Već dvije nedjelje serija “Velo misto” privlači sve veći broj gledatelja. Više od 350 tisuća ljudi pratilo je obje epizode kultne serije Joakima Marušića snimljene deset godina nakon velikog uspjeha “Malog mista”. Vlasta Knezović, koja u seriji igra Marjetu, kaže kako je pri svakom repriziranju obuzme posebna nježnost.
– Gledajući tu seriju osjećam se kao da se vraćam u bajku. Ta priča, Smoje, proces nastajanja serije, dragi kolege... sve to u mojoj mladosti i jest bila bajka. Snimanje pamtim po čaroliji druženja, učenja, bez obzira na to što sam već tada bila bolesna. Bio je to posao bez stresa – govori Vlasta.
Iako je tempo bio tako žestok da bi ga malo tko izdržao, Vlasta je mjesec dana s veseljem putovala svaki dan iz Zagreba do Šolte i nazad. Bez obzira na bolest, temperaturu, umor koji, tvrdi, nije osjećala.
Mamina suza
– Uvečer bih igrala predstavu u Gavelli, a nakon nje bi me autom vozili do Splita, pa gliserom na Šoltu. Ujutro sam snimala od šest do podneva, pa onda žurila brodom do trogirske zračne luke. Zrakoplovom u Zagreb. Pola sata bih se odmorila kod kuće i opet na predstavu u Gavellu. Nakon nje opet za Šoltu i tako mjesec dana. Spavala sam u autu, na brodu, avionu, gdje bih stigla. Iako mi sada to zvuči kao tempo koji se ne može izdržati, onda to nije bio stres nego čudesna ljepota koja se s lakoćom odrađivala. Jedva sam čekala doći, jer to ozračje, Šolta... nešto je neponovljivo – govori.
Umjetnosti je, sjeća se, naginjala od malih nogu. Htjela je biti slikarica, no otac joj je rekao da je teško uspjeti kao umjetnik. Tek nakon što je upisala studij psihologije, priznala je roditeljima da je u Zagrebu krišom upisala i Akademiju dramskih umjetnosti.
– Zastali su od šoka, na trenutak i zašutjeli. Mami sam čak izvela svoj prijamni. Bila je jako dirnuta, pala je i suza. Nisu se protivili želji da glumim jer sam obećala da neću ostaviti psihologiju. Tjerala sam paralelno, apsolvirala psihologiju i diplomirala glumu. Kad sam počela glumiti, postalo je naporno studirati tako dva zahtjevna fakulteta. Pred diplomu na Akademiji sam se i razboljela. Svoju generaciju morala sam ostaviti i čekala sam godinu dana da bih tada diplomirala s klasom Zlatka Viteza – prisjeća se.
Doajeni su dio vječnosti
Nježna i khrka poput srne, kako su je kolege glumci nazivali, ni zbog bolesti nije zabušavala. Na pamet joj nije palo ostati doma jer je imala visoku temperaturu i tako primorati cijelu ekipu da odgodi ili kasni sa snimanjem.
– S gotovo 40 stupnjeva visokom temperaturom snimala sam scenu s Talijanima. Joakim Marušić tražio je da skinem i cipele i čarape. Morala sam na hladnoći biti bosa na betonu kako bi scena u kojoj me Talijan gazi po nogama bila što vjernija, dojmljivija. Sve sam to izdržala upravo zbog ekipe – s nekom sjetom u glasu govori Vlasta.
Nažalost, mnogi od njezinih kolega više nisu s nama. Fabijan Šovagović, Boris Dvornik, Zdravka Krstulović, Ljubomir Kapor, Ivica Vidović, Antun Nalis, Josip Genda... dio su te Vlasti čarobne ekipe, glumačkih legendi.
– Bili su veliki doajeni i divni ljudi. Kad sada gledam seriju, sjetim se svakog detalja i ne obuzme me nostalgija nego čudesna nježnost. Sjećanja su toliko jaka da mi se čini kako su i danas svi tu, kao da ni jedan nije otišao. Divan smo posao napravili sa svim tim serijama – “Velo misto”, “Prosjaci i sinovi”, “U registraturi”, pa kad pogledam “Gruntovčane”, “Malo misto”, sve te serije koje su danas brendovi, sretna sam jer vidim da svi ti veliki glumci ostaju zauvijek. I to je prekrasno. “Velo misto” i Miljenko Smoje ostaju za vječnost – kaže s puno ponosa.
Ljubav rođena na snimanju
Oči joj sjaje kad govori o zajedničkim ručkovima na velikoj terasi, usne joj se razvuku u osmijeh kad se sjeti zrikavaca, smijeha, atmosfere u kojoj su se i stariji glumci osjećali mladima. “Velo misto” kumovalo je i upoznavanju s njezinim bivšim suprugom Predragom Petrovićem, danas glumcem Zagrebačkog kazališta lutaka.
– Zaljubila se u njega gotovo na prvi pogled. Peđa je glumio jednog mladog gospodina na konju. Tada je još bio Akademac, jahao je i bio jako zgodan. Nismo odmah započeli vezu jer sam se ja razboljela i završila u beogradskoj bolnici. Peđa me posjećivao, osjetila sam njegovu ljubav, privrženost i kasnije smo se vjenčali. Najdivnije što je iz te priče ostalo jest naša kćer Bojana – govori Vlasta.
O razlozima razvoda ne želi pričati, no rado govori o glumačkim počecima njihove 28-godišnje kćeri, koja je upravo na Hvaru završila snimanje filma “Visoka modna napetost”, redatelja i scenarista Filipa Šovagovića, u kojemu igra glavnu žensku ulogu.
– Šovu sam iskreno voljela i štovala, on je bio moj učitelj još od “Prosjaka i sinova”, ljepota ljudska. Upravo zbog njegove veličine njegova djeca, Anja i Filip posebno su mi dragi, svaki na svoj način. Doživljavam ih kao Šovin produžetak na najljepši mogući način. Glumačka djeca rastu u tom ozračju pa pokupe od nas tu zaluđenost glumom i krenu u te vode. Anja ima Šovinu mudrost i profinjenost, a Filip taj ludi talenat i otkvačenost, odrješitost. Svoj je baš kao što je i Šovo bio. Prekrasno je da su pokupili najljepše i najbolje od svog velikog oca – kaže.
Mangup Miljenko Smoje
S nekom posebnom dragosti govori o Bojaninu povratku s Hvara. Sa snimanja je, kaže, došla puna dojmova, pričala joj o čarobnoj ekipi, Kći joj je s istom žarom, koji je prije 30 godina i sama osjetila, govorila kako je imala sreću igrati s ljudima od kojih želi učiti. Divila se njihovoj otkvačenosti, spremnosti da joj pomognu, a Hvar i ozračje opisala je kao čaroliju.
– Slušala sam je kako priča, a pred sobom vidjela “Velo misto” i prepoznala sebe. Tada sam shvatila da se ciklusi u životu ponavljaju. Prije 30 godina moj Šovo je na Šolti igrao mog oca, a sad moja Bojana radi s njegovim sinom i uči od njega. Život je nepredvidiv, neke se stvari poklope same od sebe – kaže Vlasta.
Smije se na upit je li se i Bojana, baš kao i ona, zaljubila na snimanju.
– Koliko znam, nije. Rekla je da se zaljubila u cijelu ekipu – kaže.
Rado priča o odnosima, zafrkanciji na snimanju “Velog mista”. Mnoga su se prijateljstva održala do danas.
– Kad odem u Split, družim se s Lepom Smoje. Nazvala sam je nakon prve epizode i sretna sam da je dobro. Rekla sam joj da se čuva dok ovih dana ne dođem u Split – kaže.
Prisjeća se i prvog susreta s Miljenkom Smojom. Njezin odnos, ne samo prema Fabijanu Šovagoviću, Borisu Dvorniku ili Zdravki Krstulović, nego i prema Miljenku Smoji bio je odnos djevojčice koja je s puno divljenja i poštovanja stala pred svog idola.
– Miljenka Smoju upoznala sam upravo na Šolti. Lepa i on stanovali su u istoj kući gdje i ja. Taj duhom veliki mangup, bio je tako nedodirljiv. Činilo mi se da iz prevelikog poštovanja ne mogu do njega. Sad mi je žao što mu se nisam više približila. Njegova Lepa bila je puno pristupačnija, Miljenko je bio mangup, znao nam je i dobaciti. Iako smo stanovali u istoj kući, nisam se usudila družiti s njim. To moje nesigurno i uplašeno “Dobro jutro” ili “Dobar dan” bilo je s velikom zadrškom, jer kako bih se ja, koja sam tek krenula u glumu, usudila prići Miljenku Smoji?! Da je sada živ, znala bih drugačije, usudila bih se. Danas mi je žao zbog tog mog odnosa, mislim da sam njime puno izgubila – govori.
Devet mladića zaljubljeno u Vlastu
I nakon toliko godina divi se njegovim rečenicama koje su bile osuda nekih stvari u onom vremenu, ali prepoznatljive su i danas. Kao da se, govori, ništa nije promijenilo, od šverca, rata, prijevara, ali i iskrenih ljubavi. One kakva je bila između Marjete i Ferate.
Baš kao i lik Marjete, kojeg je igrala, Vlasta nikad nije bila fakinka. Marjeta je, govori, to željela biti, ali odgoj, varoš, ozračje u kojemu je rasla to nije dopuštalo. Da je rasla u drugoj sredini, vjerojatno bi otkačila.
– Marjeta ima nešto od moje babe Slavke, tu meku dalmatinsku trpeću dušu. Nježna je, velika po svojoj snazi i hrabrosti. I nju su baš kao i mene emocije kočile u životu – kaže Vlasta.
Upravo ta uloga bila je kao stvorena za nju, jer Vlastu su njezini kolege s Akademije i onda nazivali odlučnom, ali i nježnom, poput ‘srne među tigrovima’ ili ‘djevojčice sa šibicama’. Redom su svi bili zaljubljeni u nju. Devet mladića s klase izgovorilo je to prije 30-ak godina, u poluporazbijanoj “Švemi”, gdje su momci napijali ribice ulijevajući im konjak u akvarij. Igrali su “Bocu istine” i svi redom priznali da su zaljubljeni u Vlastu.
A ona ih je sve dovela u red. Njezina upornost, rekao je Žarko Potočnjak, jedan od devetorice, bila je neizdrživa. Lakše im je bilo odmah popustiti nego ulaziti s njom u diskusiju. Prijetila im je da će se ispisati s Akademije ako ne prestanu psovati. Tražila je da na klasu nose šlapice jer je Akademija, govorila im je, sveto mjesto koje bi se uprljalo umazanim cipelama. Sitne alkoholne nepodopštine momci nisu skrivali od profesora već, udruženim snagama s profesorima, od Vlaste. A da tadašnji profesori Josip Bobi Marotti i Drago Krča nisu dimili kao lokomotive, vjerojatno bi svih devet postali nepušači. Kad joj se spomenu ti dani, Vlasta kaže kako ih nije dovela u red strogošću nego nježnosti.
Srna se pretvorila u zmaja
– Na Akademiji sam doista bila srna, a u zmaja sam se pretvorila postupno, kroz bolest, jer sam to morala. Rekli su mi: “Kad naučiš pljunuti na pod, opsovati, izvikati se, počet ćeš ozdravljati. Ako kupiš u sebi, ako si nježna i patiš iznutra stalno ćeš se razbolijevati”. I to je istina. Kad sam očvrsnula, prestala sam ići po bolnicama. Imala sam i rak štitnjače, svakakve boleštine, no život, gluma i razni udarci su me očvrsnuli, napravili od mene zmaja. Sve je to iz mene izvuklo drugi dio moje prirode, iz mene je izašla Vrtirepka. I to je sreća, inače me danas više ne bi bilo. Previše sam bila po bolnicama, izgubila puno poslova, samo zbog svoje osjetljivosti. Opstala sam zahvaljujući nečijim mudrim riječima: “Rasporedite snagu i zdravlje tako da trajete”. To je nešto najdivnije što sam čula. I najistinitije jer lako je bljesnuti, treba izdržati, trajati, a u glumi je to jako teško – kaže.
Iako je iza sebe već imala sjajne uloge u kazalištu, filmovima i serijama, u matičnom kazalištu Gavella nečijom suludom odlukom devedesetih nije mogla ni prošetati scenom. Vlasta je u jednom intervjuu tada kazala “Ne opterećuju me Gavelline crne liste” i izazvala pomutnju u kazališnim krugovima. Nakon toga ponovo je krenulo. Dobila je ulogu u kultnim “Ribarskim svađama” Joška Juvančića i neponovljivoj, histrionskoj “Gričkoj vještici”. Kad je sa scene povikala “Ja sam carica Marija Terezija”, ustuknula je Opatovina.
No bez obzira na sve njezine sjajne role, upravo Marjeta iz “Velog mista” i Vrtirepka iz “Prosjaka i sinova” ostavile su neizbrisiv trag. Kad je lani u Kaštel Starome igrala svoju “Cicibelu”, došao je njezin prijatelj Vlado Škopljanac i rekao da na sceni, prije predstave, želi nešto izvesti.
– Odsvirao je pjesmu koju je napisao kad se prvi puta emitiralo “Velo misto”, a on je tada bio u Nišu u vojsci. Bježao je sa straže, tražio zamjene kako bi gledao “Velo misto”. Tada je napisao prekrasnu baladu o “Velom mistu”, Marjeti, Ferati, Papundeku, babi Marti, kako je Ferata odlazio u pržune, a Marjeta ga je čekala. Cijela storija u njegovoj pjesmi. Čekao je 30 godina da bi me sreo i otpjevao je prvi put – prisjeća se.
Popularnost serije s godinama ne jenjava. Svjedoči tomu i Vlastin susret od prije nekoliko godina s članovima jedne klape u Opuzenu. I nakon 30 godina prepoznali su lijepu Marjetu i pjevali joj do zore na opuzenskom trgu.
Lijepo se prisjetiti tih serija. A, onda mi je palo nešto na um : postoji li u Splitu ulica Miljenka Smoje. Provjerom na kartama (internetskim), vidio sam da je netko \"zaboravio\" na tog, \"najsplitskijeg\" pisca, što je zbilja žalosno. Mislim,m, da bi bio red, da taj čovjek, koji je zadužio svoj grad, svoj Split dobije ulicu.