Sjećam se nekog nesretnika koji je prije nekoliko godina, ili prije dosta njih, ne sjećam se više, štrajkao glađu ispred zagrebačkog hotela Dubrovnik. Ne sjećam se više ni razloga, ali bila je riječ o tome da je svojim postupkom želio natjerati predsjednika ili premijera da udovolje nekom njegovu zahtjevu.
Svakoga dana obilazile su ga kamere HTV-a i izvještavale o njegovu stanju, a onda je jednoga dana jednostavno prekinuo izgladnjivanje – jer ga je liječnik upozorio da bi to za njega moglo biti kobno. Da mi ga nije žao i da sad nastupam na nekoj stand up sceni, napravio bih ovdje značajnu stanku s izrazom nevjerice na licu: „Halo?! Ne jedeš plus ne piješ jednako umireš, bez iznimki!
Koji dio te rečenice nije bio poznat prije stupanja u štrajk glađu?“ Otada svaki put pozorno pratim razvoj događaja svakoga štrajka glađu, ne zato što bih ismijavao sudbine tih ljudi, nego baš da mi ne promakne koji će valjani razlog štrajkaš plasirati kada mu prekipi da umjesto s ljudima oko sebe počne razgovarati s golemim sendvičima, pilećim batacima i kanisterima vode. Zasad strah za vlastito zdravstveno stanje uvjerljivo vodi, i da, hm, to zvuči kao sasvim valjani razlog. Ali, opet se pitam, ako nije upravo poanta u tome, u čemu onda jest? Ovih dana u zatvoru Remetinec glađu štrajka Branimir Glavaš, u trenutku dok ovo pišem štrajk još uvijek traje, ali je već prebačen u zatvorsku bolnicu. Tim je povodom neki stručnjak u Dnevniku djelomično udovoljio mojoj znatiželji: poanta štrajka glađu nije u izgladnjivanju do smrti, nego u privlačenju pozornosti štrajkaša na sebe i na svoj problem.
Uostalom, u određenom trenutku liječnici imaju pravo na intervenciju da bi spasili život unesrećenog. Ako to znaju i oni kod kojih štrajkaši žele postići neki cilj, zašto bismo uopće obraćali pozornost na to što se netko inati na svoj račun, a ionako mu se ne može dogoditi ništa više od toga da se bogovski izgladni (što je, doduše, već iskustvo koje si ne bih priuštio) i da iz svega izađe s kojim kilogramom manje? Privlačenje pozornosti u slučaju onog anonimnog nesretnika ispred hotela Dubrovnik još nekako i mogu shvatiti, ali Glavaš sasvim sigurno ima dovoljno drugih načina da to čini pa je zanimljivo vidjeti je li kod njega riječ o principijelnosti ili o nečem drugom. U svakom slučaju, štrajk glađu jedan je od najdramatičnijih oblika iskazivanja bunta pa neka takav i ostane, ali, u svijetu u kojem više ništa nije ono što bi trebalo biti, možda je krajnje vrijeme da Crveni križ prihvati neki pravilnik koji bi propisao štrajkašu određeni jelovnik (jedna jabuka, jedno jaje, žlica riže, dvije mahune, 1,5 dl vode), a da mu se ipak prizna status štrajkaša glađu.
Nema li i Guinness slične pravilnike u cijelom nizu kategorija koji kandidatima omogućuju da ne spavaju, da dube na glavi i ne znam što još da rade dulje nego što bi to zapravo mogli? Ako je poanta štrajka glađu u formi, a ne u izgladnjivanju do smrti, onda bi to bilo znatno humanije. Problem je jedino što mislim da to već ima svoj naziv – dijeta! – pa ne znam koliko bi bilo učinkovito da premijera Sanadera usred noći probude s dramatičnom viješću da je Glavaš prešao na dijetu dok ne udovolje svim njegovim zahtjevima.
Da će ekranizaciju romana „Metastaze“ raditi Branko Schmidt, e TOGA ti se, dragi moj Filipe, ne bi sjetio ni Monty Python! Filip je, ako ne znate, najlucidniji od trojice glavnih junaka romana koji je ljetos jednako opravdano privlačio pozornost svojom svježinom, turobnošću i cinizmom, koliko nevoljkošću autora (pseudonim Alen Bović) da otkrije pravi identitet. Izdavaču Milanu Šarcu stiglo je šest ponuda za otkup prava, ali je Schmidt izabran jer se izdavaču pričinja da će realizacija biti, citat iz „Pola ure kulture“, na visokom profesionalnom nivou.
Površni bi komentator mogao zaključiti da se najblistaviji pojedinci iz književnosti još uvijek daju lako opčiniti mediokritetima iz daleko moćnijeg filmskog medija, samo ako su im imena dovoljno zvučna. Jer, jedno je ako g. Šarac prodavačici u dućanu kaže da će prema romanu koji je objavila njegova kuća režirati film Branko Schmidt nego da ga je dao tamo nekom zafrkantu Zoranu Pezi, premda je roman kao pisan za Pezu, a sa Schmidtom se dotiče kao tjeme sa stopalom. Ali, vi i ja se ovdje ne bavimo površnostima pa bih kroz nekoliko Scmidtovih izjava iz iste emisije probao dublje proniknuti u slučaj. Kaže Schmidt da se nešto od toga što ti likovi govore i rade potrefilo s trenutkom u kojem se on sad nalazi.
To može značiti ili da je trenutačno pod žešćim utjecajem opijata ili da je na rehabilitaciji. Ako bi sad bio na rehabilitaciji, znači da je opijatska prošlost iza njega. To bi, doduše, objasnilo puno toga u vezi s njegovim filmovima „Vukovar se vraća kući“, „Božić u Beču“ i „Srce nije u modi“, ali kako je pacijent, ako se smijem poslužiti Bovićevim rječnikom, u tom razdoblju pokazivao i te kako razvijene sociookupacijske aktivnosti i vještine, kojima se prikapčao na državne cice za svaki svoj projekt, izazivao aferu s vikendicom na moru, osigurao si plaću na HTV-u, a nastavio raditi u privatnoj produkciji (upravo sve ono što je Filipu tako mrsko), sumnjam da bi to uspio čak i u stanju običnog vikend-ovisnika.
Dakle, puno je veća vjerojatnost da su žešći opijati stvar aktualnoga trenutka, a tome, na žalost, u potvrdu i sljedeća njegova rečenica: „Mislim da je Hrvatska zrela za drukčiji film nego kakve sam dosad radio.“ Tu je očito riječ o tome da pacijent izbjegava i najmanju interferenciju između realnosti i doživljaja vlastitoga ega, tj. umanjivanju zrelosti cijele nacije prema preuveličavanju vlastite autorske zrelosti. Zaključak stručnjaka: možda da država ipak sačuva svoje milijune jer čak i Filip priznaje da se po bolnicama daju 'mrak’ tablete za takva stanja, a, koliko je poznato, ovaj pacijent ima zdravstveno osiguranje.
