Mladima, koji bi po prirodi stvari trebali biti puni ideala i nade da će živjeti bolje nego što su im živjeli roditelji, prijeti rizik da im kvaliteta života padne na još niže grane od one koju danas imaju njihovi majke i očevi. Ili da u najboljem slučaju žive kao dobar dio građana ove zemlje s kreditima za vratom, s grčem u želucu i sa strahom hoće li izgubiti posao ili ga naći ako su ga već izgubili.
Za takvu besperspektivnost sadašnjih srednjoškolaca, studenata ili onih koji s diplomom trebaju biti sretni što se stručno usavršavaju za 1600 kuna nije kriva samo ekonomska kriza nego i urušen sustav vrijednosti. Dok gledaju svoje roditelje u svakodnevnoj egzistencijalnoj borbi za goli život s nedostatnim primanjima ili gurnute na ulicu bez ikakvih primanja, mladi su, nažalost, svjesni da nije jamstvo za kvalitetan život ni znanje, ni marljivost, ni poštenje, nego debljina džepa njihovih roditelja ili širina poznanstava koja će im omogućiti da rade i zarađuju dovoljno za samostalan život.
I tko onda može zamjeriti mladima ako su deprimirani i benevolentni prema rizičnim ponašanjima u ovakvom društvu koje je onemogućilo njihove snove. Neodgovorno društvo koje godinama dopušta urušavanje sustava vrijednosti ne može i nema pravo očekivati da mladi budu odgovorniji prema njemu. No dobro je što unatoč svemu ipak imaju optimizma, kako je zaključila autorica studije “Mladi u vremenu krize” dr. Vlasta Ilišin, da će sutra biti bolje jer gore ne može.
