Osječka glumica Sandra Lončarić na životnoj je, ali i profesionalnoj prekretnici. Njezin kratki film “Bijeg”, u kojemu se prvi put okušala kao scenaristica, ali i igra glavnu ulogu, premijerno je prikazan nedavno na Vukovar Film Festivalu.
Inspiriran je slavnom austrijskom glumicom Romy Schneider, s kojom ova Osječanka ima, kako je sama navela, podosta dodirnih točaka, u glumačkom, ali i u privatnom životu. Kako bi ga snimila, osnovala je čak i vlastitu producentsku kuću. Sandra radi punom parom na karijeri, ali i na samoj sebi – postala je trener jedne popularne tehnike za osobni razvoj. Ostvarila se u Osijeku, iz kojega nikada nije otišla niti planira iako je, naravno, imala poslovne ponude izvan Slavonije. Baš kako bi poručila da se i u njezinu gradu mogu snimati filmovi, svi akteri okupljeni oko filma “Bijeg” su Osječani.
Niste više “samo” glumica, postali ste scenaristica. Kakav je osjećaj u “novoj koži”?
Prvi put sam i scenaristica i producentica, prihvatila sam se puno novih izazova, zvuči dosta pretenciozno, ali je sve išlo jedno za drugim. Ideja za scenarij došla je slučajno, nakon što sam naišla na dokumentarac o Romy Schneider. Toliko me zaintrigirao da sam istu večer pogledala sve što sam mogla naći o njoj na internetu. Svakim novim gledanjem ili čitanjem njezina intervjua, mogla sam se poistovjetiti s njom i kao glumica, i kao žena, i kao majka. Zaista je puno poveznica, rodile smo u istim godinama, njezin sin imao je 14 godina kada je poginuo, toliko sada ima moj sin. Umrla je u mojoj dobi, dirnula me sama ta pomisao da netko može biti toliko tužan da mu srce pukne. Počela sam razmišljati kako sam ja u, istim godinama, zaista sretna i ispunjena. Ima glumica čiji je život, prema van, glamur, a privatno su vrlo nesretne. “Svježe” sam završila predavanja psihoterapije pa sam znala kako bi vođenje psihoterapije trebalo izgledati u stvarnom životu i napisala sam scenarij. Smatrala sam da je bezveze da taj scenarij godinama leži u ladici pa sam htjela što prije snimiti film i tako sam zbog njega otvorila producentsku kuću i organizirala snimanje.
Je li “Bijeg”, onda, film o Romy ili o Sandri?
To je film o svim ženama, svim ljudima koji, kada imaju privatnih problema, bježe u posao. Jedino je nama glumcima taj bijeg nekako zanimljiviji zato što bježimo u tuđe živote, igramo se tuđim životima. Odatle i naziv “Bijeg”.
Jeste li vi, za razliku od Romy Schneider, uspjeli uskladiti karijeru i privatni život?
Dok sam proučavala njezin život, puno sam puta zahvaljivala Bogu baš zato što sam zaista uspjela uskladiti privatni život i karijeru. Kao prvo, odlučila sam živjeti u Osijeku. Grad je to koji ima jedno kazalište, ne pruža toliko mogućnosti za rad sa strane kao Zagreb, ali odlučila sam ostati u svom gradu zbog djeteta, kako bih ga mogla što lakše odgajati. Tu sam napravila žrtvu jer živim u Osijeku, a radim u Zagrebu.
Jeste ikada razmišljali o preseljenju u Zagreb? Pretpostavljam da vam se ta opcije nudila...
Nisam. Da, zvala su me eminentna kazališta u Zagrebu, ali odbila sam tu ponudu jer sam intuitivno znala da moram biti pokraj svog djeteta što više. Sin mi je sada tinejdžer, ne treba me toliko, mogu se ponovno posvetiti karijeri na sve moguće načine. Sretna sam jer zaista iza sebe imam puno prekrasno pisanih uloga, jako sam zadovoljna karijerom, a uspjela sam i biti uz svoga Petra uvijek kada me trebao. Često me pitaju zašto sam ostala u Osijeku kada svi iz njega bježe. Grad je miran, a ja kao majka želim da mi dijete odrasta u mirnoj sredini.
A mogu li se filmovi snimati u Osijeku?
Producentsku sam kuću otvorila upravo zato što ne mislim stati samo na filmu “Escape”. Ideja mi je da u svom resoru pokrenem grad. Osijek ima umjetničku akademiju, s koje svake godine izlaze mladi glumci, a u našem je kazalištu puno kvalitetnih glumaca. Želim se apsolutno baviti filmom, pokrenuti ljude da pišu scenarije. Moja će producentska kuća biti prva adresa na koju se mogu javiti sa svojim idejama. Stvarno želim pokrenuti mlade umjetnike da stvaraju. Doduše, nije bilo lako nabaviti novac.
Zašto je “Bijeg” na engleskom jeziku? Je li to vaša ulaznica za inozemno tržište?
Romy, kao prvo, nije znala hrvatski jezik. Drugo, taj mi je film kompletno bio izazov, u smislu i scenarija i produkcije, ali izazov mi je bilo i odglumiti emociju na stranom jeziku. I naravno, aplicirat ćemo na sve svjetske festivale, prijavit ćemo ga gdje god to budemo mogli. To je art film, možda nije tehnički najsavršenije snimljen, no veliki mu je adut emocija i upravo ta poruka koju želimo prenijeti, a to je da je oprost zaista prvi korak u izlječenju čovjeka.
I to što su na filmu radili isključivo Osječani isto je poruka...
Naravno. Baš kao i svaki čovjek, obrasce ponašanja ima i svaka nacija, svaki stanovnik nekoga grada. A mi Slavonci imamo obrazac ponašanja da nismo dovoljno dobri, da se jedino u Zagrebu snimaju filmovi, preskromni smo... Imamo odlične kamermane, odlične montažere, umjetnike koji mogu iznjedriti izvrstan film. Ne mora sve biti centralizirano i u Zagrebu. I to mi je isto ideja, da decentraliziram Hrvatsku. Toliko nas je malo u cijeloj zemlji da mi je centralizacija nečega totalno besmislena. Intuitivno sam birala suradnike, ali uz uvjet da svi budu Osječani. Kao javna osoba puno sam se puta zapitala što mogu napraviti da pokrenem svoj grad jer sam odlučila ostati u njemu.
Nalazite li se na životnoj prekretnici?
Apsolutno! Govorili su mi, kada uđeš u četrdesete godine, kao da počneš iznova živjeti, i baš mi se to dogodilo. Puno sam toga prošla, preživjela, proživjela, valjda sam nešto i naučila. Dosad sam učila, a sad uživam u životu jer znam što volim, kako želim živjeti, ja želim kontrolirati svoj život, a ne da to čine drugi, želim biti svjesna što mi se događa, detektirati to, promijeniti ono loše i biti zahvalna za dobro. Ljudi su zaboravili biti zahvalni, sve se, općenito, podrazumijeva. A ne podrazumijeva se! Zahvalnost daje lijepu energiju i vodi nas da budemo sretni s onim što imamo, a ne gnjevni i zavidni zbog onoga što nemamo. Pokušavam živjeti tako da budem svjesna u svakom danu kako sam ga proživjela, što sam mogla dati sebi, zajednici, i želim biti svjesna svoga života, a ne da budem spavač kroz život.
Postali ste trenerica All Level Healing tehnike. Što točno poučavate?
Ta je tehnika zasnovana na znanstvenim činjenicama, a bavi se liječenjem na svim razinama našega bića. Svi znamo da nismo samo fizička bića, već i energetska, emotivna, duhovna, mentalna, imamo još puno “tijela”. Prvo dolazi do problema u emocionalnom tijelu, a onda se tek razvija bolest na fizičkom. Alternativom se bavim već 20 godina. Oboljela sam od reumatoidnog artritisa s 18 godina, ležala sam po bolnicama, nisu mi mogli pomoći, pa sam se okrenula bioenergetskom i liječenju koje nam pruža priroda. Nemam više problema s kostima, kao rukom su odneseni! All Level Healing mi je, zapravo, zbroj svih dosadašnjih učenja. I kroz prizmu terapeuta sam počela gledati i Romyn život. Nismo ni svjesni koliko obrasci ponašanja iz djetinjstva mogu utjecati na naš život, koliko nas osjećaj krivnje može uništiti i koliko je oprost važan u procesu svakog izlječenja. Kroz gledanje svih dokumentaraca o toj glumici, shvatila sam, tako, koliko je ona nesretna, ali samo zato što su je mučili ti obrasci iz djetinjstva, što ju je grizla krivnja, kao i sve nas zaposlene žene, da nismo dobre majke. Moja fikcija je da je Romy umrla upravo zbog grižnje savjesti, jer si nije mogla oprostiti. Poznato je da je pila alkohol i tablete jer je željela zatupjeti. Osjetila sam potrebu da je opravdam.
Kakvo je, iz takve vaše perspektive, stanje u našem društvu?
U našoj državi, u mom gradu ljudi su postali gnjevni, ljutiti, ne znaju se osloboditi mržnje, koja se godinama akumulira, pogotovo u krajevima zahvaćenima ratom. Zaboravili su raditi na sebi. Ljudi se moraju početi buditi, prvenstveno sebe liječiti. Ja sam našla metodu kako da se duhovno razvijam. Svaki dan meditiram, vježbam jogu, jer znam kolike benefite mi to donosi. Ako nekome odgovara molitva, neka se moli svaki dan, da duhovno bude što čišći i što bolji čovjek. Ne možemo promijeniti svijet, ali možemo mijenjati sebe, a ako mi postanemo bolji ljudi, i okolina oko nas postat će bolja, vidim to po svom iskustvu. Prvi je to korak u izlječenju društva. Naravno, najlakše je kritizirati druge i ne vidjeti vlastite pogreške.
Kako biste opisali sebe u tri riječi?
Nekad sam ljuta na sebe koliko znam biti naivna jer volim ljude i vjerujem im. Običan sam čovjek, domaćica, žena i majka.
Kako je biti majka tinejdžera?
Zanimljivo jako, učim kroz njega. Nastojim ga razumjeti kada mu hormoni prorade, počne lupati vratima i biti živčani tinejdžer, prisjetim se tada sebe u PMS-u. Hormoni su to, OK, tako si osvijestim. Uostalom, i meni su u toj dobi svi išli na živce. Forsiram potom priču i tražim oprost ili oprostim. Želim da bude svjestan da mu je svaki dan dar u životu.
Sin je mladi veznjak NK Osijeka, odlazite li na njegove utakmice?
Bivša sam rukometašica, tata mi je bio rukometni trener, udala sam se bila za košarkaša, sport mi je, paralelno s umjetnosti, zaista bitan u životu. Neminovno je da je i moje dijete sportaš i da gledam sve njegove utakmice i živciram se. Prije sam baš vikala na stadionu pa mi je sin rekao da ga sramotim i zamolio me da šutim pa se sada suzdržavam na utakmicama, ali jako mi je to teško.
Kako se opuštate?
Meditiram po dva-tri puta na dan. I svaki dan pronalazim vrijeme za sebe. Pogrešno je ako smo mi mame same sebi na zadnjem mjestu, ako ne cijenimo i ne volimo sebe, nećemo ni druge. Svaki dan nađem vremena za odmor i meditaciju.
Puno mlađe kolegice mogle bi vam pozavidjeti na liniji. Koja je vaša tajna?
Vegetarijanka sam 14 godina, vježbam jogu i pokušavam biti sretna u svakom danu.
Kakva ste kuharica?
Odlična, ali ne volim kuhati, ne nalazim u tome nikakvu strast.
Pogledajte video: Najveće hrvatske zavodnice
