Prije nešto više od mjesec dana sjedili smo oko osam ujutro. Upravo je završio trening, Stipe Pletikosa nikada nije bolje izgledao. Nije se vidjelo tih 35 godina.
– Do kada ću igrati? Entuzijazam je još tu, nije mi teško trenirati, igrati sa žarom. Dobro se osjećam, dok imam podršku obitelji, zašto ne – govorio nam je tada Pletikosa.
Mjesec dana poslije, slika je nešto drukčija. Pletikosa je nakon onog teškog poraza od Meksika o svojoj sudbini kazao "vidjet ćemo", puno je onih koji zazivaju njegov oproštaj od reprezentacije. Još u Brazilu bio je jedan od rijetkih koji je hrabro stao pred mikrofone.
Šutio i dočekao
– Preuzimam veliki dio odgovornosti, nisam spasio momčad u najvažnijim trenucima. Nismo ostvarili ono po što smo došli – kazao je vratar, koji je 114 puta stajao na hrvatskim vratima.
Priča o Pletikosi počela je još davne 1999. godine, tada smo se još divili Davoru Šukeru, Zvoni Bobanu i Robertu Prosinečkom, slavili genija Ćiru Blaževića. On se, kao 20-godišnji klinac, Hajdukov vratar, ugurao u reprezentaciju. Debitirao je u prijateljskoj utakmici s Danskom. Igrao je za reprezentaciju pod Ćirom, Mirkom Jozićem, Ottom Barićem, Zlatkom Kranjčarom, Slavenom Bilićem, Igorom Štimcem i Nikom Kovačem.
– Taj 10. veljače 1999. godine pamtit ću cijeli život. Tada je cijeli svijet bio moj – u jednom od brojnih intervjua u ovih petnaest godina reprezentativne karijere govorio nam je Pletikosa.
Došao je tiho, a odlazi kao legenda. Ako ode. Jer, Pletikosa se sada povukao u, kako to Ćiro voli reći, tamu svoje kože, zajedno s obitelji odlučit će hoće li i dalje braniti za reprezentaciju. Naravno, treba pitati i izbornika hoće li ga zvati, ali, poznajući Pletikosu, on bi još bio u sastavu. Nikada nije bio opterećen time da mora braniti, uvijek je tražio da brani najbolji. U jednom dijelu reprezentativne karijere ispred njega bio je Tomislav Butina, bilo je to u doba izbornika Otta Barića. Pa je poslije Slaven Bilić Pletikosi pretpostavio Vedrana Runju jer je procijenio da je bolji. Taj tihi, mirni čovjek sjeo bi na klupu, stiskao palčeve za Hrvatsku i čekao svoj trenutak. Koji je uvijek dolazio.
Često je bio upitan, no uvijek se znao izvući. Te 1999. godine ostvario je veliki san, počeo je braniti za Hrvatsku. Pravu dramu prolazio je 2004. godine uoči EP-a u Portugalu. Mučila ga je ozljeda mišića, posljednji trening, koji je za njega bio test, nije prošao. To je jedino veliko natjecanje Hrvatske nakon Francuske i 1998. godine na kojem ga nije bilo. Na svim ostalima bio je naš prvi vratar. I ne može se pohvaliti baš nekim uspjesima. Taj Japan 2002. godine donio nam je puno boli, načeo nas je baš Meksiko, bila je to prva Pletikosina utakmica na velikim natjecanjima, a Ekvador nas je potopio. Pobjeda nad Italijom bila je samo kratko svjetlo u tami Zemlje Izlazećeg Sunca. Portugal je propustio, a SP u Njemačkoj svi bismo najradije zaboravili. Vjerojatno i Pletikosa.
Šok protiv Turske
Tada nas je izbacila Australija, to je gori rezultat i od ovog Kovačeva. Samo smo u Austriji 2008. godine prošli prvi krug, ali onaj poraz od Turske to prvenstvo nam je učinio najtužnijim trenutkom u hrvatskoj nogometnoj povijesti. Teško nam je, ne i ružno, bilo nakon EP-a u Poljskoj 2012. godine. Izbacile su nas Španjolska i Italija, kasniji finalisti. Pletikosa je puno očekivao i od tog prvenstva uoči kojeg ga je ugledni World Soccer proglasio jednim od najboljih europskih vratara.
– Dosta mi je već da se kući vraćam kao moralni pobjednik – zavapio je prije Meksika.
I nije se vratio kao moralni pobjednik, tako je možda bilo nakon dva posljednja EP-a. Ovaj put vratio se kući kao gubitnik. Zna to Pletikosa, ako je bilo što u sportskoj karijeri mrzio, onda je to taj osjećaj gubitnika. I ne želi se na takav način oprostiti od reprezentacije... Previše joj je dao da bi otišao tek tako. Opet, tko zna, možda mu je dosta, 35. mu je na leđima, obitelj ga je željna, a Danijel Subašić čeka prigodu. I u odnosu prema Subašiću dokazao je svoju veličinu. Pletikosa je u zimu 2012. godine imao ponudu Monaca, ali predložio je Monacu da umjesto njega uzme Subašića. Danas je Subašić cijenjeni vratar druge momčadi na ljestvici francuskog prvenstva, kojemu je pričuva prvi vratar Argentine Romero.
>>Vukojević se oprostio od reprezentacije! Zahvalio svima osim Kovaču
>>Ovo su igrači koji bi se prvi mogli oprostiti od reprezentacije nakon Brazila
Svaka čast Pletikosi, odradio je pošteno reprezentativnu karijeru ali neće se valjda pitati igrače hoće li otići iz reprezentacije ili ostati igrati. Kada bi se igrače pitalo, igrali bi dok bi god mogli hodati. Odavno su Srna, Pletikosa, Olić, Šimunićić i još neki prošli svoj maksimum i sa svakim sljedećim danom oni su slabiji, lošiji, sporiji.