Jedna sasvim obična siječanjska večer u Hrvatskoj, anno domini 2009.
Obična? Rukometaši su tek hvatali zalet u Splitu protiv Kube ili
Španjolske, nebitno. Žurim doma gledati rutinsku završnicu, pred
zgradom sudaram se sa susjedom u papučama. Izišla je brzo izbaciti
smeće u poluvremenu: “Kaj vi ne gledate dečke, požurite se, sjajni su,
sjajni!” Inače sport prati toliko da se pita zašto u košarci nema
golmana. Ili zbog čega u tenisu ima više sudaca nego igrača na terenu.
Otvaram vrata stana, obje kćeri tinejdžerice pred ekranom. Nije upaljen
MTV ni “Red Carpet”. I one sport prate toliko da Modrića ponekad
smjeste u Cibonu, a za Kranjčara je nevažno je li u Hajduku ili LA
Lakersima. Glavno da je zgodan. Ali rukomet nisu propuštale, nijednu
utakmicu Hrvatske. “Pa moraju biti u tijeku, o čemu će sutra pričati u
školi”, pojašnjava žena. Bolje od fizike i kemije upijale su Šoline
komentare, sve o Červarovoj taktici, o Baliću, Voriju, Lackoviću...
Dan nakon što su uspjele biti uživo na jednoj utakmici u Areni,
priznale su mami, bile su glavne u školi. Nisu im vjerovali da su
uspjele ući u rukometni Disneyland, naš Červaroland. Prijatelj, koji je
nekada izbjegavao i “graničara”, uzbuđeno zove: “Što je s Balićem, hoće
li moći?” Naravno, to je uvertira za poantu: “Ima li koja ulaznica za
Arenu, dvije za mene i malog, ne treba više”. I bezbroj takvih upita
dnevno. Kolega, novinar Zvonimir Vukelić, uključen u organizacijski
odbor SP-a, kukao je: “Žena mi nije vjerovala, ali morao sam joj
iskeširati ulaznicu na crno”.
Tisuću kuna, dvije-tri, samo dajte, hoću i ja barem na sat-dva biti
“Alica u zemlji rukometnih čuda”. Kruha će valjda biti, dajte nam
igara. Na ukupno 110 utakmica, u sedam gradova, u arenama od zlata,
bilo je više od 360.000 gledatelja. RTL je HTV-u zadao udarac od kojeg
će se državna TV kuća, miljenica svake vlasti, dugo oporavljati. I
uvijek će se vraćati kao pitanje kad požele povisiti pretplatu: “Što
ste radili kad je Hrvatska slavila rukometaše?”. Ti naši igrači
vitezovi su Hrvatske 21. stoljeća. Ne zbog zlata ili srebra, sjaj
odličja uopće nije bitan, nego zato što ih svi prihvaćamo kao naše, kao
dio obitelji, jer je svaki njihov uspjeh, svaka njihova bol, postala
naša. Na nedjeljnim se misama s oltara pozivalo na molitvu za zlato, za
naše. U Španskom je mladi župnik poručivao: “Veselite se s njima, a ako
izgube, nemojte biti tužni, ne zaboravite sve lijepo što su nam
pružili.”
Kad pjevaju “Morsku vilu”, pjevamo s njima, kad Balića boli, i nas
nešto presiječe u leđima. Kad Metličića šivaju, i nama je grč na licu.
Čemu se opterećivati što u svijetu znače francuska vina, šampanjci,
sirevi, što znače francusko slikarstvo, šansone, književnost i film,
što diktira pariška moda, a što Sarkozy i Carla Bruni, kad na terenu
nisu ništa bolji, naprotiv. Pa i u nogometu smo im prije 11 godina
“darovali” naslov svjetskog prvaka. Populist Lino Červar potvrdio je
genijalnost hrvatskog sportskog uma kao i Ćiro Blažević, Ante Kostelić,
Ratko Rudić, Joško Vlašić...
Lino i igrači ušli su u pjesme, u mit, u stoljetne legende. A danas, s
veljačom, nastupa buđenje. Siječanj najgore godine u povijesti
kapitalizma, Hrvatska je živjela u rukometnom bunilu, pod plaštom
euforije i spektakla. Ako doista tonemo, bilo je to gospodski.
Raskošno, u velikom stilu. Kad je bal...
POGLED Červarovi rukometaši postali su dio svake hrvatske obitelji
Rukometni Disneyland
