Možda će nekomu naslov ove kolumne izgledati kao jeftina provokacija za privlačenje pažnje. Netko drugi možda će pomisliti (ili se čak i ponadati) da je riječ o nekakvoj žestokoj kritici programske orijentacije zagrebačkog HNK u kojoj se preispituje domoljubnost njegova vodstva i umjetnika. A ja se, pak, nadam da će među čitateljima ipak biti i mnogo onih koji naslov neće shvatiti ni kao uvredu, na bilo čiji račun, ni kao provokaciju, nego kao jednostavnu informaciju o nečemu što se prije tjedan dana dogodilo: o gostovanju Srpskog narodnog pozorišta u glavnom gradu Hrvatske.
Gosti iz Novog Sada, gdje je još 1861. utemeljeno Srpsko narodno pozorište, doista su se potrudili predstaviti se u najboljem svjetlu. U tu svrhu tiskan je i lijep katalog s tekstovima o svim predstavama koje su održane u sklopu “Dana Srpskog narodnog pozorišta u Zagrebu”.
Kao i svi ostali redom stručni posjetitelji s kojima sam prošle srijede razgovarao u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, bio sam duboko impresioniran mogućnostima novosadskog opernog ansambla nakon što sam gledao predstavu “Mileva” srpske skladateljice mlađe generacije Aleksandre Vrebalov. Ovacije su, osim solista, naročito zasluženo dobili i orkestar i zbor pod vodstvom vrlo mladog dirigenta i direktora Opere SNP-a Aleksandra Kojića. U predvorju Hrvatskog narodnog kazališta taj dan bila je postavljena i izložba “150 godina Srpskog narodnog pozorišta”, a upravo za taj prošle godine proslavljeni jubilej bila je i naručena opera o životu Mileve Marić, prve supruge Alberta Einsteina koja je važan dio života provela u Novom Sadu, ali se isto tako, prije odlaska na studij u Švicarsku, školovala i u Zagrebu.
Dan prije, nakon predstave “Jezik zidova” kojom se u kazalištu Gavella predstavio i novosadski Balet, hrvatska nacionalna baletna prvakinja Almira Osmanović izjavila je: “Opčinjena sam vašom predstavom, djevojke su me osvojile sjajnom tehnikom i divnom energijom”. Zagrebački glumci koji su došli gledati i operu, u redu iza mene u HNK još uvijek su komentirali i dramsku predstavu Čehovljeva “Galeba” kojom su Novosađani u ZKM-u počeli zagrebačko gostovanje, a u Kerempuhu su odigrali komad Branka Dimitrijevića “Godo na usijanom limenom krovu”.
Treba reći i to da je operu “Mileva”, koja je sada došla i u Zagreb, u Novom Sadu postavio hrvatski režiser Ozren Prohić. Ima još: novosadska će Opera sa svojim sjajnim ansamblom već na proljeće ponovo put Zagreba, i to s novim djelom čije komponiranje prema Paljetkovim stihovima upravo ovih dana završava hrvatski skladatelj i dirigent Zoran Juranić. Nakon novosadske praizvedbe, predstava će gostovati na Muzičkom biennaleu. Regionalni inter-filharmonijski ciklus “Pika-točka-tačka” također se nastavlja i ima rezona sugestija jedne glazbenice Beogradske filharmonije, da je sada vrijeme za novi naslov. Jer, kaže ona, na ono što je bilo točku smo stavili već prvom sezonom, sada gradimo dalje nešto novo. Sve ovo nabrojio sam zato što se i u medijima, a nažalost i u politici, u razgovorima o stanju hrvatsko-srpskih odnosa, kultura redovito prešućuje. A u svemu je najbolja vijest to što takva suradnja i razmjena više doista nije nikakva ni politička, ni kulturna senzacija, a kamoli provokacija. Priča se samo o tome koliko su dobre predstave i koncerti, kako je i red. Tko će politici i sportu dati primjer ako neće kultura.
