Odavno znamo za definiciju po kojoj je svaki dobar pop-album uspješan onoliko koliko se s njega skine singlova.
Poslužimo li se tim pravilom, novi album Buđenja “Samo ti, samo ja” s deset pjesama (i jednom drukčijom verzijom) nakrcan je hitovima. Kao reminiscencija osamdesetih u kojima su Darko Bakić i članovi grupe odrastali, “Samo ti, samo ja” ima odličnu temu i podtekst te je popunjen posvetama dekadi, uzorima, utjecajima i onom osjećaju koji je oduvijek pogonio pop-singlove, da je “cijeli svijet vaš”.
Danas je situacija puno kompliciranija, pa je tim bolje imati CD sa strašću i melodičnim refrenima koji “pucaju” iz zvučnika i nude optimizam jasnijih vremena, kad je i glazba bila izravnija. Ukratko, diskoera “Groznice subotnje večeri”, Stonesi, Falco, Rod Stewart pa i Dino Dvornik “vire” s albuma na kojem je jasna želja Buđenja da dođe do što više publike, što više na top ljestvicama, da ih čuje što više ljudi. Upravo je ta strast za uspjehom nešto što treba biti imanentno na pop-sceni jer bi popularna glazba po definiciji trebala biti popularna. Od početka s naslovnom pjesmom i singlom koji doziva u sjećanje hipnotički ritam iz “Groznice subotnje večeri”, “Samo ti, samo ja” frca melodijama i rifovima, s užitkom benda na zajedničkom zadatku sa sedam producenata, uključujući Stuarta Martina iz SAD-a, čvrstom svirkom, preciznim aranžmanima i pjesmama koje idu izravno do slušatelja. Ima i novosti; već druga, “Nisi neko zlato” s rifom à la Stonesi (i usnom harmonikom Borisa Hrepića – Hrepe), potencijalni je hit i iskorak na drukčiji teren. Podsjeća na vremena kada su osamdesetih godina Kazalište, Valjak i Dugme radili pjesme koje su postajali hitovi kao na vrpci, jednostavno i “u glavu”. Gibonni bi s ovakvim refrenom i gitarističkim rifom imao hit godine. Na sličnu posvetu dekadi vuče i predzadnja, autobiografska “Između riffa dva”, melodična vožnja americanom à la Tom Petty ili Springsteen, otprilike ono što su “Osamdesete” bile za Daleku obalu; pjesma s tekstom o tome što se slušalo, o “znacima vremena”, o tome što je ulazilo pod kožu.
Funky groove “Bolje ne ne ne” u retro maniru dodiruje diskoidnu šprancu Stonesa, s gostujućom američkom pjevačicom Stellom Jones, a na albumu je i nova verzija pjesme “Ronim na dah”. Ovdje ju je Bakić “vratio” k sebi i Buđenju, a za razliku od aranžmana u kojem ju je pjevao Kedžo, ovdje je napravljena elegantna, smirenija verzija pjesme koja je uz “Nije to ljubav” jedna od Bakićevih najboljih. Među njih ulazi i “Svađa”, lijepe progresije početnih akorda, kasnije pretvorena u reminiscenciju na singlove Falca i široke refrene osamdesetih, kao što je “Budi moja” diskoidnim ritmom posveta popu Roda Stewarta na hitovima poput “Do Ya Think I’m Sexy”.
Tu je i domaći izvor; “Misliš da sam blesav” obrada je Dina Dvornika s albuma-posvete Dvorniku “Zimzeleno, a novo”, susret s funkom koji je Buđenje davno apsolviralo radeći s gostima tulume kakve su nekada priređivali Dvornik i Songkillersi. Pouzdan učinak s pjesmama prelio se i na svirački dio albuma jer radi se o jednom od svirački najjačih domaćih bendova, pa je u studiju sve odsvirano rukama i uživo.
U Buđenju su ljudi poput producenta i klavijaturista Igora Ivanovića, basista Josipa Radića, gitarista Vedrana Baotića, koji od matičnog benda do solo projekata (Valentino Bošković, Kensington Lima, Lorenzo, uz međunarodne pothvate bubnjara Marka Duvnjaka), od srednje struje do indie-popa pokazuju muzikalnost, želju za kombiniranjem žanrova, a u ovom slučaju i za osvajanje publike i gornjih mjesta top-ljestvica. Ako već radite pop-singlove bilo bi licemjerno ne željeti odaziv što većeg broja publike. Pa su ovom prilikom poredali svoj dosad najjači niz pjesama koje ulaze u uho. Dakle, bolje da da da.
još jedna jugo-nostalgija?