Kamo nas vodi razvoj umjetne inteligencije

koje pitanje u 21. stoljeću...banalno i prebanalno.....ajde društvo, pogledajte mobilne fotke pod nazivom: I, robot-glavna uloga: Will Smith, Blockbuster i dobra reklama za US Robotics...elem dakle, radnja po sadašnjem vremenskom obzorju i nije tako daleko i predaleko smještena i namještena: 2036. goda v metropoljisu: Chicagu. Mam u vorspanu filma su istaknuta tri zakona robotike koje je, pazite sad, davne i pradavne 1947. godine, postavio i napisao dobri stari Isaac Asimov....I u tom filmu I, robot se dogodilo hakiranje: androidi i roboti-humanoidi podivljali i krenuli u bjesomučni rat protif ljudi. Dogodil se mali sentimento, ko-glavni junak robot se zaljubil u partnericu Willa Smitha, i zapao je u gadne moralne i ljubavne dileme i trileme....novinaru i društvo prvo dobro pogledajte te mobilne fotke, pa onda pisujte i zapisujte o umjetnoj inteligenciji... o mobil fotkama "Stealth" da i ne govorim...i to dobro proštudirajte....zloćudne i zlodušne varijante su neizmjerne i neizbježne....u ne tako dalekoj zori i budućnosti ljudovanja...

Ništa ne može učiniti veću štetu od naših političara. Umjetna inteligencija može biti hakirana, političari su uvijek hakirani, umjetna inteligencija nema osjećaje ali nemaju ih ni političari. Gdje je onda problem u umjetnoj inteligenciji?

Iz lampe jednom pušten duh nikada se ne vraća u lampu, mogli smo to vidjeti na već niz primjera kroz povijest a možda nigdje tako pogubno kao u slučaju eksploziva i posebno atomske bombe. Štoviše što god smišljeno s dobrim namjerama kako bi služilo čovječanstvu, naposlijetku je zlorabljeno da bi uništavalo čovječanstvo, primjerice zrakoplovstvo (ratno zrakoplovstvo i dronovi) a primjer atomske bombe bi trebao biti vjerojatno zadnje upozorenje čovječanstvu. U tom smislu se slažem da Muskom, problem Sjeverne Koreje koja je problematična upravo zbog atomskog naoružanja tek je neznatni problemčić u usporedni s problemom koji ćemo imati ukoliko razvijemo umjetnu inteligenciju, dakle inteligenciju razine čovječje. Tko je pratio razvoj tehnologije zadnjih desetljeća mogao je vidjeti da su danas strojevi daleko učinkovitiji od čovjeka a cijeli niz stvari čovjek naprosto ni ne može sam činiti, tu je izvrstan primjer optimalni redoslijed sklapanja dijelova velikih civilnih zrakoplova, matematički problem koji čovjek svojim kognitivnim ograničenjima može reješavati godinama a stroj svega u nekoliko koraka. Kada sve ovo znamo, kako možemo računati da bi stroj ljudske inteligencije iz nekih čudnih razloga odlučio tolerirati svu tu ljudsku "nespsobnost" i još biti podčinjen čovjeku? Proširena inteligencija je vrh onoga što UN treba dozvoliti i takva definicija je etička nužnost za očuvanje ljudske vrste.