Najveća hrvatska sportašica 20. stoljeća, splitska plivačica Đurđica Bjedov, 19. listopada 1968. godine u Mexico Cityu postala je prvom hrvatskom pojedinačnom olimpijskom pobjednicom osvojivši na 100 metara prsno prvu i jedinu plivačku zlatnu medalju za Jugoslaviju.
Đurđica Bjedov rođena je u Splitu 5. travnja 1947. godine, a plivačku je karijeru započela POŠK-u, čija je članica bila do 1962. godine da bi od 1962. do 1971. nastupala za plivački klub Mornar.
"Đuka nacionale" te je 1968. godine zapanjila svijet. Izazvala je nezapamćeni val oduševljenja, pokrenula pravu sportsku svetkovinu slavlja i ponosa te prva na dočeku nakon osvajanja zlatne i srebrne medalje "napunila" splitsku Rivu.
Zlatno odličje osvojila je u disciplini 100 metara prsnim stilom u vremenu 1.15,8, a srebrno u disciplini 200 metara prsnim stilom u vremenu 2.46, 4 i to u konkurenciji koja na prvi pogled nije obećavala "ništa dobro", u kojoj su pobjedničko postolje i jugoslavenska trobojka na jarbolu nalikovali na ostvarenje ludog, smionog sna.
Slika koja je mnogim ljudima ostala u sjećanju jest trenutak osvajanja zlatnog odličja, dolazak na cilj, okretanje prema reporterskim tribinama, odmahivanje rukom na oduševljenje Mladena Delića:
"Ko? Ja? Ne, ja nisam pobijedila…"
"Kad sad promislim", objašnjavala je kasnije Đurđica, "ništa nije čudno ni bizarno bilo u toj gesti. Jednostavno, reagirala sam spontano, ljudski, ne vjerujući da sam ipak uspjela. Olimpijska medalja jest nešto najvrjednije što se može zbiti u karijeri", kazala je Bjedov koja je u Meksiko otputovala samo zbog nastupa u štafeti u kojoj su tada nastupale puno poznatije plivačke zvijezde Dubrovčanka Mirjana Šegert, Zadranka Zdenka Gašparac te još jedna Splićanka Ana Boban.
S jedne strane nije bilo baš puno argumenta da se Đurđica vrati iz Meksika ovjenčana medaljom, s druge strane potajno se nadala pobjedničkom postolju. Što je to u njoj što je sagradilo taj sretni most želja, nadanja i mogućnosti?
"Velika ljubav prema plivanju, prema natjecanju. Borba koju sam uvijek osjećala prema sebi, koja je bila presudna u svim mojim sportskim razmišljanjima. Nevjerojatno sam željela plivati, nadmetati se s boljim od sebe. To me ispunjavalo izazovom, nadahnjivalo. I inače u životu sam takva", kaže Đurđica koja je 1968. godine zadivila svijet.
Te godine dodijeljena joj je i Nagrada grada Splita, a proglašena je i najboljom sportašicom u Jugoslaviji, Hrvatskoj i Dalmaciji, u izboru više redakcija i saveza. Doček na splitskoj Rivi bio je do tada neviđen, jer ju je dočekalo stotinu tisuća stanovnika "najsportskijeg grada na svitu" i okolice, koji su došli podijeliti radost sa svojom Đukom.
Đurđica Bjedov je i za američke plivačke znanstvenike bila fenomen koji je srušio pravila, jer nije bilo nikakvog znanstvenog pokrića za takvo iznenađenje s otvorenog bazena Mornara i splitskog Poljuda.
Reprezentativka Jugoslavije bila je 46 puta. Sudionica je prvenstva Europe 1966. u Utrechu i 1970. u Barceloni. Prvakinja Jugoslavije bila je 35 puta, a državna rekorderka 19 puta.
Đurđica Bjedov je 1987. godine uvrštena u Međunarodnu plivačku kuću slavnih u američkom gradu Fort Lauderdaleu na Floridi, a od 2007. godine članica je Kuće slave splitskog športa. Godine 2003. dodijeljena joj je Medalja grada Splita. Dobila je 2009. godine Trofej Splitskog saveza športova Fabjan Kaliterna, a 2013. Državnu nagradu za sport "Franjo Bučar“. Nagradu "Franjo Bučar" za životno djelo dobila je 2015. godine.
Jedini koji prisvajaju tudje jesu tvoja braća Srbi koji su prisvojili sve jugoslavenske olimpijske medalje, iako im ne pripada više od 30%. Jeste da smo ih i pored toga skoro stigli, ali krajnje je vrijeme da MOK te medalje raspodijeli prema sportašima u državama nastalim raspadom bivše YU i tako stane na put kradji tudjih uspjeha.