četiri puta i sada je ispod četiri posto. Možda predsjednik Josipović ima rješenje (on još ima i pravo glasa), iz kojih će se fondova restrukturirati posrnula poduzeća ako se trend nastavi? Naime, oni koji smiju govoriti tvrde da to nije ništa ako banke nekoliko godina rade i bez profita. Ako, međutim, rade bez profita, to znači da ne zarađuju ni oni koje financijski podupiru. No, da je bankarski profit dobar znak, to nije dopušteno ni pomisliti.
* autor je direktor i glavni urednik financijsko-poslovnog mjesečnika Banka
