Proglašen je najboljim igračem hrvatskog vaterpolskog prvenstva i na neki način najzaslužnijim što je Jadran osvojio svoj prvi naslov hrvatskog prvaka, a potom je, pomalo iznenađujuće, preselio u konkurentski Jug AO. Reprezentativni branič Rino Burić (26) bio je jedan od najtraženijih igrača ovog ljeta, ali on je odlučio sve brzo okončati. Pošao je putem svog oca Danijela, ponikao je u Mornaru, dokazao se u Jadranu, a sad će igrati za Jug.
– Potpisao sam za Jug tjedan dana nakon što je završila sezona, želio sam se riješiti neizvjesnosti. Mislim da sam donio dobru odluku, ali vrijeme će pokazati. Trenutačno mi u glavi ionako nije klub nego reprezentacija. A inače drago mi je da je otac igrao u Jugu, da idem njegovim stopama. Nažalost, on nikad nije igrao za reprezentaciju, a ja sam tu napravio iskorak. Nadam se da ću još godinama biti dio nacionalnog tima – kazao je u razgovoru za Večernji list korpulentni član hrvatske vrste, visok 197 centimetara i težak 105 kilograma.
Kao što se zna, našu reprezentaciju od 14. do 30. srpnja očekuje nastup na Svjetskom prvenstvu u Fukuoki. Iza vas i vaših suigrača su naporne pripreme, koje su ipak znale biti i dulje i teže nego ove godine. Jeste li umorni?
– Onaj prvi blok priprema, u Puli i u Italiji, bio je u tjelesnom smislu prilično naporan, ali tako i treba biti. Nakon toga smo imali tri slobodna dana, pa turnir u Herceg Novome, kada smo smanjili vrijeme treninga i ja mislim da dolazimo u željenu formu.
Japanac me uhvatio "u kravatu"
Krenuli ste s reprezentacijom još 2017., no potom vam se dogodila ona mononukleoza?
– Da, bio sam na širem popisu izbornika Tucka, a onda sam šest mjeseci bio izvan bazena, nisam trenirao, to me je usporilo u razvoju. Izgubio sam zbog toga godinu dana, možda i godinu i pol. Ali nikad nisam razmišljao o odustajanju, iako su mi mnogi govorili da ću se teško vratiti nakon mononukleoze, spominjali mi primjer Marija Ančića i još nekih naših sportaša koji su zbog toga bili prisiljeni okončati karijeru. No mene je to još više ojačalo. "Vidjet ćete da ću se vratiti, da ću opet biti dobar i da ću igrati u reprezentaciji", govorio sam. Vrijedi ona narodna "što vas ne ubije, to vas ojača", mislim da je to mene očvrsnulo i kao osobu i kao sportaša.
Lani vam se na SP-u u Budimpešti dogodio novi peh, kažnjeni ste s tri utakmice neigranja zbog udaranja japanskog igrača.
– Toga se uistinu nerado sjećam. Moje prvo Svjetsko prvenstvo i da mi se to dogodi...
Što se točno dogodilo?
– Suparnik je mene uhvatio "u kravatu", a ja sam ga refleksno udario. Nisam ni znao dotad da postoje te podvodne kamere. Vaterpolo jest malo grublji sport, uvijek je tu bilo i udaraca ispod vode. Glupo je reći da sam mislio da je to dopušteno, ali mislio sam da se neće vidjeti, naprosto sam mu vratio udarac. No nakon utakmice doznao sam za podvodne kamere i već sam počeo malo strahovati da ću biti kažnjen. No, kad sam doznao da sam dobio tri utakmice, bio sam izvan sebe. Možete zamisliti kako mi je bilo.
Eto, sad imate i to iskustvo, no još uvijek ste mladi, napredovat ćete i dalje. Nego, koji vam je sidraš najteži za čuvanje?
– Naš Josip Vrlić. On je svakako među tri najbolja sidraša na svijetu. Preostala dvojica bili bi Amerikanac Hallock i Grk Kakaris.
A tko vam je među braničima bio uzor?
– Iskreno rečeno, nemam nekog uzora. No najviše mi je pomogao Andro Bušlje. Kad sam počinjao, pokazivao mi je neke detalje, ukazivao gdje griješim. Ali na poziciji braniča morate sami naučiti neke stvari, morate se prilagoditi. Netko igra više na ruke, drugi na noge, Talijani plivaju okolo jer su mršaviji, a ja pokušavam sve to iskombinirati. Malo na snagu, malo na tehniku.
Imate li izvan vaterpola neke hobije? Šah, podvodni ribolov, igrice ili nešto slično?
– Posljednjih godina volim planinariti. Na Mosoru sam otkrio nekoliko lijepih vrhova s kojih puca krasan pogled, na Split, more i otoke. Ili odem do Makarske pa na Biokovo do Svetog Jure. Isto je lijep pogled na more i otoke.
A što možemo očekivati u Fukuoki?
– Nadam se da ćemo biti pravi, najvažnije je da u turnir uđemo dobro, čvrsto. Najvažnija nam je ta druga utakmica u skupini s Mađarskom. Željeli bismo biti prvi u skupini (ta pozicija nudi izravan ulazak u četvrtfinale, op. a.), postaviti se kao jedna jaka reprezentacija, što mi i jesmo. Ali idemo korak po korak.
Srbija se nije raspala
Hrvatska je od Montreala 2005. stalno u polufinalima svjetskih prvenstava. Od Melbournea 2007. osvajala je i medalje, no taj je niz prekinut lani u Budimpešti. Možemo li ga nastaviti u Fukuoki?
– Iskreno se nadam da ćemo ovu tradiciju s polufinalima nastaviti, a da ćemo ovu s medaljama obnoviti i započeti novi niz.
Pratite li zbivanja na Svjetskom kupu, Španjolci su ga prilično uvjerljivo osvojili, a Mađari su tek četvrti?
– Gledao sam Mađare u polufinalu, čvrsti su i jaki, uvijek spremni pofajtati se, igraju taj jaki presing. Imaju odlične pojedince, odlične šutere, bombardere. Mislim da ćemo se dobro pripremiti za utakmicu s njima i revanširati im se za onaj poraz u Zagrebu u ožujku ove godine. A što se Španjolaca tiče, posljednjih godina uistinu dominiraju.
A Srbija? Kao da se raspala. Najprije deveto mjesto na EP-u u Splitu, a sad poraz od Rumunjske u Los Angelesu?
– To je ipak samo pripremni turnir za SP, ne vjerujem da su se Srbi raspali, mislim da će oni svoju pravu formu pokazati u Fukuoki. U svakom slučaju nije to momčad koju valja otpisivati. Mislim da su oni to pokazali više puta. Nikako ih ne smijemo podcijeniti.
A što kažete za Dalićeve vatrene? Zavidite li im što ih dočekuju i kad osvajaju druga i treća mjesta?
– Srce mi je puno kad vidim kako smo u nogometu postali moćna reprezentacija. I prije smo bili "srce hrvatsko" i bili smo tu, ali nikad nismo napravili taj posljednji iskorak kao u posljednjih nekoliko godina. Drugi na SP-u, pa treći na SP-u, drugi u Ligi nacija... I nismo im zavidni na dočecima jer nogomet je priča za sebe. Nijedan drugi sport ne može se uspoređivati s nogometom. I ne, nisam ljubomoran zbog toga.
Poznajete li nekoga od nogometnih reprezentativaca, Livaju možda?
– Ne krećem se u tim krugovima. Nikoga osobno ne poznajem, ali svima skidam kapu, a posebno Daliću.
