Nikad odigrana utakmica Dinamo – Crvena zvezda 13.svibnja 1990. jedan je od najpoznatijih događaja u bogatoj Dinamovoj povijesti. Delegat FSJ-a u Zagrebu bio je toga dana Ljubomir Bracanović iz Podgorice.
“Pola sata prije zakazanog početka utakmice počeli su incidenti na tribinama. Najprije na južnoj, gdje su bili smješteni navijači Crvene zvezde, došlo je do divljanja i kidanja reklama. Istodobno i na sjevernoj strani, gdje su se nalazili navijači domaćih, počelo je letjeti kamenje prema organima reda kojih u tom trenutku nije bilo dovoljno na stadionu da bi mogli efikasnije djelovati... Sreća je što su se igrači koji su bili izašli na teren radi zagrijavanja na vrijeme povukli u svlačionice, inače bi im bili ugroženi životi. Napominjem da su u toj gužvi sudjelovali i igrači Dinama br. 10 i br. 7 koji su se upustili u obračun s organima reda”, stoji među ostalom u izvješću delegata.
Ta dvojica igrača bila su Zvonimir Boban, koji je zbog udaranja postao nacionalni heroj, dok Vjekoslav Škrinjar (igrač br. 7) nikada nije izgradio takav status. No pravi heroji tog uzavreloga maksimirskoga popodneva zapravo su bili Bad Blue Boysi koji su se, žestoko reagirajući na provokacije s južne tribine, upustili u bespoštedan i neravnopravan rat sa specijalcima. Epilog tog dramatičnih zbivanja na stadionu bilo je 79 ozlijeđenih policajaca i 59 ozlijeđenih navijača.
>> Pogledajte što je Zvonimir Boban rekao nakon utakmice Dinamovih legendi
– Sve je još bilo normalno kad smo došli na teren, no odjednom su počeli neredi. Lomile su se sjedalice, trgale reklame, na južnoj tribini bili su navijači Dinama, na južnom stajanju navijači Zvezde, koji su sve to i započeli. Onda su Boysi probili ogradu na sjeveru i ušli na teren, a mi smo krenuli u svlačionicu. Zadnji smo, prije ulaska u tunel, ostali Boban, ja, pokojni trener Kuže, bio je tu i vratar Dražen Ladić, koji nije trebao braniti na toj utakmici... Zvezdini su igrači otrčali u tunel, a ja sam vidio našeg navijača koji je dobio pendrekom i ostao ležati na travi. Nisam ni o čemu razmišljao, samo mi je u glavi bilo da ga zaštitim, mislio sam da ću kao igrač Dinama, u dresu, imati nekakav autoritet i moći reći milicajcima da ga ne tuku. To se i dogodilo, milicajac se samo okrenuo i otišao, ništa mi nije rekao. Podignuo sam tog navijača, bio je tu i pokojni Kuže, i krenuli smo zajedno van – prisjetio se svojedobno u razgovoru za Max! Škrinjar, dodavši i ovo:
– Za sve što se događalo na terenu ne krivim previše ondašnju običnu miliciju, te ljude koji su bili na terenu. Oni su samo radili za ondašnju državu i ne vjerujem da je netko od njih tada mogao odbiti nešto što mu je bilo naređeno. Problem je, jasno, bio u tim naredbodavcima. Iako nisam pobornik teorija urote, kad sad sve sagledam nakon vremenske distance, lako se nameće zaključak da je njihova politika instruirala navijače Zvezde i režirala incidente, a reakcija navijača sa sjevera bila je spontana. Ako netko iz Srbije dođe i razvaljuje vam stadion i grad, normalno je da to nećete samo tako gledati i dopustiti. Naredbodavci su sigurno imali svoje planove, čudno je bilo da milicija nije reagirala nakon početnog divljanja Zvezdinih navijača na jugu – kaže Škrinjar.
>> Pogledajte grafit u Zagrebu posvećen nikad odigranoj utakmici Dinama i Crvene zvezde 13. svibnja 1990.
I to je zapravo ključna rečenica. Jer, do tada na jugostadionima nije bilo nereda ni nalik na ove, stroga je milicija uvijek znala reagirati i zaustaviti ili čak i spriječiti sukobe i divljanje. Zanimljivo, početkom te sezone usvojen je Zakon o sigurnosti na nogometnim stadionima, na osnovi kojeg je milicija imala ovlasti isprazniti tribinu s navijačima uzročnicima nereda. To se jednom i dogodilo, u jesen 1989. godine, kad je dubrovački sudac Mateo Beusan ispraznio sjevernu tribinu stadiona u Banjoj Luci tijekom utakmice Borac – Dinamo (1:0). Na njoj su bili Bad Blue Boysi. I nisu bili ništa gori od Borčevih navijača, i jedni i drugi bacali su baklje na teren, a Beusan je oštricu mača usmjerio samo prema Boysima! I potom ponosno, pred dvojicom zagrebačkih novinara, ustvrdio: “Znam ja što i zašto radim!”.
Zagrebačka milicija do tada osiguravala je stotine sličnih i opasnijih masovnih okupljanja, no ostalo je vječno pitanje zašto je situacija u utakmici Dinama i Zvezde izmakla kontroli i pretvorila se u pravi kaos, u kojem je milicija tukla sve pred sobom, osim onih koji su započeli nerede.
Zašto milicija nije reagirala nakon prvih nereda? Je li bila prepiljena ograda na sjeveru? Otkud toliko kamenja u Maksimiru? Kako su se navijači Dinama i Zvezde našli na istoj, južnoj tribini? Zašto je milicija praznila sve tribine s navijačima Dinama, a ne onu jednu s navijačima Zvezde? Zanimljivo je da su rezultati istrage ostali nepoznati, a za kaos nikad nitko nije odgovarao. Nikad nije napravljena ozbiljna rekonstrukcija uzroka nereda, niti se dalo do znanja da se tada već naveliko spletkarilo u milicijskom vrhu.
A tada je u Maksimiru bio i udarni tandem Udbinih ubojica: Željko Ražnatović Arkan i Ratko Đokić, koji su danas pokojni! Arkan je sudjelovao u nekoliko ubojstava jugoslavenskih emigranata, prije svega Albanaca i Hrvata. A te je sezone sjedio na Zvezdinoj klupi, kao “predstavnik kluba”(!?) pored trenera Dragoslava Šekularca, s pištoljem u unutrašnjem džepu sakoa! Imao je taj pištolj i u Maksimiru, čak ga je i provjeravao na izlasku s terena...
Za Dinamo su protiv Zvezde trebali igrati: Ibrahimović, Cupan, Preljević, Panadić, Lipovac, Prskalo, Škrinjar, Mladenović, Šuker, Boban, Peternac. Na klupi su bili Zdenko Miletić, Damir Lesjak, Dražen Boban, Dževad Turković i Igor Cvitanović.
Na žalost, u sjeni tih tragičnih zbivanja ostala je poražavajuća činjenica kako je Dinamo, pod vodstvom Josipa Kužea, toga proljeća prokockao veliku šansu za naslov prvaka. Kriza je kulminirala tjedan dana prije maksimirskih nereda, kada su plavi bili poraženi od Olimpije u Ljubljani s glatkih 0:3.
Usput, iako neki 13. svibnja 1990. označavaju početkom raspada Jugoslavije, ona je, barem u nogometnom smislu, trajala još jednu sezonu, pa je C. zvezda 18. svibnja 1991. u Maksimiru bila poražena od Dinama s 2:3. Također, i Zvonimir Boban je, i nakon udaranja milicajca, još četiri puta nastupio za reprezentaciju Jugoslavije; posljednji put 16. svibnja 1991. protiv Ovčjih Otoka u Beogradu zajedno s Ivkovićem, Jarnijem, Vulićem, Prosinečkim, Šukerom i Ladićem.
>> Pogledajte dokumentarac o tim neredima
Od kuda vam to da je milicija tukla hrvate ?? Pa zar nije u Zagreb 1945. došla sloboda od fašističkog režima i uspostavljen najbolji politički sistem u povijesti nazvan samoupravni socijalizam kojeg je beskrupulozni HDZ na čelu sa Franjom Tuđmanom 1991. nepovratno srušio !?