Uzdali su se modri u Udinama u sreću, u eventualni pothvat NEC-a u Moskvi, u lošu formu Udinesea i činjenicu da su Talijani nakon dvije pobjede uplovili u mirne vode, a bodrili se nešto boljim igrama od kada je klupu Dinama, po tko zna koji put, preuzeo Marijan Vlak.
I puno im se toga poklopilo. NEC je šokirao Spartak, Udinese nije igrao kao Barcelona, a bilo je čak i bljeskova u napadu, ali što to vrijedi kad u obrani igraju Dino Drpić, Igor Bišćan i ostatak vesele skupine koja (više) nema ni znanja ni koncentracije kakvu bi morali imati igrači koji čine zadnju liniju ekipe koja nam svake godine iznova obećava europsku renesansu.
Nada je tinjala svega pet minuta
A možda je za sve krivo blagdansko raspoloženje, jer Božić je ove godine uranio u Udinama. Modra obrana darivala je napadače Udinesea šakom i kapom, i to usprkos pozivu premijera Ive Sanadera da se stegne remen zbog recesije.
Quagliarella se u listu strijelaca upisao brže nego što vam treba da izgovorite Jorge Sammir Cruz Campos, a svaka lopta iz sredine, ili Inlerova ili nekoga od braniča, parala je obranu modrih kao jedan od onih čudesnih noževa koje nam svakodnevno predstavljaju na TV prodaji.
Šoka i nevjerice ipak nije bilo, navikli smo već na to. Šokantni su bili jedino potezi i apsolutna Drpićeva i Bišćanova nemoć, koji su Di Natalea vidjeli jedino kada bi ovaj stao da ulovi malo zraka, te dalekometni pokušaji Mirka Hrgovića, koji se dobrano potrudio poboljšati statistiku koja se zove "udarci na gol". Na Mirkovu veliku žalost, predznak "neprecizni" ne postoji pa se nema ni s čim pohvaliti.
Pet minuta je trajao "otpor" Dinama u Udinama. Toliko je vremena bilo potrebno modroj obrani da opet "odluta" i Quagliarelli da to adekvatno kazni. Bilo je tu nekih poluprilika modrih u prvom dijelu, ali kada vam u napadu igra samo Boško Balaban, ne treba čuditi nula na semaforu.
Sve je bilo još gore kada je junak susreta protiv Spartaka, omaleni Ibanez, igru napustio zbog, nagađamo, ozljede, jer nije bilo potrebe udaljiti ga izvan terena.
Osim ako Marijan Vlak nije obolio od Profesorove bolesti koja kao glavne simptome ima, u najmanju ruku, neobične izmjene. Kako inače objasniti uvođenje Josipa Tadića koji će, kako sada stvari stoje, zauvijek ostati samo vječna nada.
S druge strane, plus je uvođenje Šokote koji je ove sezone klupe mnogih stadiona doveo do usijanja. Nije Tomo unio nikakvu revoluciju u anemičnu igru modrih, ali je bar osvježenje, jer čemu stalno u napadu gledati nemoćne Balabana i Tadića, kad na klupi ima još igrača koji ne uspijevaju zabiti.
Igru je, opet loše, vodio Sammir i pridruženi mu partner Ante Tomić, a Boško Balaban, koji je susret započeo kao jedini napadač, bio je po vrata Udinesea opasan isto kao što je to kasnije bio i Josip Tadić. Mikić i Ibanez su nešto pokušavali po bokovima, ali sve je ostalo samo na pokušajima.
BBB-i su pljunuli sportu u lice
S druge strane, Udinese je igrao koliko im je trebalo. Napadački trojac Pepe - Di Natale - Quagliarella prolazio je kad je i kako je želio, a braniči i vezni igrači su na trenutke podsjećali na Maradonu u najboljim danima.
Nije to zbog toga što su Sala ili Inler svjetske klase, iako su sigurno kvalitetni igrači, već zbog toga što je u obrani Dinama puhao propuh kakvog nema niti u većini čekaonica hrvatskih bolnica.
I kada se činilo kako je igra modre obrane nešto najlošije viđeno u Udinama, pozornost s njih su skrenuli Bad Blue Boysi. Igrači su poslani u svlačionicu, a delegati i službene osobe su se ushodali i počeli s uvjeravanjem kako nema razloga da se susret ne nastavi. Pregovaračke metode su urodile plodom pa je susret, na sreću ili nažalost, ipak nastavljen.
S druge strane, ovakvi i slični izgredi Dinamu donose samo novčane kazne, sramote ime kluba i cijele zemlje, a nakon posljednjeg ispada, prijeti im i izbacivanje iz Europe.
Kakva god bila odluka Disciplinske komisije Uefe, prizori viđeni u Udinama zadali su nokaut sportu i još jednom dokazali kako je to nešto što treba iskorijeniti čim prije, pa makar to zahtijevalo i rigorozne metode, iste zbog kakvih su političari i čelni ljudi hrvatskog nogometa putovali čak u Englesku kako bi potražili savjet od ljudi koji su u tome i uspjeli.
Šteta samo troškova putne karte, jer su im te iste savjete mogle dati i kumice s placa, ali što vrijedi kad ne postoji nitko tko ima dovoljno odlučnosti i volje provesti ih u djelo. Ali to je već neka sasvim druga priča, čini se ona koja nema kraja.
Nakon tog prekida, koji je osim Dinama, u gubitnike pretvorio i navijače toga istog kluba, susret je nastavljen. A tko zna, možda su to bile i posljednje europske minute za Dinamo. Spora je Dinamova obrana nakon hlađenja na teren izašla još sporija (da, moguće je i to), te su mirno odgledali prizor u kojem se u listu strijelaca upisao i Obodo.
Ono što nije uspjelo Balabanu, Tadiću i Šokoti, uspjelo je u samoj završnici Igoru Bišćanu, koji se u napadu očigledno snalazi bolje nego u obrani pa je pogodio za konačnih 2:1 i tako zaključio priču o Dinamu u Europi, iako matematički izgledi za plasman dalje još postoje, ali to već spada u sferu znanstvene fantastike.
Bajka o europskom proljeću
Počelo je sve s Linfieldom, a završilo se s Udineseom. I cijelo to vrijeme provlači se jedan detalj. Dinamo nema niti igru, niti momčad za Europu. Mogu se pohvaliti samo vječnim optimizmom izvršnog dopredsjednika i velikom željom za tim, sada već mitskim europskim proljećem.
Najžalosnije je što tu želju (pre)često ne pokazuju na terenu, jer, željeti uspjeh, a ne namučiti se za njega nikada nikome nije donijelo ništa dobroga. BATE Borisov nije izborio Ligu prvaka zbog toga što su sanjali o njoj ili se pred svima hvalili kako je baš ovo njihova sezona.
Oni su je zaradili krvavim radom i zalaganjem, a to je nešto što se ne može kupiti novcem. Novac je tu samo kako bi u Maksimirsku 128 doveo neke nove Moralese ili Sammire, a to je, pokazalo se, uzaludno.
I zato, najbolje je što prije zaboraviti i Udine i London i Spartak, ali i mnoge druge gradove i susrete. Blagdansko je doba. Neka Zdravko Mamić odmori od napora i vođenja ratova sa svima i neka sjedne te napravi novi plan koji će kasnije predstaviti javnosti i još jednom nas pokušati uvjeriti kako je baš to ono što će im donijeti slavu i uspjeh.
Nitko više ne vjeruje u to. Pa čak i da nam kaže kako mu je europsko proljeće pod drvcem ostavio onaj simpatični djed s bijelom bradom i stalnim prebivalištem u Laponiji. I koliko god to bio bajkoviti scenarij u koji vjeruju samo oni najmlađi kojima još nitko nije rekao kako taj isti bradonja zapravo ne postoji, toliko je bajkovita i pomisao da ćemo jedne godine, nakon što se otopi snijeg, zaista otići u Maksimir i uživati u europskom nogometu.
A do tada, možemo poželjeti samo puno sreće Dinamu u lovu na taj daleki san, jer znanja za tako nešto u ovom trenutku nema, a u sveopće sivilo se uklopio i njihov toliko puta hvaljeni dvanaesti igrač.
