Nakon poprilično dugog perioda u kojem je Andrej Kramarić bio gotovo pa nedodirljiva prva devetka hrvatske reprezentacije, dojam je da tu ulogu polagano počinje preuzimati kapetan Dinama Bruno Petković. Stasiti 28-godišnji Metkovac u 31 nastupu za reprezentaciju postigao je deset pogodaka, a u posljednje četiri i pol godine, otkako nastupa za A-reprezentaciju, u određenim utakmicama pokazao je izvanserijsku klasu, kao u najrecentnijoj 5:0 pobjedi nad Letonijom, briljantnoj 4:0 pobjedi nad Slovačkom, ali i strahovito važnim utakmicama poput četvrtfinala Svjetskog prvenstva u Kataru protiv Brazila ili polufinala Lige nacija protiv Nizozemske. Bruno u ovim trenucima igra najbolji nogomet svoje karijere, i u Dinamu i u reprezentaciji, pa je stoga red sedamnaestici reprezentacije posvetiti veliki portret.
Ne bi bilo pretjerano reći da se Brunina karijera po mnogočemu razlikovala od očekivanog i uobičajenog puta nogometaša. Kao što je sam u više navrata naglasio, Bruno je volio nogomet otkako zna za sebe, susjedima dosađivao nabijajući loptu u zid u rodnom Metkoviću.
Živio kod Joze Bandića
Tamo je i počeo igrati za svoja prva dva kluba, Metković i Neretvu, a već s 13 godina odlučio se na veliku promjenu u životu. Igrao je za Neretvu u polufinalu regionalnog Kupa protiv Hajduka kad ga je zamijetio bivši izbornik hrvatske reprezentacije Mirko Jozić i preporučio Dinamu. Bruno se, tada učenik sedmog razreda osnovne škole, zaputio u Zagreb, živjeti nekoliko stotina kilometara udaljen od svoje obitelji.
– Bio je sam godinu dana i bilo mu je jako teško. Naša materijalna situacija nije bila nešto posebno. Nije bilo za kukanje, borili smo se. Kći je bila već treći razred ekonomske škole, a Bruno je tu došao u sedmi razred. Ona je stanovala u učeničkom domu, a on kod Joze Bandića. On ga je pazio kao svoje dijete. Ja bih dolazio jednu noć u Zagreb, a drugu odmah nazad. Znali su me svi vozači autobusa – prepričao je za Večernji list Brunin otac Jakov Petković koji je tijekom svoje nogometne karijere bio igrač Osijeka.
– Bruno je u počecima bio cimer sa Šimom Vrsaljkom. Jako su povezani, a Šime mu je i krizmani kum. Šime je i svom sinu dao ime Bruno – dodao je otac Jakov.
Od 2007. do 2009. godine Bruno je bio član nogometne škole Dinama. A tada je saznao da mu na Maksimiru ne mogu obećati igranje i minute u mlađim uzrastima te su mu preporučili odlazak u Lokomotivu. Nakon vrlo kratkog perioda u Lokomotivi je, tada kao 15-godišnjak, shvatio da to nisu isti uvjeti kao u Dinamu i u dogovoru s ocem odlučio je raskinuti ugovor s Dinamom.
U više intervjua isticao je da mu je taj odlazak iz Dinama bio jedan od najtežih perioda. Otišao je u NK Zagreb, ali ubrzo shvatio da tamo nema ni dobre uvjete ni poštovanje ljudi te je u razgovoru s obitelji odlučio da će uzeti papire i otići iz kluba. Uslijedilo je razdoblje u kojem nije igrao nogomet tri mjeseca i u kojem se pitao hoće li uopće nastaviti s nogometom. Nakon razmišljanja o budućnosti vratio se nogometu, bio u Zagrebu još do 2012. godine igrajući za HAŠK i Hrvatski dragovoljac, a zatim je došao veliki potez.
Bruno je imao 17 godina kad je odlučio otići u Italiju, točnije u Cataniju koja je tada bila članica Serie A. Nakon godinu dana u juniorskom nogometu, s 18 godina upisao je svoj debi u Serie A, ali nakon toga je krenulo relativno nizbrdo. Kako je Petković sam isticao, klub mu je na sumnjiv način podvalio ugovor koji je on potpisao te na kraju ispao naivan i izgubio mnogo novca. Tad je za menadžera angažirao Ivana Cvjetkovića te se htio riješiti ugovora na sve moguće načine, među kojima su bile i posudbe u mnoge talijanske klubove (Varese, Reggiana, Virtus Entella, Trapani). Sam je govorio da za Cataniju možda nije davao sto posto upravo zbog toga što su se nekorektno ponijeli prema njemu.
U sezoni 2015./2016. briljirao je na posudbi u Trapaniju sa sedam pogodaka i sedam asistencija u 18 nastupa te se nakon tri godine uspio izvući iz spomenutog ugovora s Catanijom. Bio je igrač Trapanija šest mjeseci pa početkom 2017. postao igrač Bologne vrativši se u Serie A. Ukupno je bio igrač Bologne godinu i pol dana, od kojih je pola godine proveo u Veroni, još jednom klubu iz prvog ranga skupivši ukupno 39 nastupa u najjačoj talijanskoj ligi u ta dva kluba, da bi se na ljeto 2018. vratio u Dinamo. Nekoliko puta je Petković istaknuo da mu talijanski nogomet nije odgovarao, da je za njegov stil igre bio previše shematski i taktički te da stoga nema previše iskakanja, a da je on igrač koji voli unositi maštu i kreativnost u igru svoje momčadi.
O njegovu periodu u Dinamu u posljednjih pet godina znatno se više zna u našoj javnosti. Igrao je u 218 utakmica, zabio 68 pogodaka i asistirao za 52, sudjelovao u fenomenalnom europskom periodu u kojem je hrvatski prvak pobjeđivao Chelsea, Tottenham, Sevillu, West Ham, Atalantu i mnoge druge europske klubove te također sudjelovao u osvajanju ligaškog naslova u svim svojim sezonama u Dinamu. Istina je da je Petkovićeva forma u tih pet godina znala varirati pa je u određenim periodima znao imati negativnu reputaciju među navijačima koji su ga znali nazivati "lijenčinom" i "manekenom", a njima je nedavno odgovorio Brunin donedavni suigrač iz Dinama Luka Ivanušec.
– Puno se stvari o Petku ne zna. Puno igrača ne bi igralo s takvim bolovima s kakvima je on igrao. Ne zna se s kojim on bolovima zna ulaziti u te utakmice i onda ispadne "nije se pomaknuo", ali ne znaš s koliko je on injekcija i pod koliko blokada odigrao tu neku utakmicu.
Nakon oscilacija forme jedno je vrijeme bio i izvan popisa Zlatka Dalića za reprezentaciju, ali se ubrzo vratio u odličnu formu te, kao što smo već na početku ovog teksta spomenuli, bio ključan faktor u nekim od najvažnijih utakmica Hrvatske. Nastavila se ta forma dizati, a vrhunac njegove forme gledamo u posljednjih nekoliko tjedana otkako mu je novi trener Dinama Sergej Jakirović dodijelio kapetansku traku. Dojam je da ga je ta kapetanska odgovornost učinila još kompletnijim i mudrijim igračem te više gotovo da i nema utakmice u kojoj Petković neće napraviti potez koji će prelomiti utakmicu, bio to sjajan pogodak, vrhunski dribling ili podvaljivanje neke "lopte s očima" suigraču.
Jako voli životinje
Što se tiče Brunina života izvan nogometa, natuknuli smo nešto o njegovom obrazovanju. Kad je 2012. godine zamijenio Zagreb Italijom, Bruno je prekinuo školovanje u trećem razredu Ekonomske škole u Zagrebu. Što se tiče same škole, više je puta isticao da mu je jako dobro išla matematika i da je išao na razna natjecanja, ali da generalno u to vrijeme nije pridavao pretjeranu važnost školi. Također je u više navrata istaknuo da je sad fokusiran na nogometnu karijeru, ali da će u jednom trenutku sigurno završiti školu i neki fakultet. Život u nogometnim krugovima pomogao mu je svladati tri strana jezika, od kojih su mu engleski i talijanski gotovo pa na razini hrvatskog, dok je zbog komunikacije sa suigračima iz Argentine dobro naučio baratati i španjolskim jezikom.
Od ostalih hobija i zanimljivosti iz njegova život, često ste u intervjuima Brune Petkovića mogli pročitati da izrazito voli životinje, pogotovo pse. Čak je i isticao da nekad zna reći kako više voli životinje nego ljude. Uz to je Petković veliki ljubitelj filmova te ih voli ići i pogledati u kino kad mu to dozvole obveze.
A njegova filmska priča sa statusom prvotimca hrvatske reprezentacije i s kapetanskom trakom u dresu Dinama zapravo tek počinje, i sudeći po onome što u ovom periodu pokazuje na travnjacima, još ćemo tu gledati puno lijepih scena.
...Maestro...Bruno Petković... ja druge riječi nemogu upotrijebiti za ovog čovjeka... sjajan čovjek , visoke ineteligencije... taj može sve, samo vrhunski igrači jednako igraju sa obje noge, robusan i sjajna tehnika i matinela, sjajni lucidni razigravač, te isto tako i sjajni strijelac... naš Bruno je Dinamov dragulj i pola ekipe, mora dobiti novi ugovor kakav želi, i tri godine i plaća povijesno najveća u Dinamu... samo s njim možemo imati kontinuitet uspjeha... tko to ne razumije ili koči, ne čini dobro i nemože upravljati klubom...