Netko reče: gore je za državu kad ima lošu oporbu nego kad ima lošu
vlast. Sada kada je sigurno da će na vlasti opet biti Sanader sa
HDZ-om, vrijeme je za pitanje - kakva će biti opozicija? Pogotovo nakon
Milanovićeva nastupa u proteklom HTV-ovu “Nedjeljom u dva”. S jedne,
desne strane HDZ-a oporbe u dosadašnjem obliku uopće biti. HSP je spao
je na jednoga zastupnika, Đapića, koji je upropastio i stranku i svoju
uvjerljivost.
Hoće li se zastupnici HDSSB-a suprotstavljati HDZ-u samo kad budu
posrijedi interesi Slavonije, što bi se moglo očekivati prema nekim
njihovim najavama, i u mogućim sporovima oko suđenja Glavašu? Prijeti
li, dakle, opasnost da mnogo više nego u prošlom sazivu Saboru uzmanjka
“desni pogled” i na Haag, i na EU, i na NATO, te na sve one
događaje u susjedstvu, Europi, svijetu i u Hrvatskoj koji će vapiti za
“nacionalistima”?
Oporbe neće biti ni u tzv. centru, jer će HSS i HSLS biti u vladajućoj
koaliciji, a neće biti ni oponiranja nezavisnih zastupnika jer ih nema.
HSS i HSLS zacijelo će se čuvati sukoba i s vlastitim koalicijskim
partnerima i s lijevom oporbom, bar kad bude riječ o temama koje ih se
neposrednije ne tiču. Stoga nas čekaju uglavnom okršaji HDZ-a s
jedne i SDP-a, HNS-a i IDS-a s druge strane.
Ali ni ti okršaji neće biti okršaji desnice i ljevice, jer je Sanader
dovoljno HDZ odmaknuo od konzervativnog svjetonazora. Povremeno bi
mogli “desničariti” Hebrang, Milinović i još ponetko, ali samo u
nebitnim svađama i do granice na kojoj ih zaustavlja osjećaj za
opasnost koja se zove - Sanader.
Pri tome će riskirati da ih slijeva napadaju novinari koji svaki dan
telefoniraju sa Sanaderom ili s Mačekom, ali na to su već navikli. To
znači - iduće je četiri godine desnici u Saboru odzvonilo, i umjerenoj
i neumjerenoj. Neće više biti ni Kovačevića, ni Tadića, ni Rožića, ni
Tomašićke, ni Trgovčevića, ni Jukića, ni Letice, ni Lončara...
Ako je, dakle, desnici odzvonilo, nije li se na ljevici pojavio
političar koji bi oporbi u Saboru mogao dati sasvim novo obilježje? Je
li to predsjednik SDP-a Zoran Milanović? Kad kažem - novo obilježje,
mislim na oporbenjaštvo koje bi bilo sadržajnije od optužaba koje su
sipali Pančić, Stazić, Antunovićka...
Za njih HDZ nije stranka koja radi nešto, ili mnogo toga, što ne valja,
nego stranka koja ne valja sama po sebi, koja je sama po sebi
nesposobna, nemoralna i sklona korupciji, a njoj je nasuprot sposobni i
moralni SDP. To crno-bijelo slikanje protivnika i sebe iz partizanskog
je naslijeđa, pa u posljednje četiri godine i nije bilo spora oko
strateškog upravljanja zemljom. Kao da je cijelo vrijeme SDP špijunirao
HDZ i vrebao ili umjetno stvarao priliku u kojoj će ga uhvatiti u
prijestupu.
To prizemno oporbenjaštvo cvalo je i zbog toga što je Sanader od sebe
stvorio privid snažne, markantne i odlučne ličnosti europskoga formata
a od svoje uloge privid povijesne misije, pa se kod SDP-ovih
“partizana” stvorio osjećaj inferiornosti koji ih je dodatno smućivao.
Na žalost, obilje se takve frustriranosti vidi i u Milanovića, koji je
vrlo brzo svu dramatičnost hrvatske politike umetnuo u relaciju između
sebe i Sanadera.
Pa je, premda nejak i početnik, i pred birače stavio dvojbu - ili
nesretni s njime ili sretni sa mnom. Stoga bi se moglo dogoditi da
lijeva oporba u Saboru bude još prizemnija, dok desne i neće biti.
Jedino bi nekome moglo pasti na pamet da bi gotovo cijeli Sabor, kao i
na početku 2000., mogao biti lijevo-liberalna koalicija kojoj se
pridružio i lijevo-liberalni HDZ, te na toj činjenici graditi
parlamentarnu harmoniju kao u komunizmu. Ionako se o Hrvatskoj ne
odlučuje u Saboru nego u Bruxellesu.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
