„Želio sam promijeniti dosadašnji format i usmjeriti emisiju prema onome što obilježava svako društvo; kulturi, umjetnosti i znanosti.“, poručuje Branko Vukšić, urednik i voditelj emisije „Vježbanje demokracije“.
U opisu emisije „Vježbanje demokracije“ navodi se da je ona abeceda demokracije za početnike i napredne polaznike međutim kakvi su bili njezini počeci?
Vježbanje demokracije sam započeo – tada kao dvosatni talk show s uglavnom dva gosta – prije gotovo desetljeća i pol na Z1, dobivši za nju i nagradu Večernjakov Ekran. Zbog nabujale (sve)moći dvojice nedemokratičnih političkih egocentrika, usprkos gledanosti emisije, moram s Demokracijom „bježati“ u Rijeku, kod Nikše Grabovca, zatim Vježbanje snima i emitira, uz riječku i čakovečka tv. Slijedi saborska stanka od četiri godine, i na poziv Mreže TV, ponovo sam u Zagrebu. Do dolaska na Mrežu, Vježbanje je bilo izrazito političko. Tada je to, vjerovao sam, imalo smisla. No, kako se u Hrvatskoj praktična politika svodi na ignoriranje činjenica, a političari postaju somnabulisti, učinilo mi se da je recikliranje prastarih tema, a bez da se govori o suštini, prošle sam sezone u Vježbanje pozvao tek nekoliko uglavnom atipičnih političara (op. a. poput Marka Vučetića). Uostalom, u politici je sve manje poštenih ljudi, i sve manje tih usamljenih poštenjaka uopće i može obavljati svoju dužnost. Jer kad se apstrahira suština politike, a suština politike je biti pošten, teško je ikome shvatiti u čemu se politika uopće sastoji. Zato sam se ove sezone odlučio baviti nečim što svako društvo obilježava; kulturom, umjetnošću, znanošću.
Spomenuli ste da emisija ima novi koncept i da se širi izvan sfere politike. Nameće se pitanje tko su Vam gosti ako ne političari?
U emisiju zovem osobe. Uglavnom ostvarene. Znatiželjne i iskrene. Osobe koje imaju što reći, koje znaju izreći to što znaju. Takve sam razgovore radio upravo u Večernjaku, davno. Sjećam se, primjerice, razgovora s Perom Kvrgićem o tomu kako taj veliki glumac radi lice. O tome smo govorili na dvije stranice. Kada sam odlučio Vježbanje posvetiti upravo takvim ljudima i takvim temama, pitao sam se ima li za to interesa. Jedno je, naravno, čitati otisnut tekst, a drugo slušati nekoga na mediju koji je izumljen – citiram Jiryja Leca – da bi i anafalbeti mogli nositi naočale. Upravo zato što kulturu, umjetnost, znanost i obrazovanje političari guraju na margine, upravo zato što se za kulturu u Hrvatskoj izdvaja na razini statističke pogreške, razgovarati s onima koji s golemim naporima nastavljaju ono po čemu će generacije iza nas jedino pamtiti Hrvatsku, jest veliki gušt.
Smatrate da je televizija pravi medij za ovakav format emisije?
Gdje, a bit ću pomalo i zajedljiv, s kim uopće umjetnici na hrvatskim „dalekovidnicama“ (primjereniji bi im naziv bio – kratkovidnice) mogu razgovarati o suštini umjetnosti i kulture, o problemima koji su narasli na razinu Mont Everesta?! Zadovoljstvo je razgovarati sa Slobodanom Šnajderom o Doba mjedi, knjizi koja stoji uz bok današnjim najboljim europskim književnim djelima, osjetiti umjetnički nerv velikog europskog kazališnog redatelja Paola Magellija, prisjećati se Bijafre sa slikarskim fantastom i kazalištarcem Zlatkom Kauzlarićem Atačom, a s Vjeranom Zuppom slavnih dana Teatra ITD, ili s povjesničarom Ivom Goldsteinom o nikad završenim povjesnicama. Od tih ljudi gledatelji imaju što naučiti. Kao i od Zrinke Cvitešić, samozatajne hrvatske glumice koja oduševljava bilo da je na nekoj od svjetskih pozornica, bilo da je u Zagrebu u Mački na vrućem limenom krovu. Tko ne bi htio čuti iskustva glumice Sanje Vejnović, redatelja Branka Ivande?! Čitajući romane, priče i pjesme Ivane Šojat možete proširiti vidike, osjećati se bolje, kao i gledati filmove Vinka Brešana koji mi je sljedeći gost.
Naravno, među već spomenute umjetnike spadaju i Goran Bare, koji mi je bio i bit će mi gost. Jer je lucidan, originalan, iskren, i u glazbi i u životu. Tu su bili i Massimo, Husein Hasanefendić Hus, Zrinko Tutić, dogovaram gostovanje s Jasenkom Hourom, vođom Prljavaca, s kojima sam prije gotovo dva desetljeća bio u londonskom studiju na postprodukciji dva albuma. Svi ti spomenuti, a daleko je više onih koje nisam spomenuo (neka se ne ljute), ukazuju da od politike na pijedestal postavljen trivijalizam možemo mnogo bolje. Na žalost, danas su Doba mjedi, Mačka na vrućem limenom krovu, Unterstadt, Goldsteinove povijesne analize... potrebni sve manjem broju ljudi. Trivijalizam je potpuno zavladao društvom, čija se „kultura“ svodi, ali ne samo u Hrvatskoj, na očajničku psovku na društvenim mrežama, na nepodnošenje. U Vježbanju demokracije nastojim uliti makar kap smislenosti u tu sve nesnošljiviju baruštinu. A da bi kap postala slap, treba nam više kulture a manje političkog smeća.
Emisiju “Vježbanje demokracije” možete pogledati svaki ponedjeljak u 20:05 sati u programu Mreže TV ili na Youtube kanalu Mreža TV.
