Prije koji dan hrvatski su portali pomalo zlurado obilježili godišnjicu jednoga bizarnoga bundesligaškoga autogola, čiji je autor bio Bugojanac Tomislav Piplica (50) u dresu Energie Cottbusa, 6. travnja 2002. godine, u utakmici s Borussijom iz Mönchengladbacha. Sjetit ćete se, Piplicu je tom (ne)zgodom na gol-crti jedna posve bezopasna lopta koja je letjela u visokom luku pogodila u glavu i odsjela u mrežu.
No, nije li nekorektno jednu sjajnu karijeru vratara koji je deset godina branio za Energie Cottbus u 1. i 2. Bundesligi (117 nastupa u prvoj i 131 u drugoj) svesti na jedan pacerski gol?
Tomislava Piplicu pronašli smo u Leipzigu, u kojemu živi posljednjih devet godina. Trenutačno je, do ljeta, pod ugovorom s njemačkim regionalnim ligašem Wacker Nordhausenom, u kojemu je skaut, a od ljeta sprema se pronaći novi trenerski angažman.
Nismo željeli razgovor početi tim famoznim autogolom, ali ta tema nekako se nametnula sama po sebi. Piplici nije problem o tome govoriti, ali nešto mu je ipak zasmetalo...
- Ovdje u njemačkim medijima zabilježeno je da sam 5. travnja navršio pedeset godina, a u Hrvatskoj mediji radije spominju godišnjicu autogola. Nije važno; ja zbog toga kiksa nisam imao nikakvih problema, niti me tko prozivao, niti mi je itko to zamjerio. U tom trenutku od prečke nisam vidio loptu kojoj je vjetar bio promijenio smjer i zato me pogodila u glavu. Teško mi je pala ta pogreška, budući da sam u toj utakmici bio u odličnoj formi i obranio 4-5 teških šuteva. Što ćete, dogodi se... Ali, malo tko zna da sam u sljedećoj utakmici u Stuttgartu branio za Energie Cottbus sa slomljenim prstom i sačuvao mrežu netaknutom - priča Piplica.
Hrvatska ima veći kult od BiH
Dugokosi, bradati Bugojanac bio je osebujna vratarska pojava. Na sceni se pojavio još kao tinejdžer u svojoj matičnoj Iskri, u vrijeme kada je u Bugojnu vratarsku afirmaciju stjecao Dražen Ladić. Piplica je bio najveći vratarski talent u BiH, što mu je priskrbilo status mladoga reprezentativca Jugoslavije i pozivnicu za Svjetsko prvenstvo u Čileu 1987., na kojemu je mlada jugoslavenska reprezentacija osvojila zlato.
- Eto, branio sam za mladu, kasnije i za A reprezentaciju BiH (9 nastupa, nap.a.), branio sam za Jugoslaviju i nadao sam se da ću možda kasnije braniti i za Hrvatsku, ali se to nije ostvarilo – kaže Piplica.
Je li istina da je Ćirin uvjet bio da se ošišate?
- Ne znam. To je u Njemačkoj, dok je bio trener Hannovera, izjavio Branko Ivanković. No, ne žalim ni za čim, uostalom, bila je vrlo jaka konkurencija tada u hrvatskoj reprezentaciji; Ladić, Slavica, Mrmić, Gabrić...
Bili ste u Sušićevu stožeru u reprezentaciji BiH, kako danas gledate na reprezentaciju koju vodi Prosinečki?
- Robi mi je prijatelj, znamo se još dok smo bili juniori. Drago mi je što mu dobro ide s reprezentacijom. No, nije lako raditi kao izbornik u BiH; slaba je infrastruktura, a i teško je postići da reprezentativci dišu kao jedan. Ne bih rekao da u BiH nema kulta reprezentacije, nego nema onoga nacionalnoga naboja koji izvlači od reprezentativaca i više od maksimuma. Ono što recimo ima Hrvatska. Kad vidim da se Mandžo jedva vuče po terenu od umora, a onda odjednom dobije novu snagu, u sprintu pretrči pet ljudi, utrči i zabije gol. O tome govorim – kaže Piplica.
Poznajete li Zlatka Dalića?
- Poznajem ga još dok smo kao mladići igrali mali nogomet u Livnu. U kontaktu smo, čestitao sam mu na uspjehu u Rusiji. Drago mi je zbog njega, ali i Ladića, s kojim sam bio suigrač u Iskri.
Kakav je bio Dražen Ladić u svojoj bugojanskoj eri? Došao je tamo s 19 godina.
- Bio je “neobrađen” vratar, s kukovima u modricama zbog loše tehnike bacanja, no došao je u ruke pravome vratarskom trenerskom majstoru, pokojnom Stipi Pejaku, i kod njega je Dražen jako napredovao i razvio se u odličnog golmana. Pejak je prije trenirao i Dautbegovića, Stojića, pa našega prvoga vratara Škaru...
Tomislav Piplica ostavio je dubok trag u HNL-u braneći za Istru, Segestu i Samobor, ukupno u 184 nastupa. Najsretnije razdoblje proveo je u Sisku, od 1993. do 1997. godine.
- Vodio nas je Zlatko Kranjčar, imali smo sjajnu momčad, s Mlinkom, Kalapačem, braćom Petrović, Tarzanom Cvjetkovićem, Peternacom..., bili su tu i Silvio Marić, Prskalo, Jurković... Dogurali smo do finala Intertoto kupa.
Jeste li ikada bili u kombinaciji za Dinamo?
- Ne, nikada.
A za Hajduk?
- Pa u Hajduku sam bio! Proveo sam u Splitu tri mjeseca, nakon izlaska iz vojske u ožujku 1990. godine. Čak sam bio pozvan na australsku turneju, na kojoj smo skinuli s dresova Hajdukov grb s petokrakom. Na toj turneji vratari smo bili Mladen Pralija i ja.
Kako je došlo do skidanja grba?
- Ne sjećam se tko je bio inicijator, ali znam da smo svi zajednički, spontano to odlučili. Istrčali smo na zagrijavanje uoči početka utakmice u Sydneyu, i ispod trenirki imali smo grb s petokrakom. Kada smo vidjeli u publici tolike hrvatske zastave, nismo izdržali, otišli smo u svlačionicu i svaki je igrač sa svoga dresa strgnuo taj grb. Nije nas bilo strah sankcija, na kraju ih i nije bilo jer bi nas morali sve kazniti.
Zašto niste ostali u Hajduku?
- Nudili su mi ugovor na četiri godine, na što nisam bio pristao, pa sam otišao u NK Zagreb.
U Energieu, današnjem trećeligašu, branili ste deset godina, imate kultni status u tom istočnonjemačkom klubu. Koja vam je bila najbolja utakmica u dresu Energiea?
- Kada smo se drugi put plasirali u 1. Bundesligu, već sam imao 39 godina, i u toj dobi jedini put sam u Kickeru dobio najvišu ocjenu, jedinicu. Protiv Bayera u Leverkusenu branio sam bravurozno.
Piplica je na svojim igračkim vrhuncima u Cottbusu doživio počasti kao nijedan drugi hrvatski nogometaš.
- Jedini sam Hrvat koji je ugostio čak dva njemačka kancelara, Gerharda Schrödera i Angelu Merkel. Schröder nam je bio u gostima 2001. godine, kada nam je bila potrebna pomoć vlade u gradnji stadiona. Došao nam je na trening, pucao mi je penal i ja sam mu obranio. Neki su mi u klubu to bili zamjerili (smije se). Angela Merkel bila je pak na jednoj našoj utakmici, pa sam je prije tog susreta pozdravio u ime igrača.
Sin igra za Carl Zeiss Jenu
Žalite li za nečim u karijeri?
- Malo mi je žao što iz Cottbusa nisam bio prešao u neki jači klub, u kojemu bi moje kvalitete, uz klasnije suigrače, mogle doći više do izražaja – zaključio je legendarni Tomislav Piplica, čiji je sin Zak Paolo (17) zadnji vezni i nastupa za juniore Carl Zeiss Jene. Sa suprugom, Zagrepčankom Bejzadom ima i 21-godišnju kćer Anu Karmelu. Otkvačen kakav jest, Tomislav je pri upoznavanju 1991. svojoj Bejzadi, koja ga je pitala čime se bavi i zašto ima toliko slobodnog vremena, u šali rekao da je smetlar u noćnoj smjeni i da se neće moći baš često viđati. Budućoj gospođi Piplica to nije zasmetalo. U braku su od 1994. godine.
>> Pogledajte razgovor s Milanom Mandarićem
