I napokon počinje! Velika modra avantura u Ligi Uefe - dio drugi. Priče o Ligi prvaka su bile samo san, nešto što su u Maksimirskoj 128 silno željeli, ali istodobno shvaćali da su želje jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Ostvaren je taj drugi cilj ili, ako ćemo iskreno, možda je Liga Uefe i bila jedini cilj. Mnogo su nam obećavali Dinamovi čelnici, ali to im je posao i naravno da će na početku sezone Liga prvaka biti taj ultimativni cilj, ma koliko god ona bila daleko i zvučala nestvarno.
Dosta je obećanja, dajte nam rezultate
Željeli mi to priznati ili ne, sport se opasno približio
politici. Obećaje se sve i svašta da bi se privukli
sponzori, navijači, da bi se taj klub učinio omiljenim.
Ono što svi Mamići, Calderoni i ostali koji noćima ne
spavaju smišljajući jednosatne monologe i znojeći se zbog
božjih providnosti ne shvaćaju jest kako navijače ne treba
privlačiti, oni su već tamo. Ne shvaćaju kako oni neće
doći na tribine Maksimira i Santiago Bernabeua zbog
obećanja kupnje Ronalda ili zato što će prvi put
na djelu vidjeti nekog Sammira ili Moralesa. Oni su tamo
zbog ljubavi prema klubu i zbog vjere kako njihova momčad
to zna i kako će im tu vjernost vratiti igrama na terenu,
ali ponajviše zalaganjem i trkom koja nekada znači pobjedu
čak i ako na semaforu piše nešto sasvim drugo.
A što dobivaju zauzvrat? Jedno razočaranje za drugim, Smiješni porazi, igra zbog koje bi se uz sjedalice za bezobrazno prljave stolice maksimirskih tribina trebale dijeliti i one vrećice koje koriste putnici u zrakpolovu u slučaju da im pozli pri polijetanju, totalnu nemoć njihovih ljubimaca kada na drugoj strani bilo koja malo jača europska momčad, bezidejnu igru u kojoj nema trke i kreativnosti već samo slijepog napucavanja lopte prema očajno i tužno neučinkovitim napadačima. Gdje im je prkos, inat, dišpet kako bi rekli u Splitu? Što se dogodilo s tim ljudima. Je li moguće da su im u glavama samo skupi auti, ugovori, izlasci ili misli o transferima u inozemstvo bez obzira zaslužuju li ga ili ne? Kakvi se uopće igrači traže u inozemstvu? Prosječni Brazilci na kojima se računa zaraditi pokoji milijun ili igrači koji će izginuti na terenu kako bi tim nekim Bad Blue Boysima i ostatku ljudi koji iz utakmice u utakmicu pohode stadion naoružani samo sa sve slabijom nadom u neko bolje sutra podarili razlog za veselje?
Za izgovore više nema mjesta
Istina je da su obećanja sastavni dio sporta. Nitko ne
želi da se utakmice najavljuju na način "pa vidjet ćemo,
mi ćemo zaigrati pa što bude". Svi mi želimo čuti izjave
kako će NEC kući otputovati sa tri ili četiri komada u
mreži. Treba razumjeti i političare. Možda bismo i mi obećali
svašta da se domognemo vlasti i saborskih mjesta gdje lova
samo kapa, a sve što treba raditi jest pojaviti se jednom
mjesečno, pročitati novine i pojesti kroasan u kantini. I
da, povremeno treba dignuti ili ne dignuti ruku kada se
glasa o nekim nebitnim ili manje bitnim zakonima. Čak i
ona iskrena obećanja ne mogu se ostvariti preko noći, uz
sav silan trud. Ali igračima Dinama za ostvarenje danih
obećanja ne trebaju godine ni mjeseci, niti tjedni, već
samo 90 minuta. Ali se prije tih 90 minuta svi zajedno
moraju pogledati u oči i reći jedni drugima "svi želimo
pobjedu, idemo je dati tim ljudima". To mora biti 90
minuta gdje će obrana rastrgati protivničke napadače i
spremiti ih u mali džep. Neće ni silan talent Cristiana
Ronalda biti toliko velik ako se ispred njega postavi
netko tko u glavi ima samo sliku pobjede, a ne odrađivanja
posla i razmišljanja o izlasku nakon utakmice. To mora
biti 90 minuta gdje će veza glupo i neoprezno izgubljene
lopte zamijeniti trkom i željom, gdje se neće razmišljati
o tome kako bi im sada dobro došao Luka Modrić, nego gdje
će ga huk s tribina tjerati da zaigra poput Modrića, a ne
uz njega. To mora biti 90 minuta nakon kojih nećemo
poslije sat vremena čekanja od Mandžukića, Balabana ili
Tadića dobiti jeftinu ispriku kako je njegovih osam
promašenih "mrtvaca" rezultat lošeg dana. To ne smije više
biti 90 minuta nakon kojih će Branko Ivanković svima
podijeliti novu dozu svježe smišljenih izjava kako je
Dinamo bio bolji, ali nesretno izgubio ili kako je ovo još
momčad u stvaranju sa velikim brojem novih i mladih
igrača.
Optimizna nema, ali nada umire u posljednja
To više nikoga ne zanima! Dosta je praznih priča! Vrijeme
je da se pokaže koliko je ova momčad uopće momčad, ili je
to možda samo skup pojedinaca? Toliko je bilo obećanja i
svi silno želimo vjerovati kako nas Zdravko Mamić nije
gledao u oči i lagao, već kako je je i on nešto vidio u
tim igračima. Nešto što ga je natjeralo da kaže sve to što
je govorio i obeća sve to što je obećao. Možda susret
protiv NEC-a i nije posljednja prilika, ali zašto ne
iskoristiti prvu? zašto ne isprašiti Nizozemce i vratiti
mir i samopouzdanje u svlačionicu te napaćenim ljudima
koji u ovim teškim trenucima zadovoljstvo i utjehu
pronalaze upravo u pobjeda kluba o kojem im je pričao
djeda i na utakmice kojeg ih je vodio otac? Svatko nešto
zaslužuje. Možda igrači usprkos svemu zaista zaslužuju
veću podršku kada im ne ide, ali isto tako i navijači
zaslužuju da im se podari ono zbog čega i dolaze na
utakmice - pobjede. I to ne jalove pobjede koje su
rezultat loše igre, već pobjede koje su ostvarene na način
koji obećaje da ćemo isto vidjeti i sljedeći tjedan, pa i
tjedan nakon.
I nitko ne sumnja kako će i protiv NEC-a stadion biti ispunjen onima koji vjeruju ovoj momčadi i koji će s vrha tog maksimirskog rugla nestrpljivo čekati što su im za danas priredili igrači i trener. Kukavičku igru ili juriš na gol europski "zelenog" NEC-a? Hoće li stadion napustiti pognute glave ili će se i kroz to maksimirsko sivilo probiti pokoja zraka sunca? Ali jedno upozorenje za sve koji dolaze. Ulazite na vlastitu odgovornost i naoružajte sa samo nadom, jer optimizam već odavno ne stanuje u Maksimiru.
