Za nedavnog susreta s košarkaškim velikanom iz Splita Željkom Jerkovom, predsjednikom Kluba olimpijaca, imali smo prilike čuti i ovo mišljenje o jednom njegovu suvremeniku:
– Među onima koji su stasali na zagrebačkom asfaltu Nikola Plećaš najveći je zagrebački košarkaš svih vremena.
Kazano je to u prigodi dodjele državne nagrade “Franjo Bučar” na kojoj je Nikola Plećaš (71) bio daleko najtrofejniji laureat.
– Svojedobno sam dobio i Red Danice hrvatske, no “Bučar” ima i financijsku težinu. To je nagrada i za sportski opus do kojeg se u našem društvu baš i ne drži dovoljno. Svi visoki uzvanici poslali su svoje izaslanike jer im je takva manifestacija nebitna. Svaka čast predsjedniku HOO-a Mateši, a vremena da se pojavi našao je i biznismen Emil Tedeschi.
Uz plaketu dobio je Nikola od države i 20.000 kuna što će mu, kao umirovljeniku, dobro doći jer on je igrao košarku kada je ona bila samo igra, a ne i unosan posao kao danas.
– U prvih 14 godina hrvatske države za mene u Hrvatskoj nije bilo posla, a bio sam spreman raditi bilo što da preživimo. Radila je samo supruga, a tako nije bilo lako podizati obitelj s dva sina. Kada mi se sin trebao upisati fakultet, trebala mi je potvrda da sam zaslužni sportaš, no kada sam otišao u HOO, oni su mi rekli da oni takve potvrde ne izdaju.
Ne želimo vjerovati da se to događalo zato što je Nikola srpske nacionalnosti.
– Zamjereno mi je što sam u ljeto 1991. trenerski preuzeo Borac iz Banje Luke, no morao sam nešto raditi. Uostalom, ja sam tamo proveo samo ljetne pripreme, a kada su počela ratna djelovanja i kada su se počeli rušiti mostovi, ja sam se vratio u Hrvatsku.
Izbačen zbog reklame za Franckov čaj
Da se preselio u Srbiju, a i to mu je nuđeno kao zaslužnom sportašu bivše SFRJ, Nikola bi zacijelo financijski bolje prošao.
– Nakon beogradske premijere filma “Bit ćemo svjetski prvaci” na temu osvajanja svjetskog zlata 1970. u Ljubljani, bili smo na prijmu kod tadašnjeg srpskog predsjednika Borisa Tadića.
Kada je čuo da mi nemamo naknadu za izvrsnost, pitao me zašto ne dođem u Srbiju i ne koristim tamošnju naknadu koja za sportaše mog ranga iznosi 1100 eura. Nisam to učinio jer nisam htio napustiti obitelj koja mi je važnija od novca. Nisam htio otići iz Hrvatske, kao ni moji roditelji.
Da nije operirana na VMA u Beogradu, moja majka nikad ne bi izašla iz ove države. A otac je izašao iz Hrvatske vjerojatno kada je kao bivši borac išao turistički posjetiti koncentracijske logore po Poljskoj i Njemačkoj. Moji su iz Like, a prvi zapis postojanja naše obitelji iz 16. je stoljeća pa se ja pitam tko mi ima pravo reći da ja nisam pravovaljani građanin ove države. A mnogi koji su se doselili u Hrvatsku nedavno imaju puna prava i oni su ugledni.
U međuvremenu je Nikola postao korisnik hrvatske naknade za sportsku izvrsnost.
– Ona vam iznosi 4320 kuna i nikako da bude podvrgnuta revalorizaciji jer bruto prosjek plaća u međuvremenu je porastao. Kažu, čeka se novi Zakon o sportu.
Mirovinu je ovaj sportski as dočekao u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport.
– U tom sam uredu zaposlen nakon što su moji prijatelji Josip Čorak, Duško Ljuština i Marijan Maras dvije godine animirali gradonačelnika Milana Bandića. Gradonačelnik je godinama govorio da ćemo se naći na kavi, a ja sam otišao u mirovinu prije četiri godine, a tu kavu još nisam doživio.
Nije doživio ni to da mu se u Ciboninoj dvorani podigne dres, a mnogi će reći da je to zaslužio jednako koliko i Mihovil Nakić i Andro Knego. Jer, Nikola je bio ne samo najveća zvijezda Cibonine preteče Lokomotive nego je u prvoj polovici 70-ih godina bio i najpopularniji zagrebački sportaš općenito.
– Po nečijem uvjerenju Nakić i Knego očito su dali za klub više nego ja, no ja vas onda pitam zašto gore nema i dresa Zorana Čuture. On je za klub bio jednako vrijedan igrač kao Nakić i Knego.
Uz Knegu je vezana još jedna priča koja Plećaša “žulja”. Njih dvojica su olimpijske 1976. snimila reklamu za Franckov čaj što je tada kvalificirano kao kršenje amaterskih načela.
– Možda bih ja u to i povjerovao da i Knego nije otišao na OI u Montrealu. Ovako je ispalo da ja jesam bio u prekršaju, a on nije, a radili smo istovrsnu stvar. No nisam vezano za to puno inzistirao jer mi je bilo žao da Andro ne ode na Olimpijske igre budući da su njemu to ipak bile prve, a ja sam imao već dvoje iza sebe.
Glumio ga Goran Bogdan
Nikola vjeruje da je to bio način da ga se riješe iz reprezentacije, a izbornik je bio Mirko Novosel.
– Neistina je da bi nas kaznio MOO jer tadašnji predsjednik Avery Brundage promijenio je taj članak o zabrani reklamiranja dvije godine prije. Štoviše, preporučivalo se da sportaši mogu sudjelovati u reklamama u svrhu prikupljanja materijalnih sredstava za razvoj sporta.
Čini se da sve od tada Plećaš u Ciboni nema status kakav jedna istinska klupska legenda zaslužuje.
– Prebolio sam to ja davno. Jest da nije bilo lako, no ja se ne guram. Ne ulazim u Draženovu dvoranu otkako nisam mogao ući na jednu finalnu utakmicu. Na službenom ulazu suprugu i mene nisu pustili, a na ulazu za publiku bilo je nekih problema pa smo se ona i ja okrenuli i gledali utakmicu na televiziji. Poslije sam čuo da je bilo naređeno da me se ne pusti besplatno u dvoranu. Ima tome već 10 godina, mislim da je tada još uvijek direktor bio Božo Miličević. Ljudima očito smeta što govorim ono što mislim.
Autorima filma “Bili smo svjetski prvaci” zacijelo se neće svidjeti što o tome uratku ima za reći član startne petorke svjetskih prvaka.
– Taj je film reklama za srpske košarkaške dužnosnike Stankovića, Šapera i Popovića, koji jesu zaslužni za puno toga. No zaslužan je i profesor Aca Nikolić pa ga ima malo u filmu, baš kao i izbornika Žeravice. A mi igrači, mi smo bili samo kulisa, “čunjevi” da bi se slavila spomenuta trojica.
Plećaša je u tom filmu igrao Goran Bogdan.
– Razgovarao je sa mnom vezano za svoju ulogu, no kako je on jako zauzet glumac, nije imao više vremena da uđe u moment igre, no redatelju to očito nije bilo toliko važno.
U filmu se ne ističe da je to svjetsko zlato iznijela hrvatska startna petorka (Plećaš, Tvrdić, Šolman, Ćosić, Skansi), a s klupe je ulazio Vinko Jelovac.
– Nažalost, tom zlatu se u Sloveniji, Srbiji pa i Makedoniji daje veća važnost nego u Hrvatskoj. Mi to ne znamo iskoristiti. Pa ja sam sam morao pokrenuti inicijativu da me se predloži za državnu nagradu jer nikome od naših košarkaških tijela to nije palo na pamet. Da nije bilo mojih susjeda Erne i Predraga Rađenovića koji su mi stalno govorili: “Nemoj biti budala” i da moja supruga nije napravila pritisak na mene, ovog priznanja ne bi bilo. Vjerujem da su to kasnije podržali vodeći ljudi gradskog i nacionalnog saveza, a potom i Saveza sportova grada Zagreba i gospodin Dragaš. Koga god se pitalo, nitko nije bio protiv, no nitko da se sjeti to predložiti. Tako vam to ide kod nas. Morate se i oko nagrada sami pobrinuti.
Po Nikoli, tadašnji dužnosnici nisu se dovoljno pobrinuli oko reprezentacije koja je 1972. na OI u Münchenu neočekivano izgubila od Portorika (74:79) u čijim je redovima igrao dopingirani košarkaš.
– Tada nas je izdalo naše rukovodstvo. Nisu htjeli izvršiti nikakav pritisak na MOO, a mogli su na račun dopingiranog Portorikanca tražiti da se poništi rezultat te utakmice. Mi igrači razmišljali smo da napustimo Igre, no onda nam je rečeno da Savezu prijeti kazna dvogodišnje zabrane nastupanja svih selekcija, a i dogodio se teroristički napad Palestinaca na izraelske sportaše pa je sve palo u zaborav. A baš te godine Bora Stanković postao je glavni tajnik Fibe, Radomir Šaper postao je šef Tehničke komisije, a u Fibu je ušao i Nebojša Popović.
Odgovorni u Hrvatskoj kao da ne znaju, ili ne žele, dati na važnosti legendi kakva je Nikola, a govorimo o igraču koji je izrazito moćan skorer, koji je 40 koševa zabijao kao od šale i koji je 1970. bio najbolji strijelac prvenstva bivše SFRJ.
Prosjek od 37 koševa
– Mislim da sam te sezone prosječno zabijao 37 koševa. Moj karijerni rekord je 114 koševa koje sam zabio protiv mojeg budućega kluba Lokomotive još kao junior Mladosti, u kojoj je tada uz mene igrao Damir Šolman. Seniorski rekord mi je 67 koševa koje sam u jednoj prvoligaškoj utakmici zabio Partizanu.
U svoje vrijeme Plećaš je bio toliko popularan da su ga navijači prozvali “Svetim Nikolom”.
– Bilo je lijepo čitati i slušati hvalospjeve o sebi, no od klupskih i reprezentativnih obveza ja nisam imao vremena uživati u slavi o kojoj se priča. U ono vrijeme ljudi su se nekako i pribojavali pristupiti nama sportskih zvijezdama pa sam ja na tadašnjem Trgu Republike svaki dan bio s društvom na piću. Čak bih rekao da danas potpišem više autograma nego u to vrijeme.
Što je taj status tada značio financijski?
– Ja sa svojim primanjima u klubu tada nisam mogao zaraditi više od mog oca koji je bio vojno lice, ali bilo je dovoljno da izađem i pojedem ćevape i popijem colu što sa svojom mirovinom danas ne mogu. Doduše, velika je stvar što sam tada dobio stan jer je postojala velika opasnost da ću napustiti Lokomotivu.
A isti je klub napustio u naponu snage i to, kaže on, ne svojom voljom.
– S 28 godina izbačen sam iz reprezentacije i potjeran iz Lokomotive. O napuštanju kluba sa mnom su tada razgovarali gospodin Artuković, direktor Francka, i gospodin Lalić, jedan od direktora u Zagrebačkoj pivovari.
Je li kakvu ulogu u tome imao tadašnji trener i izbornik Mirko Novosel?
– Vjerojatno je njegova ideja bila da me se makne, no to trebate njega pitati.
Nije velikan hrvatske nego jugoslavenske košarke. Prigovarate Srbiji da prisvaja uspjehe jugoslavenskog sporta, a radite isto. Brko je bio omiljen diljem Jugoslavije.