Ako ćemo precizno slijediti trag faktografije, Luku Modrića, Večernjakova laureata po peti put, prvi su nagradili čelnici nogometnog saveza BiH.
Zbilo se to zahvaljujući onom povijesnom (sad ispada vizionarskom) dekretu Dinamovih šefova koji su u ljeto 2003. godine krhkoga, slabašnoga, samozatajnoga 18-godišnjeg Zadranina “poklonili” mostarskom Zrinjskom i time u Modriću probudili inat kojim je, elegantno, maestralno lebdeći preko bosanskohercegovačkih grbavica, nagovijestio nesvakidašnju darovitost.
Pavlović: Može i do eurotrona
Modrićev prvi pojedinačni trofej bila je nagrada za najboljega nogometaša Premier lige BiH na kraju 2003. godine, a na nju se nadovezalo i priznanje mostarskih Ultrasa koji su svome ljubimcu dodijelili Trofej Šunjić, kao nogometašu koji je na poseban način obilježio sezonu Zrinjskog. Mnogima je tada zazvonilo: “Možda bi taj mali Luka zaista mogao postati veliki igrač...”.
Jedan od tih optimista bio je i tadašnji savjetnik u Hrvatskom nogometnom savezu Ante Pavlović. Naime, upravo je Pavlović, prigodom proglašenja Luke za Večernjakovu nadu godine 2004. godine, želio osobno stisnuti ruku sićušnome dečku s obronaka burovitog Velebita.
– Što sam mu tada rekao? Da očekujem od njega da vrlo brzo postane najbolji hrvatski nogometaš, jer za to ima sve predispozicije. Kao dužnosniku koji se u svome radu najviše posvećivao nogometnom pomlatku, bilo mi je i te kako stalo da jedan tako darovit igrač ima sve uvjete za razvoj – kaže Pavlović, koji je Luku prvi put vidio na jednom juniorskom kvalifikacijskom turniru u Istri.
– Tada je bio desno krilo, ali i na toj poziciji demonstrirao je talent za koji nije bilo dvojbe da će iznjedriti nogometnoga velikana. I tako mlad odisao je zrelošću, ozbiljnošću koja me odmah uvjerila da će taj dečko potpuno biti posvećen nogometu – nastavlja stari nogometni šmeker Pavlović, inače utemeljitelj Dinamove škole nogometa.
Tvrdi da se Modrićevoj niski pojedinačnih priznanja još ne nazire kraj.
– Ne razumijem kako ga treneri na počecima karijere nisu usmjeravali da bude gol-igrač, jer on je i u Dinamu i u reprezentaciji postigao nekoliko sjajnih pogodaka. Kada taj punokrvni vezni igrač, iznimnih trkačkih mogućnosti, pridoda još i dimenziju ubojitoga strijelca, vidim ga možda i na tronu kao najboljega nogometaša Europe – zaključio je Pavlović, koji poput relikvije čuva fotografiju s Modrićem s proglašenja nade godine.
Bila je to nogometna 2004. u znaku Zadrana, jer Dado Pršo isti je dan proglašen nogometašem godine.
Bobanovska osobnost
Čak i ako još nije dostigao slavnoga Šukera po broju Večernjakovih kipića (Davor ih ima šest), globalno priznati zadarski umjetnik po mnogočemu je već nadmašio neponovljivoga goleadora. Razorna snaga njegove nadarenosti, vječno rasplamsana nogometaška kreativnost, ali i čvrsti gard, ljudskost i bobanovska osobnost priskrbili su Luki Modriću titulu ikone Realovih tifosa, ali i naklonost cijele španjolske nogometne javnosti.
Nekidan je Europom odjeknuo ishod ankete među navijačima Barcelone koji su se velikom većinom izjasnili kako bi iz redova omraženoga Reala najradije kidnapirali – Modrića! Ima li većega priznanja za jednoga “kraljevića” kojemu, eto, nije bili suđeno da bude Cruijffov nasljednik, iako su ga imali na dlanu. Iako je Barcin skaut Bojan Krkić, u suradnji s čovjekom na terenu Branimirom Ujevićem, nogometaškom terminologijom, dao svoj maksimum. Kakav kiks Barcelone epskih razmjera!
Impozantnih 190 utakmica za madridski Real odigrao je Luka Modrić, a možete li se sjetiti ijedne u kojoj je podbacio ili bio tragičar? U kojoj je napravio fatalnu pogrešku ili ispad, u kojoj su mu probirljivi madridisti iz protesta s tribina mahali bijelim maramicama. Napuhnutom Ronaldu jesu, ali Modriću – nisu nikada!
Po čemu ćemo pamtiti Modrićevu bajkovitu 2016.? Španjolci sigurno po generalskom vođenju Reala prema europskom naslovu, a mi najviše po čudesnom golu Turcima u Parizu. Ali to je bio samo djelić repertoara. Sjećate li se one male drame u Bordeauxu kada je Modrić s klupe davao instrukcije Subašiću na koji način Sergio Ramos izvodi jedanaesterac? Ili kako je u sablasno praznom Maksimiru poput maestra Von Karajana dirigirao igrom vatrenih u srazu protiv Turaka? A El Clasico koji smo nedavno zbog raskoši Lukinih minijatura gledali u jednom dahu?
Da, nitko to tako dojmljivo i fascinantno ne radi kao Luka Modrić! Nikada nitko od hrvatskih nogometaša takve veličine, ugleda i riznice trofeja kao on, i tko zna kada će se jedan takav opet pojaviti.
Tek mu je 31, a već je legenda!
Nije bolest sve što boli