Gdje to žive sretni i zadovoljni ljudi kojima ne smeta plaćanje visokih poreza, koji radije koriste bicikle nego automobile, koji vikende provode u prirodi, a ne u šoping-centrima, kojima turisti ne idu na živce i koji uživaju u životu punim plućima unatoč svakodnevnim problemima s kojima se susreću? Odgovore na ove, ali i na još brojna druga pitanja gledatelji HRT-a od ovog tjedna mogu pronaći u novom dokumentarnom serijalu "Sretni gradovi" iza kojeg stoji prekaljena novinarka i scenaristica Martina Validžić. Da se odlično snalazi u putopisnim formama, ova istaknuta HRT-ovka dokazala je i prošle godine serijalom "Inshallah Qatar" u kojem je uoči Svjetskog nogometnog prvenstva gledatelje upoznala s tradicionalnom, ali i modernom stranom Katra, prve arapske zemlje koja je postala domaćin nogometnog prvenstva. Ovog puta odlučila je pobliže istražiti sretne destinacije u Europi.
Prva epizoda serijala "Sretni gradovi: Kopenhagen" nakon premijere na Weekend Media Festivalu, ovog tjedna prikazana je i na HRT-u, a što nas očekuje u sljedećim epizodama, koje su kriterije morali navedeni gradovi zadovoljiti da bi bili "sretni", što Zagrebu nedostaje da bi bio još bolji i sretniji grad te koji je grad za nju najsretniji – autorica nam je otkrila u intervjuu za Ekran. Priznala je i zbog čega nikada nije radila u struci kao profesorica, ali i od čega najviše strahuje u privatnom životu.
Od ovog tjedna na HRT-u gledatelji mogu pratiti vaš novi dokumentarni serijal 'Sretni gradovi' u kojem ćete predstaviti šest europskih gradova u kojima je visoka kvaliteta života, a to su Kopenhagen, Reykjavik, Lisabon, Ljubljana, Beč i Rim. Kojim ste se kriterijima vodili kada je riječ o odabiru gradova? Što to odabrane gradove čini sretnim gradovima?
Svi smo čitali te članke o sretnim gradovima! Kad god bi neke relevantne institucije poput Londonskog instituta za kvalitetu života sa svojim projektom Happy City Hub ili pak Ujedinjeni narodi s reportom World Happiness objavile svoje rezultate, evo i popisa gradova ili država u kojima je indeks sreće i zadovoljstva životom najviši. Redovito bi to bilo, kako i priliči informativnim emisijama ili člancima, nabrajanje najsretnijih gradova i parametara koji su se ocjenjivali. Htjela sam to istražiti malo dublje, ali iz perspektive običnog građana. Za Kopenhagen, Reykjavik i Beč sam se odlučila odmah, budući da su redovito pri vrhu tih top lista iz godine u godinu. Zadnja tri, Lisabon, Ljubljanu i Rim odabrala sam jer nije sve u posloženosti i novcu, već i u uživanju u životu. A i da sam se puko držala tih top lista, ostali bismo samo na sjeveru Europe pa bi sve epizode bile jedna nalik na drugu. Svaki od tih gradova koje smo snimali ima svoju osobitost. Tako je Kopenhagen "glavni grad biciklista", ima više bicikala negoli automobila. Reykjavik je najneobičniji europski glavni grad jer uopće ne izgleda kao metropola, najizoliraniji je, samoodrživ jer sve funkcionira s pomoću geotermalne energije, a i stupanj liberalnosti i tolerancije im je na najvišem nivou u Europi. Beč je grad kao iz udžbenika o superfunkcionalnim, uređenim gradovima, sve je kao po špagi, čisto, uredno, kulturno, fino, uglađeno. Ljubljana je najzelenija, najmirnija i najopuštenija, Lisabon najsunčaniji i otvoreniji, a Rim je bez premca najljepši, glavni grad hedonizma.
Je li bilo nekih gradova koje ste planirali snimiti, a da to niste uspjeli?
Od samog starta planirano je snimiti šest epizoda, no bilo je dvojbe između Rima i Barcelone, no izbor je ipak pao na vječni grad, koji je drugi u Europi po broju turista, odmah nakon Pariza.
Što Zagrebu nedostaje da bi se našao na popisu 'sretnih gradova'? Koji grad ili mjesto u Hrvatskoj vi smatrate svojom najsretnijom lokacijom?
Zagreb je moj rodni grad i obožavam ga, ali mogao bi biti čišći, zeleniji, opušteniji, poput Ljubljane. Osijek i Koprivnica dušu su dali za bicikliste. Ustvari, tako je tamo već godinama. Osijek me posebno oduševljava zadnjih godina, baš je postao ugodan grad za život, pomladio se, ima neku cool, mladenačku energiju. Barem mi se tako čini sa strane. Moj sretan grad u Hrvatskoj je Omiš, valjda zato što ondje ljetujem i imam puno prijatelja, pa ga povezujem s odmorom i veseljem.
Prošle ste godine gledatelje oduševili putopisom "Inshallah Qatar". Zadajte li sami sebi neke ciljeve? Trudite li se i dalje da svaki novi projekt na kojem radite bude barem za koplje bolji od prethodnog?
Rad na "Inshallah Qatar" puno me toga naučio, bilo je jako izazovno, ali i poučno, sve je to škola. I baš na temelju tih naučenih i svladanih lekcija dobiješ želju ići dalje. Prepreke – bring it on! Malo i jesam adrenalin junkie, pa me i to motivira. Onda dobiješ i povratnu informaciju od gledatelja, rezultate gledanosti i pomisliš kako je vrijedilo. No biti u komfornoj zoni za mene nije opcija kad je posao u pitanju, stalno si postavljam izazove. Možda će me za koju godinu pustiti, ali sad sam još u wild child fazi.
Je li bilo izazovnije snimati u Katru ili diljem Europe? S kojim ste se izazovima sve susreli snimajući "Sretne gradove"?
Najveći izazov u radu na "Sretnim gradovima" bio je taj što je između svakog terena bilo tek dva-tri tjedna unutar kojih sam istraživala i pripremala novi teren, pronalazila sugovornike, istraživala lokacije, visila na telefonu, e-mailovima, rješavala s producenticom dozvole za snimanja, ali i radila na scenarijima svake epizode. Na terenu se radilo po 10-12 sati na dan, i još u gradovima koje ne poznaješ, a pregledavanja terena nije bilo jer nije bilo vremena. Srećom, mala smo ekipa pa smo se dobro snalazili. Moram spomenuti kolege, svoju televizijsku braću bez koje ovo sve ne bi bilo izvedivo: Dubravko Prugovečki, redatelj i montažer, snimatelji Igor Knežević, Jure Ožić Bebek i Dražen Lipka, tonski snimatelji Srećko Čabraja i Kruno Ljubanović te vozač Drago Sakoman.
VEZANI ČLANCI:
Kako se osjećate sada kada se vama postavljaju pitanja? Volite li više raditi ili davati intervjue?
Ne osjećam se neugodno kad mi netko postavlja pitanja, iako, naravno, kao novinar više volim obrnutu situaciju. Budući da ne volim govoriti o privatnom životu, takva pitanja ne postavljam ni svojim sugovornicima, posebice ako nam je ishodišna tema nešto sasvim drukčije. Ne sviđa mi se takvo novinarstvo, gdje se čeka zadnje pitanje koje završi u naslovu, a nema veze s dogovorenom temom.
Kad smo već kod postavljanja pitanja, brojne su osobe tijekom gotovo dva desetljeća karijere stale pred vaš mikrofon. Koga biste još željeli intervjuirati, a do sada nije bilo prilike?
Sport, glazba i filmovi, posebice komedije, to me najviše veseli i odmara! Voljela bih intervjuirati Willa Ferrella, Bena Stillera, Melissu McCarthy, Adama Sandlera, od glazbenika Jamesa Hetfielda iz Metallice, Davea Grohla iz Foo Fightersa, Brucea Springsteena, a od sportaša – boksača Tysona Furyja i nogometaša Zlatana Ibrahimovića.I moju simpatiju među glumcima – Toma Hardyja. Vjerojatno bih se crvenjela k'o paprika cijelo vrijeme. Možda bih radije bila tonac u tom slučaju, ha-ha-ha.
Po struci ste profesorica hrvatskog te češkog jezika i književnosti, no nikada se niste bavili tim poslom. Zbog čega? Zar vas rad u prosvjeti nikada nije privlačio?
Nikad nisam radila u struci, novinarstvo je moja prva ljubav, već 23 godine. Znalo me uzrujati, ali tako je to s velikim ljubavima. Da nisam novinarka, bila bih sportašica ili glazbenica. No novinarstvo je traži punu posvećenost, novinar si i kad dođeš doma, nema radnog vremena, pa ako želiš da ljubav štima, moraš joj se potpuno posvetiti. Zato su sport i glazba ispušni ventili.
U jednom od ranijih intervjua istaknuli ste da ste "žena zmaj i televizijska osoba od glave do pete", da vas ničega nije strah i da u poslu želite sve probati. Čega se bojite u privatnom životu?
Bojim se mraka i bolesti. U mojim molitvama uvijek mi je najbitnije da su mi moji najmiliji zdravi i sretni. Kad su oni dobro, i ja sam dobro.
Imate li već planove za neke konkretne planove za nove projekte?
Sada ću malo ubaciti u ler da mi se resetira glava, a onda na pripremu za novi projekt. Kakav? Javit ću vam na vrijeme.
VIDEO Mlada hrvatska zvijezda Lorena Bućan otkrila neke od najzanimljivijih detalja o sebi
Bio nedavno na Islandu. Ne bi zivio tamo za nista na svijetu.Ruzna zamlja i grad. Priroda bez drveca, sve golo i depresivno