Sva sila poznatih odazvala se snimanju novog kalendara za djecu s Downovim sindromom. Snimanje je, redom kažu, bilo iznimno toplo, ugodno, a male su ih zvijezde zadivile.
– Dulje su trajale pripreme nego samo snimanje, ali zaista sam uživala. Ni jedan trenutak nije prošao bez dodira, svako malo smo se milovali, dirkali po otmjenim haljinama, smješkali – kaže glumica Leona Paraminski.
Djeca je, priznaje, nisu prepoznala. Vidjela je roditelje kako im prstom pokazuju na nju i nešto šapuću. S mališanima je, dodaje, provela nekoliko sati, sasvim dovoljno da se poželi što prije vratiti. Za glumicu su istinski heroji njihovi roditelji.
– Nitko o tome ništa ne zna, ma koliko knjiga pročitao, dok se ne nađe izravno s djecom i roditeljima. Na svima nama je samo da dođemo i učimo. Vrlo je važno senzibilizirati javnost na njih i njihove potrebe – kaže Gibonni, koji se takvim akcijama redovito odaziva.
Sjeo je Gibo s djevojčicom za klavir, htio joj odsvirati nešto, no malena mu nije dopustila. Naš je najpoznatiji kantautor tako sjedio pored nje, slušao kako svira neke svoje melodije i pomalo pjevušio.
– Htio sam da izvedemo nešto zajedno, a zapravo sam joj bio prateći vokal. Ona je bila u prvom planu, i kao autorica i kao interpret – kaže Gibonni.
I sam otac, osjetljiv je na svako dijete, a ni Leona ne skriva želju za trudnoćom. Na pitanje jesu li je raznježili dovoljno da i sama poželi postati majka, glumica će spremno:
– Ma nisu me oni za to raznježili, ja oduvijek želim postati mama. I jedva čekam dan kad će se to dogoditi – otvorena je Leona koja se također uvijek rado odaziva ovakvim akcijama i napominje kako bismo u današnje vrijeme svi morali biti više empatični.
– Divna je ta akcija, sretan sam što sam dio te lijepe priče. Moja nova prijateljica Stela ‘kupila’ me na prvu. Znala je da ćemo se polijevati vodom i došla je spremna, sa svojim Jagodica Bobica čizmicama. I rado me je polijevala iako mrzi kišu, voli samo sunce – priča meteorolog Zoran Vakula.
Cilj akcije je navesti ljude da okrenu glavu prema djeci s posebnim potrebama i njihovim obiteljima, a ne od njih. Osobe s posebnim potrebama ljudi su kao i svi ostali, mi ih sami činimo hendikepiranima, invalidima. Oni osjećaju istu vrstu emocija kao i mi, potreba i interesa, imaju pravo razvijati se i postići najviše što mogu.
– Mi kao društvo to im moramo omogućiti. Ako samo svrnemo pažnju na ljude s posebnim potrebama, već je puno napravljeno, a baš je to želja i cilj organizatora – ističe Tamara Peras od koje je sve i krenulo.
