Još dok je bio igrač, Matjaž je znao da će očevim putem, u trenerske vode. U obitelji Kekovih Matjaži su očito predodređeni za trenerske karijere. Sin je očeva kopija u fizičkom smislu, a i gen za nogomet očito je nasljedan. Za ista imena dvojice Matjaža kriva je majka, supruga Keka starijeg koji je svojedobno, naravno u šali, kazao kako je malog majka “kaznila” identičnim imenom. Kek mlađi nogometnu je karijeru, zbog ozljeda, završio već s 25 godina. Igrao je u Mariboru, Muri, Dravinju, austrijskim niželigašima... S 30 godina opet je u NK Mariboru, tamo gdje je priča i počela...
Polaže za PRO licenciju
– Nogomet sam počeo igrati u Mariboru, tamo sam završio i juniorski staž. Potom sam igrao u drugoj slovenskoj ligi. Nažalost, već s 24 godine doživio sam težu ozljedu koljena i nakon dugotrajnih rehabilitacija shvatio sam da je trenerski poziv moj pravi put. No još sam nekoliko godina igrao po nižim austrijskim ligama. U međuvremenu sam završio školu i dobio Uefinu trenersku A licenciju i počeo raditi kao pomoćni trener u juniorima Maribora. S 27 godina počeo sam raditi kao samostalni trener u školi NK Maribora – počeo je Matjaž Kek mlađi, uskoro trener s PRO licencijom.
Sada je, dakle, trener U-17 momčadi slovenskog prvoligaša Maribora, ali i pomoćni trener njihove reprezentacije do 18 godina.
Koliko je otac utjecao na vaš nogometni put?
– Sigurno najviše. No nikada me nije forsirao niti govorio da moram biti igrač ili trener. Jednostavno je prejaka bila ljubav prema nogometu. To nam je očito upisano u DNK.
Danas vam je uz oca trenera lakše rasti u profesionalnom smislu?
– U pravu ste. Zapravo, nema dana da u našoj obitelji ne razgovaramo o nogometu. S ocem, ali i s djedom koji s 88 godina i dalje prati sve u nogometu. Znam da od oca mogu puno toga naučiti. Normalno je da ga pitam za savjet. Isto tako, normalno je da se ne slažemo u svemu jer moram misliti svojom glavom. Znam da mu ponekad i pametujem, ali uvijek imamo pozitivnu komunikaciju.
Jeste li s ocem već surađivali?
– Kao pomoćnik još nisam, no jedno vrijeme skautirao sam mu suparnike. No sada više nemam vremena za takve stvari.
Možete li nadmašiti očevu trenersku karijeru?
– Želje su jedno, a realnost drugo. Znam što je otac napravio u karijeri, to mi samo može biti motiv za dalje. Nitko sretniji od mene kada bih uspio doći na njegovu razinu. U njemu imam veliku podršku i mentora koji mi može puno toga olakšati.
Jeste li pratili očev trenerski rad u Hrvatskoj?
– Naravno. Uvijek sam njegov najveći navijač. Dok je bio u Hrvatskoj, vikendi su većinom bili rezervirani za Prvu HNL. Gotovo svaku utakmicu pratio sam uživo. No sada sve pratim puno manje. Popratim derbije i provjerim ostale rezultate. Iako mi je Maribor u srcu, dok je otac bio u Rijeci, bio sam njezin veliki navijač.
U Hrvatskoj je ostavio sjajan dojam, a kako Slovenci doživljavaju jednoga od svojih najboljih trenera?
– Imam dojam da cijene njegov rad. Zato je valjda na izborničkoj funkciji, najprestižnijem poslu u nogometnom smislu. No, s druge strane, poslije svakog lošijeg rezultata ima puno kritika i ljudi nerijetko zaborave sve uspjehe. Jako je puno kritičara. No on je već navikao na to. Ni meni nije teško čuti takve kritike. Trenerski poziv je takav. Danas jesi, sutra nisi.
Kek stariji pobornik je pragmatičnog nogometa, a što njegov sin preferira?
– Današnji nogomet ide u smjeru brzine, besprijekorne fizičke pripremljenosti, odnosno taktičko-tehničke perfekcije. No, stil koji preferiraš, odnosno za koji se odlučiš, u pravilu ovisi o karakteristikama svakog pojedinog igrača u momčadi. Tome se moraš prilagoditi i iz igrača izvući maksimum.
Ne mogu birati...
A kada razmišlja o svom trenerskom razvoju, kaže:
– Ne mogu birati klub u kojem ću raditi jer još nisam na toj razini. No najvažnije je, mislim, trenirati u klubu koji je sređen, dobro organiziran i u kojem možeš napredovati.
Tko vam je najbolji trener s ovih naših prostora?
– Ako sada ne kažem da je to moj otac, reći će da sam samo pristojan – smije se Matjaž:
– Od njega mogu puno toga naučiti i htio bih jednom profesionalno surađivati s njim. No pratim jako puno trenera s ovih naših prostora. Uvijek je tu bilo vrhunskih stručnjaka, tako će biti i u budućnosti. Pokazuje vam to kakve sve klubove vode, na najvišoj svjetskoj razini.
Kada razmišlja o najboljem igraču s ovih prostora, za Keka mlađeg nema dvojbe:
– To je Luka Modrić, on je najviša klasa u regiji. Uostalom, najviše volim pogledati kako igra madridski Real.
Postoji li neki igrač s kojim bi jednom volio surađivati?
– Teško je izdvojiti. U našoj regiji ima jako puno kvalitetnih igrača.
Od oca je naslijedio trenerski gen, a imaju li sličan glazbeni ukus? Kek stariji preferira klasičnu glazbu, jazz...
– E, tu smo baš različiti. Ne volim tu njegovu glazbu, više mi gode ex-YU žanrovi...
A čemu je posvećen izvan nogometa?
– Najviše volim odigrati partiju tenisa. To je sada u Sloveniji jako popularan sport. Posebice meni jer više ne mogu igrati nogomet. Sretnim me čine pravi prijatelji i putovanja, upoznavanje drugih gradova i kultura – zaključio je Matjaž Kek.
