Sa Svjetskog prvenstva u hrvanju, održanog u beogradskoj Štark Areni, s najviše medalja kući su otišle reprezentacije Japana (6 zlata, 3 srebra, 3 bronce), Sjedinjenih Američkih Država (4-3-7), Kirgistana (3-1-1), Azerbajdžana (2-5-0), Irana (2-3-4), Turske (2-1-4), Gruzije (1-3-2)...
Gledamo li samo grčko-rimski stil, u kojem je Hrvatska imala petoricu predstavnika, najuspješniji su bili Azerbajdžanci (120 bodova) ispred Iranaca (102) i Turaka (93) te Kubanaca (73), Armenaca (65), Kirgiza (60), Gruzijaca (59), Mađara (52), Uzbeka (52) a na 10. mjestu su domaćini SP-a Srbi.
A njima pomaže i mađarska Vlada na čelu s premijerom Viktorom Orbanom koja je uložila tri milijuna eura u hrvačku akademiju u Kanjiži. Osim toga, za njen rad Mađarska izdvaja po 600.000 eura godišnje uz uvjet da u tom centru uvijek mora biti minimalno 40 posto hrvača mađarske krvi što na sjeveru Vojvodine nije problem imati.
Za razliku od prošlogodišnjeg SP-a, održanog u istom gradu i istoj Areni, kada su osvojili četiri zlata u grčko-rimskom stilu (Nađ, M. Nemeš, Arsalan, Datunašvili), Srbi su ove godine osvojili samo jedan naslov svjetskog prvaka i to onaj Stevana Mićića (američkog Srbina) u slobodnom stilu.
No, ukupno su osvojili pet medalja, jedno zlato i četiri bronce, to jest tri olimpijske vize jer dvojica uvezenih hrvača, Rus Tibilov i Iranac Arsalan, nisu nastupali u olimpijskim kategorijama.. Nažalost, hrvatski hrvači vratili su se kući bez medalje i bez iti jedne olimpijske vize pa će sljedeće godine imati dva kvalifikacijska turnira odnosno drugu i treću priliku.
Iako se za naše istočne susjede može reći da su veliki uvoznici medaljaša (pet od 10 medalja s posljednja dva SP-a osvojili su Rusi, Gruzijci i Iranci) valja im priznati da su i od svojeg materijala proizvodili svjetske prvake (Štefanek, Nađ, braća Nemeš) pa tako i olimpijskog pobjednika Štefaneka a on je, napola, hrvatske krvi. Naime, otac Davora Štefaneka je Hrvat što za ovu priču, zapravo, nije nimalo važno ali nas vodi ka razmišljanju o tome kako mi, otkako je Hrvatska neovisna, nismo uspjeli ispolirati niti jedno seniorsko zlato. I u dugogodišnjem smo iščekivanju šampionskog materijala, borca koji će biti u stanju osvojiti europsko ili svjetsko zlato ili možda i olimpijsko, onakvo kakvo ima direktor svih hrvatskih reprezentacija Vlado Lisjak, olimpijski pobjednik iz 1984. godine.
No, težak je to sport, s puno prolivenog znoja, krvi i suza koji zahtijeva i puno ulaganja. Znamo koliko se svi ti dečki trude, svoje živote posvetili su hrvanju, no nitko od njih zasad se nije probio do samog vrha. Najbliži tome, otkako je Hrvatska samostalna, dosad je bio Neven Žugaj, svjetski doprvak iz 2014. u kategoriji do 75 kg, koji je u to vrijeme radio ne samo s hrvačkim trenerima nego i sa sportskim psihologom.
A to je, po riječima predsjednika Saveza Vladimira Bregovića, ovog časa slaba točka sadašnje reprezentacije - nedostatna psihološka pripremljenost. Prvi čovjek hrvatskog hrvanja uvjeren je da su naši reprezentativci bili dobro (u)trenirani ali da im je nedostajalo mentalne snage za ključne trenutke pa ne bi bilo loše angažirati profesionalca. A Žugaji su dugi niz godina radili s Amirom Zulićem i osvojili pet medalja na najvećim svjetskim natjecanjima (Neven tri, Nenad dvije).
Natjecateljski umirovljeni blizanci Žugaj danas su angažirani u reprezentacijama i, s takvim natjecateljskim iskustvom i završenim KIF-om, predstavljaju trenerski potencijal. Nenad je trener ženskih reprezentacija a Neven juniora i trenerski se jako dobro razvijaju.
A blizanci Žugaj su autohtoni hrvatski proizvod baš kao i svi sadašnji reprezentativci, osvajači europskih bronci poput Kamenjaševića, Šačića, Lizatovića, Starčevića, Etlingera i Sokola odnosno olimpijaca Starčevića i Hukleka. I nama je simpatična ta određenost na sportaše iz vlastita dvorišta. Uostalom, baš nam je na beogradskom SP-u iskusni bjeloruski stručnjak Igor Petrenko, trener-mentor u našoj reprezentaciji, kazao da bi on sutradan napustio hrvatsku reprezentaciju kada bi se Savez odlučio kupiti nekog potencijalnog medaljaša iz Gruzije, Irana ili Rusije.
A gospodina Petrenka, tom prilikom, pitali smo i za tajnu uspjeha svih tih hrvača iz zemalja bivšeg Sovjetskog saveza (Azerbajdžan, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan, Armenija, Ukrajina, Moldavija...) ili pak Irana.
- Sve te zemlje imaju neke oblike tradicionalnog hrvanja i svi ti njihovi šampioni dolaze iz malih sredina, da ne kažem sela, u kojima se hrvanjem bave od najmlađih dana i zato i budu tako predisponirani za uspjeh i u olimpijskom hrvanju.
Bez obzira na medaljaški post na dva uzastopna svjetska prvenstva i hrvatsko hrvanje ima svoju nemalu vrijednost. A ona se ne oslikava samo u sjajnom festivalu hrvanja i olimpijskom kampu za borce iz cijelog svijeta, sjajno organiziranom turnir Ranking Series nego i u sljedećem primjeru. Naime, i prije no što će u finalu pobijediti Azerbajdžanca Jafarova i postati svjetski prvak, Kubanac Luis Orta (67 kg), olimpijski pobjednik iz Tokija (60 kg), odlučio je ne ići kući, na Kubu, već iz Srbije produžiti za Hrvatsku. U namjeri da sparira s Dominikom Etlingerom, hrvatskim hrvačem (67 kg) kojem upravo ističe trogodišnja zabrana nastupanja na natjecanjima, koji bi mu mogao biti konkurent na Olimpijskim igrama. No, za njih se ovaj naš obećavajući borac tek treba kvalificirati.
