Najveće su razočaranje Eura. Reprezentacija Nizozemske svoju je avanturu završila na posljednjemu mjestu u skupini, bez boda. Tri utakmice – tri poraza. Izbornik Bert van Marwijk i njegovi igrači imaju sreće da nizozemski mediji nisu toliko kritični kao, primjerice, engleski. Da je tako, s naslovnica svih novina vrištao bi naslov \"What a bunch of losers\" (Kakva skupina gubitnika, nap. a.). Iako, taj naslov i ne bi bio daleko od istine.
Naime, gledajući kroz povijest nizozemske reprezentacije, zasigurno je riječ o sastavu koji je najviše puta ostao tek korak do naslova prvaka. Na europska prvenstva plasirali su se devet puta. Samo su jednom osvojili naslov prvaka, što im je i jedina titula u povijesti, dok su još četiri puta gubili u polufinalu. Nastupili su i devet puta na svjetskim prvenstvima te čak tri puta gubili u finalu. Uistinu čudno s obzirom na sjajne generacije igrača koji su nosili nizozemski dres i obilježili povijest svjetskog nogometa.
– Nizozemci se nikako ne uspijevaju nositi s problemima veličina i egoizma u svojim redovima. Iako oni to neće priznati, u njihovoj reprezentaciji uvijek je naglašen ego kod većine igrača, koji je uvjetovan velikim brojem različitih nacionalnosti koje se zajedno bore pod istom zastavom. Kroz povijest samo je trener Michels uspio kontrolirati taj ego i zato je jedini osvojio naslov – mišljenja je hrvatski trener Dražen Besek.
Prokletstvo ih je počelo pratiti 70-ih godina. Generacija predvođena legendarnim Johanom Cruijffom i izbornikom Rinusom Michelsom u reprezentaciju je preslikala igru Ajaxa i Feyenoorda, popularno nazvanu \"totalni nogomet\". Iako su svojim pristupom osvojili simpatije navijača, nisu i trofeje. Na dva svjetska prvenstva, 1974. u Zapadnoj Njemačkoj i 1978. godine u Argentini, stigli su do finala, ali oba puta ostali su na korak do naslova. Oba puta u finalnoj utakmici bolje od Nizozemaca bile su reprezentacije domaćina (Zapadna Njemačka 2:1, Argentina 3:1 u produžetku). Euro 1980. godine bio je posljednje veliko natjecanje na koje se plasirao \"totalni nogomet\". Nakon toga slijedi stagnacija pa Nizozemci u sljedećih šest godina propuštaju tri velika natjecanja.
– Da bi se stvorio kontinuitet dobrih rezultata, potrebno je egoizam pretvoriti u glad za pobjedama. U tome je uspjela Hrvatska pod vodstvom Slavena Bilića. Od reprezentacije je stvorena institucija koja izaziva poštovanje kod protivnika, ali i kod samih članova vatrenih. U tom je segmentu najdalje otišla Njemačka i zato je godinama u samom vrhu svjetskog nogometa – dodaje Besek.
Sredinom 80-ih u zemlji tulipana počela se opet stvarati velika generacija. Marco van Basten, Ruud Gullit, Frank Rijkaard, Ronald Koeman i društvo vjerovali su kako su upravo oni ti koji će naciji donijeti toliko željeni naslov prvaka. I uspjeli su. Na izborničko mjesto vratio se Rinus Michels i 1988. u Zapadnoj Njemačkoj odveo Nizozemce na krov Europe, pobjedom protiv SSSR-a u finalu s glatkih 2:0, golovima Gullita i Van Bastena.
I to je zapravo, sve od Nizozemaca.
Sljedeća generacija koju je izbacila Ajaxova škola, predvođena vratarom Edwinom van der Sarom te Patrickom Kluivertom, braćom De Boer, Edgarom Davidsom, Clarenceom Seedorfom... igrala je dva polufinala, SP-a 1998. i EP-a 2000. godine. Posebno bolno bilo je ispadanje u poluzavršnici Eura 2000., s obzirom na to da je Nizozemska s Belgijom bila organizator natjecanja.
Aktualna, četvrta generacija predvođena van Persiejem, Sneijderom, Robbenom i društvom, ulaskom u finale na posljednjem Svjetskom prvenstvu 2010. godine u JAR-u, navijačima je ulila nadu kako se sreća Nizozemcima mora napokon osmjehnuti.
– U identičnom sastavu, Nizozemska je prije dvije godine gotovo pokorila svijet. Teško će se vratiti jer ne vidim trenera, barem ne Nizozemca, koji bi mogao sve te veličine staviti pod jednu kapu – kaže Besek.
