Kad su britanski Suede napokon nastupili na zagrebačkom festivalu INmusic 2019, masa poklonika napokon je doživjela uživo svoj omiljeni bend koji je od početka devedesetih bio jedan od važnijih predstavnika novorastuće britpop groznice. Nije tajna da se britpop devedesetih kroz rad najpopularnijih imena poput Oasis, Blur, Pulp, Suede i Radiohead naslonio na prošle zgoditke autora poput Raya Daviesa, Petea Townshenda, Beatlesa, Bowieja ili Pink Floyda.
Bilo je to populističko promatranje tradicije britanskih sedamdesetih, ali ne bez privlačnosti. "Karte" su bile vrlo izravno podijeljene; ako su Oasis bili jednodimenzionalna atrakcija i preizravna posveta Beatlesima, a Suede naklon Bowieju, Pulp su po artističkom svjetonazoru bili Roxy Music devedesetih, dok su Radiohead proglašeni novim Pink Floydima i Genesisima zajedno. No, cijela priča potrajala je puno dulje nego što se to itko tada nadao.
VEZANI ČLANCI:
Prije 30 godina objavljen prvi album grupe Suede upravo ovih dana pojavljuje se kao reizdanje u 5.1. surround "kućno kino" remiksu i novom stereo miksu, a prvih pet tisuća primjeraka u prednarudžbama već je razgrabljeno, jer radi se o "butik" izdanju manje naklade. S hitovima poput "Animal Nitrate", prvi album Suedea donio je žestok dašak nove verzije starog glam-rocka, ali su uspješne pjesme bile te koje su grupu dovele na top-liste i do šire publike. I, naravno, prednji čovjek, ljepuškasti pjevač sjajnog glasa Brett Anderson, koji je ubrzo davao intervjue zajedno s Davidom Bowiejem, a obojica su tada završili u zajedničkom intervjuu britanskog tjednika New Musical Express, u vječnoj, često i nekritičkoj želji britanskog tiska da se bolja prošlost opet ponovi.
Među mnogim zajedničkim fotografijama u tom prilogu nazvanom "Sine, jednog dana sve ovo moglo bi biti tvoje", zanimljiva je bila ona u kojoj su ponovili scenu iz 1973., kad se Bowie 20 godina ranije fotografirao s Williamom Burroughsom, s tim da je ovaj put Anderson preuzeo ulogu mladog Bowieja, a ovaj pozu gurua Burroughsa.
Zgodna je bila ta situacija s britpopom; sjećam se kad sam 1995. gledao Blur i Oasis na njihovim prvim gostovanjima u New Yorku na početku njihovog "izvoza" u SAD, izvoza koji nikada nije u potpunosti uspio, pa su U2, Duran Duran i Depeche Mode ostali zadnji bendovi iz osamdesetih koji su pokorili golemo američko tržište. Isti taj tjedan David Bowie svirao je blizu, u dvorani Meadowlands u New Jerseyu s Nine Inch Nails na promociji albuma "Outside" i pokazao se daleko žilavijim i uspješnijim od svojih nasljednika Suede.
No, današnji uspjeh Suede na koncertima ipak pokazuje da se radilo o "pravom" bendu, a ne nečijoj konstrukciji, iako je protok od trideset godina već i njih stavio u poziciju nostalgičara za prošlim vremenima. Grupa je nakratko prestala s radom 2003., da bi se vratila sedam godina kasnije i do danas objavila još četiri studijska albuma koji, koliko god bili prihvatljivi, ipak nisu bili na razini prva tri izdanja iz devedesetih s kojima su i došli do pozicije koju danas održavaju.
Bilo je to vrijeme u kojem su Suede štancali odlične četverominutne pjesme jakih melodijskih linija i strastvene bendovske svirke, te napravili odličan niz albuma koji izdržava test vremena. Mjesto na listi prioriteta otočkih medija - koji su devedesetih godina cijelu scenu i napumpali do neslućenih razmjera u želji za "stvaranjem" scene, makar i na silu - jedna za drugima iskoristila su sva nabrojana imena. Danas se sa sigurnošću može govoriti da je rekonstrukcija scene ono što se zapravo dogodilo britpopu devedesetih, nakon početne euforije i povratka tradicije britanske pop glazbe na prva mjesta top-lista i u rječnike, tj. u glazbu novih pop zvijezda.
Oasis možda jesu bili najveći, ali takvom jednodimenzionalnošću s vrhova top-lista više se nitko osim njih nije želio hvaliti. Stečenu poziciju temeljito su razgrađivali Blur, Radiohead i Pulp i najhrabrijim projektima pokazali da ih ne zanima tavorenje na starim pozicijama, dok su Suede ostali na klasičnom terenu bez pretjeranog filozofiranja i odmicanja od dobitne kombinacije.
Brett Anderson i Suede već su početkom devedesetih nagovijestili temeljnu retro-opciju britpopa. Zvučna i vizualna sklonost Davidu Bowieju kod Suede je profunkcionirala do te mjere da su, čak i prije Bowiejeva povratka solidnijim albumima s "Outside" 1995., označili reanimaciju njegovih najbitnijih autorskih postupaka iz sedamdesetih. Gitarističku tutnjavu Spidersa i Micka Ronsona vjerno je, mada modificirano, prenio gitarist Bernard Butler - koji je nakon drugog albuma "Dog Man Star" napustio grupu - dok je Anderson na vokalima, poznatim manirizmima dodao i traženi "look" s vječnom kožnom jaknom s Bowiejeva videospota za "Heroes". Nakon odličnog prvijenca kojem je prethodilo par arhetipskih singleova, drugi album "Dog Man Star" bio je njihovo slojevito remek-djelo u kojem su značajniju ulogu dobile reminiscencije na Roxy Music i art rock eru sedamdesetih.
VEZANI ČLANCI:
Odlazak Bernarda Butlera naznačio je temeljni problem Suede koji je uskoro postao njihova najveća kugla oko nogu. Solidan treći album "Coming Up" s deset odličnih, jednostavnih i konciznih pjesama, što je potvrdila i lista od nekoliko jakih singleova, bio je povratak početnoj energiji u novoj sviračkoj postavi. Da su Suede tijekom prvih pet godina postojanja bili u inspirativnoj fazi posvjedočila je i izvrsna dvostruka CD-kolekcija "Sci-Fi Lullabies" objavljena krajem devedesetih, na kojoj je sakupljeno čak 27 izvrsnih pjesama objavljenih na B-stranama singleova.
Pola njih bilo je zaostatak sa snimanja trećeg albuma "Coming Up" koji je komotno mogao biti objavljen kao dvostruki album. Nakon takvog zamaha u novoj postavi, četvrti album "Head Music" 1999. iznenada je potonuo u neinspirativnim klišejima i izostanku solidnih pjesama, pa je grupu donekle spasila solidna koncertna reputacija. Zadnjim albumom iz te prve faze rada, "A New Morning" objavljenim 2002., s pola gasa nastavili su istim smjerom u provaliju, ne naznačujući baš nikakvo novo buđenje.
GALERIJA Queen: Bohemian Rock Symphony - Dino Jelusić fantastično je otpjevao hitove legendarnog benda
Pjesme su vrvjele melodijskim klišejima i predvidljivim sviračkim rješenjima doslovno precrtavajući puno bolje ranije modele, ali bez njihove privlačnosti. Jedinu promjenu donosilo je nekoliko akustičnih skladbi, ali na albumu nije bilo doslovno niti jedne pjesme koja je mogla izdržati usporedbu s boljim ranijim radovima. Bez bitnih pomaka iz odavno utemeljene rutine, bilo je očito da Suede nisu imali nikakvih izgleda za novi uzlet, a najgore je bilo što se nigdje na vidiku nije nazirala želja za promjenom.
Ukratko, bilo je logično da se raziđu. Nakon povratka 2010. snimili su još par albuma u redovitim razmacima - "Bloodsports", "Night Thoughts", "The Blue Hour" (nakon kojega su stigli u Zagreb) i "Autofiction" 2022. - ali usprkos povremenih zanimljivih trenutaka koncertni nastupi ostali su ono po čemu treba pratiti današnje Suede.
Prvi put gledao sam ih uživo u Londonu 2010. u velikoj dvorani Alexandra Palace pred oko 20-ak tisuća ljudi, a na njihovom domaćem terenu još se više osjetila povezanost s euforičnom lokalnom publikom i svime što su Suede značili i znače za britansku scenu. Uza sve velike i nepremostive razlike, barem emocijama publike ugođaj je bio otprilike kao kad je Prljavo kazalište sviralo par puta na glavnom zagrebačkom trgu. Jer, Britanci vole svoje bendove, cijene svoju pop glazbu, a često je i precjenjuju. Tridesetogodišnjica prvog albuma grupe Suede dokaz je koliko smo (već) postali nostalgični i za novijim razdobljima pop glazbe.
VIDEO Mesić o političkim ambicijama: 'Kad bih išao na izbore, ja bih pobijedio'
