Je li hrvatskom nogometnom izborniku Zlatku Daliću (57) suđeno da prvi trofej s vatrenima osvoji baš u – Africi? Da, i to se računa, eventualni naslov pobjednika novoinauguriranog ACUD kupa u Kairu, kao što je svojedobno, sad već davne 1996. godine, Dalićev mentor Blažević proslavio osvajanje Kupa kralja Hasana II. u Maroku. Bilo je to prvo od tri izdanja ovoga turnira; preostala dva, 1998. i 2000. godine, osvojila je Francuska.
Finale je finale, o kakvom god turniru se radilo, a ACUD kup četvrto je natjecanje eliminacijskog sustava na kojemu Hrvatska sudjeluje: osim spomenutoga u Maroku, vatreni su 2006. godine nastupili na Carlsberg kupu u Hong Kongu te osvojili treće mjesto, a 2017. godine na China kupu bili su četvrtoplasirani; i polufinale, i za treće mjesto tada su bili izgubili na penale.
Ivić i Barić po 12 finala
Finale u Kairu protiv Egipćana treće je Dalićevo na čelu reprezentacije i ukupno deseto u sad već bogatoj karijeri 57-godišnjega trenera. Pregled po trenerskim epohama otkriva kako su samo dvojica velikih hrvatskih trenerskih stručnjaka, Tomislav Ivić i Otto Barić, vodila više finala od Dalića, po 12, ali obojici je to uspjelo isključivo s klubovima.
Legendarni Miroslav Blažević vodio je deset finala, računajući kupove, Superkupove, doigravanja za naslov prvaka te turnire s reprezentacijom, dakle u natjecanjima koja su izravno odlučivala o trofejima. Okruglih deset sada će dohvatiti i Dalić, u prethodnih devet osvojio je četiri trofeja: po jedan u Albaniji i Saudijskoj Arabiji te dva u UA Emiratima.
Prvo Dalićevo finale dogodilo se 2006. godine, kada je s Varteksom preko Ogulina, Hrvatskog dragovoljca, Naftaša Ivanića i Kamena Ingrada dospio u finale Hrvatskog kupa i u njemu s ukupnih 5:5 (vani 0:4, doma 5:1) u dramatičnim okolnostima izgubio trofej.
>> Novi dresovi Hrvatske
Dvije godine poslije, u kolovozu 2008., Dalić je osvojio prvi trenerski trofej: s Dinamom iz Tirane u albanskomu Superkupu svladao je Vllazniju s 2:0. Prste u trofeju imala su i dvojica hrvatskih nogometaša, Frane Petričević i Goran Granić. Sljedeću "kantu" Dalić je čekao pet godina, do 2013. godine, kada se prvi put osladio nakon raspucavanja penala. Njegov Al Hilal svladao je Al Nassr u finalu saudijskog Prinčevog kupa.
Potom se Dalić preselio u Ujedinjene Arapske Emirate, zemlju u kojoj ga smatraju jednim od najvećih trenera koji je ikada sletio u tamošnju ligu. Naime, naš je izbornik s Al Ainom 2014. godine u finalu Presidents kupa svladao Al Ahli s 1:0 i podigao trofej. Godinu poslije Dalić je – osim naslova prvaka – s Al Ainom osvojio i Superkup svladavši Al Nassr s 4:2.
I sada dolazimo do 2016. godine: u njoj je Dalić najprije s Al Ainom izgubio finale Presidents kupa od Al Jazireu u Abu Dhabiju na penale, a potom je slijedio jedan od najtežih finalnih poraza, u finalu azijske Lige prvaka Al Ain je s južnokorejskim Jeonbukom najprije izgubio 1:2, a u uzvratu odigrao 1:1. Osim što je ostao bez trofeja, Dalić je u uzvratnoj utakmici dobio jedini trenerski crveni karton u karijeri.
Iskorak u svjetski vrh
Preostala dva finala – najveća u povijesti hrvatskog nogometa – Dalić je ostvario s hrvatskom reprezentacijom: finale Svjetskog prvenstva 2018. i finale Lige nacija 2023. godine. Pa iako se Hrvatska nakon tih utakmica nije uspela na najviše postolje, spomenute utakmice s Francuskom i Španjolskom nisu doživljene kao brodolomi, nego kao najznačajniji iskoraci nacionalne momčadi – pa i njezina izbornika – u svjetski, odnosno europski vrh. Osobito u svjetlu činjenice kako je Hrvatska u polufinalima spomenutih natjecanja eliminirala dvije svjetske nogometne velesile, Englesku i Nizozemsku, a na putu prema finalu Lige nacija svladala je i Francusku u gostima.
Doživljaj i značaj finala za Dalića imala je naravno i utakmica za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 2022. u Kataru protiv Maroka, no ona nije Hrvatskoj donijela pobjednički trofej, pa u ovoj priči ne ulazi na popis finalnih uspjeha. Kao ni Ćirina pobjeda nad Nizozemcima u utakmici za treće mjesto na SP-u u Francuskoj.
