Kasnonoćne Vijesti iz kulture HRT-a, osim zbog onoga što donose, često se znaju čekati i zbog načina na koji ih povremeno vodi, a ponekad i s gostima razgovara, urednica male, kao dragulj vrijedne HTV-ove Redakcije kulture u Informativno-medijskom servisu – Zrinka Turalija Kurtak.
Posebna vedrina, rječitost, toplina, istančanost za jednostavno, a sve uz iskrenu nenametljivost, osjeti se svaki put kada se uživo javlja i u središnji Dnevnik. Kolegica koju iznimno cijenimo iduće će godine proslaviti 25 godina otkako na malim ekranima, za nas – publiku, prati kulturu, a već je četvrtu godinu i urednica Redakcije kulture Informativno-medijskog servisa HTV-a. Kako se novinari baš i ne otimaju za praćenje kulturnih tema, najprije nas je zanimalo kako se ona našla u tom miljeu.
– Krenula sam kao i svi mladi novinari. Igrom slučaja, još tijekom apsolventskog staža na Filozofskom fakultetu, kolegica koja je bila lektorica na HRT-u pozvala me da im honorarno dođem malo pomoći pa sam došla i krenula od probiranja tekstova ze teletekst. Vrlo brzo ukazala mi se prilika otići u “Zagrebačku panoramu” gdje se uče prvi koraci novinarstva. Od tamo je nas 10-15 mladih novinara regrutirano u Informativni program, i tako se u godinu-dvije dogodio put, kako volim reći, od Jakuševca do Markova trga. Prošli smo sve. Već tada sam shvatila da volim novinarstvo pa kao profesorica književnosti nikada nisam radila u struci. No, ta moja književnost ipak me i odredila. Kultura mi je uvijek bila bliska. Često sam, cijeli svoj studenstki staž, odlazila na kulturna događanja, a politiku sam pratila onako usput. I kad je došao poziv tadašnje urednice Redakcije kulture Mire Marenić Toljan, da se pridružim njoj i kolegama u redakciji, nisam dugo dvojila. Naprosto, shvatila sam da će mi kultura najviše pomoći da u životu zadržim i neko svoje slobodno vrijeme, i da mi, što je povlastica rijetkih, posao postane hobi. I najveća dobrobit, najveća povlastica, te moje odluke iz 1995., da uđem u Redakciju kulture i počnem pratiti kulturu, jest to da je moj posao postao moj hobi.
A sad ste već četvrtu godinu vi urednica redakcije, no što točno obuhvaća ta vaša funkcija?
Redakcija kulture utemeljena je 90-ih u sklopu Informativnog programa, i unutar tog programa kultura participira u glavnoj dnevnoj informativnoj emisiji Dnevniku, u Vijestima iz kulture, a nerijetko i u Studiju 4. Unutar tih emisija mi donosimo sadržaj iz kulture. Ipak, redakciji su primarne svakodnevne 10-minutne Vijesti iz kulture koje će nagodinu navršiti 15 godina od početka emitiranja, a utemeljene su pod uredništvom Line Kežić. Ja, pak, kao urednica brinem što će određenog dana od kulture izaći u Dnevniku, što u Vijestima iz kulture.
Čime se pritom rukovodite, uzimajući u obzir da vas ponekad u tome određuje i termin nekog događanja?
Iskreno, to mi je najteže. Teško mi je odlučiti što tijekom dana izlicitirati da uđe u središnji Dnevnik, a što u Vijesti iz kulture. Obično, i posve logično, jest da ono što ćete u jednom danu nuditi u Dnevniku predstavlja nacionalnu kulturu ili nešto što je od bitnog značaja za nacionalnu kulturu. S druge strane, postoji i ono što publiku jako zanima i zbog čega hrli na neka kulturna događanja, a nema tu dimenziju nacionalnog značaja. I tu se susrećete s golemim problemom, htjeli biste publici dati sadržaj koji je zanima, a imate i sadržaj koji nije pretjerano zanimljiv, ali je vrlo važan. Primjerice, posljednja knjiga “Povijesti hrvatskog jezika”, u ediciji od njih šest, nedavno je predstavljena u Matici hrvatskoj. To zanima malobrojnu i profiliranu publiku, ali u pitanju je kapitalan projekt i važno ga je donijeti na vidjelo, da ljudi doznaju što se proteklih godina radilo, što smo saželi u tih šest knjiga i što smo s tom edicijom dobili. Nedavno mi se dogodilo zanimljivo iskustvo, a takvih je na stotine. Bila sam na predstavi “Posljedice” Romana Nikolića u ITD-u. To je jedna angažirana, vrlo emotivna i glumački snažna predstava s dobrim redateljskim pečatom, a cijela priča nastala je iz svjedočanstava zlostavljanih žena. Ali da bih došla do ITD-a morala sam proći, zapravo probijati se kroz prolaz koji vodi do kina Studentskog centra gdje se te iste večeri održavala deseta izvedba predstave “Menopauza”. I u prolazu sam čula da više nema nijedne ulaznice za “Menopauzu”, a istodobno je u ITD-u bilo samo nas 20-ak. Teško mi je sad govoriti o umjetničkoj vrijednosti jednog i drugog, no nezanemarivo je da na “Menopauzi” ima 600-700 ljudi po jednoj večeri, a na drugoj predstavi, koju bih svakome predložila za pogledati, sjedi samo 20 ljudi. I sad se vi kao urednik nalazite u problemu - što od toga donijeti publici koja vas gleda u Vijestima iz kulture. Ono što želi i hoće, a po svim parametrima možda zaostaje od onoga što publiku ne zanima, ali je jako vrijedno?
I kako rješavate tu dilemu?
Tako da nikada ne radim kompromise kada je u pitanju nacionalna kultura. Uvijek ću donijeti ono što je manje zanimljivo, ili je za uži krug ljudi, ali je važno, određuje nas, određuje naš identitet i našu baštinu. No, napravim ponekad i kompromise između predstava koje možda nisu na najvišoj razini po svojim umjetničkim dosezima, ali znam da publiku zanimaju. A kako sam svjesna da živim u Zagrebu, koji ima tu privilegiju da ima najveći broj kulturnih događanja tijekom godine, razmišljam i o onoj publici koja živi u malim mjestima, koja možda treba putovati stotinjak kilometara do prvog kina ili kazališta, koja možda nikada nije otišla u kazalište jer za to nema mogućnosti. Želim da i u njihove domove donesemo sadržaj koji bi željeli vidjeti pa da i oni osjete i doznaju zašto se sad toliko priča o “Menopauzi”. U cijeloj našoj redakciji, na čelu sa mnom, nastojimo balansirati između to dvoje i nadam se da u tome uspijevamo. Vidimo i po reakcijama publike da se to primjećuje. I ljudi nam zahvaljuju na tome.
No, Vijesti iz kulture traju samo 10 minuta, prekratko.
Tek ljeti, kada se kultura seli na obalu, urednici nam daju 10-ak minuta, a zapravo svaki dan na raspolaganju imamo samo osam minuta. Nekad malo probijemo vrijeme. Ljudi nam kažu kako bi voljeli da trajemo barem malo dulje. No kada pomislite da idemo 359 dana u godini, jer ne radimo samo za najveće blagdane pa se tu onda skupi tih tek šest neradnih dana, i da je to preko tri tisuće minuta kulture godišnje, onda se shvati da je to ipak veliki mehanizam. I uvijek nastojimo biti aktualni pa ako je večeras “Orašar” ili premijera nekog filma, mi to odmah večeras imamo u programu. I to s prvim dojmovima publike. A zahvaljujući i našim dopisništvima nastojimo svaku večer u tih naših osam minuta donijeti kulturu iz svih dijelova Hrvatske.
Nekad je Vijesti iz kulture teško dočekati jer znaju početi malo prije, ili vikendom, čak i dosta iza ponoći. Usto, vi na teren krećete uglavnom navečer te do 23 sata morate isporučiti gotove priloge. Koliko zbog svega toga ima nervoze, panike, stresa?
Stresa kontinuirano ima napretek. Pitanje je samo koliko se s godinama svatko od nas nauči nositi s tim stresom. Moj bioritam je čudan već 25 godina. Kada pratite kulturu onda u prijepodnevnim satima nemate što raditi. Pripreme za emisiju kreću u ranim poslijepodnevnim satima, onda slijede večernja snimanja i na kraju odrađivanje emisije. Kada navečer nešto snimimo na nekom događanju to odmah ide u Vijesti iz kulture. I sigurno su takav ritam i način rada vrlo stresni. Ima trenutaka kada moje kolegice Ljiljana Saucha, Tamara Džebić Šaljan i ja silazimo stepenicama u studio, a u montaži još nije stavljen posljednji kadar na prilog koji je prvi u naslovu emisije. Da, događaju se takve situacije, ali se s vremenom naučite na to. Znate, kada dođete ujutro u našu redakciju onda u 10 i 11 sati u njoj nema žive duše. Tu sam tek ja kao urednica, a ostali spavaju. Onda mi kolege, kad dođu u posjetu, znaju reći: “Pa nikoga nema”, na što im uzvratim: “Pa da, ali kada si ti navečer lijepo ušuškan ispod dekice ljudi iz Vijesti iz kulture rade punom parom i nerijetko tek oko ponoći odlaze doma”. No, kada nešto volite onda s godinama prihvatite takav bioritam.
Vi imate posebno topao, ugodan, radostan glas. Uvijek govorite vrlo lijepo, tečno, razumljivo i vaša javljanja uživo pravi su užitak.
Moja najdraža forma upravo su javljanja uživo. Moram priznati, urednici Dnevnika, koji mora trajati onoliko koliko je propisano, uvijek sa mnom imaju problem jer nerijetko prekoračim tu minutu i pol koju mi daju. Onda znam reći: “To je zato što je meni svaka moja riječ važna”. Usuđujem se reći da mi je najveći problem kako sažeti sve ono što mislim da je važno da publika čuje. No ta forma mi je najdraža jer mi pruža najviše prostora da budem prirodna. Vijesti iz kulture imaju dnevnički studio koji ima svoju formu i kadar, i na neki način ne možete iskakati iz te šablone, a javljanja uživo ostavljaju vam prostor da pokažete svoju prirodnost. Mislim da je to upravo ono što dopire do publike, ta neka moja prirodnost, spontanost kojom pokazujem koliko uživam u onome što radim, koliko svakog svog sugovornika poštujem i koliko je moje zanimanje za onoga tko je preko puta mene. Stoga se nastojim i dobro pripremiti, imati neku širinu, pozadinu, znati i malo više. Kod tih javljanja uživo uvijek razmišljam i o onome tko gleda. Nikada na javljanja ne krećem iz pozicije “što je meni važno” već iz pozicije “što je čovjeku koji je ispred malih ekrana sada najvavažnije čuti ili saznati o onome o čemu govorim”. Tako sam nedavno, javljajući se i razgovarajući s našim uglednim znastvenikom Igorom Rudanom koji je postao veleposlanik kravate, imala na umu samo jedno - da gledateljima pokažem o koliko se jednostavnom čovjeku radi. Pritom biram jezik koji nije do te mjere sofisticiran da me nitko ne razumije. Nastojim svakom gostu pristupiti kao najjednostavnijem čovjeku.
Spominjete zadane gabarite iz kojih često iskačete, a čini mi se da u vama zaista postoje neki još neotkriveni potencijali za koje je možda šteta što ih ne pokažete, bilo u nekoj novoj emisiji, bilo u nekom posve novom projektu koji ne mora nužno biti vezan uz novinarstvo i televiziju.
Lani u prosincu, kada sam proslavila 50. rođendan, na Facebooku sam se osvrnula na to zašto nitko ne piše i ne govori koliko su sjajne te pedesete. Ono što se do prije pet-deset godina nisam ni usudila, danas mi izgleda smiješno. Evo, reći ću vam, do prije dvije-tri godine nikada u životu nisam odjenula dvodjelni badekostim jer sam uvijek mislila da onaj jednodjelni više prikriva i malo bolje stisne ono čega se ima viška (smijeh). Danas mi tako nešto ne pada na pamet. I protekla dva-tri ljeta plažom hodam u dvodjelnom badekostimu poput Napoleona. Jednostavno, s vremenom naučite zavoljeti sebe, prihvatiti se sa svim vrlinama i manama, a te 50-te sjajno donesu i oslobođenje od nekih kompleksa iz prošlosti. Donesu vam i spoznaju o vašim manama pa sad nastojim raditi na tome da ih je manje ili da su bezbolnije. Potpuno se mirim i s tim da negdje i ne uspijevam. E, i kad me sad pitate bih li izašla iz okvira, reći ću vam - bih. Obožavam stand-up komediju. Moje kolegice i prijateljice sigurno bi vam rekle da sam u onim opuštenim trenucima, kada slavimo rođendane ili smo iza kamere, rođena glumica. A ja, kao što želim biti prirodna ispred kamere, tako nastojim biti prirodna i u životu. Zahvalna sam na nekom daru da otkad znam za sebe nosim tu radost življenja. Znaju me ljudi i pitati: “Kako ste uvijek tako veseli, radosni?” Naravno, ne znači to da u mom životu nema problema, da se ponekad u nekim situacijama ne nosim s golemim stresom, da privatno možda ne proživljavam neke teške trenutke, ali jednostavno nikada ne gubim tu radost i taj vječni optimizam. Uvijek stvari gledam s ljepše strane. I da me ubijete ne mogu drugačije.
Pa kad već spomenuste stand-up i glumu, možemo li onda od vas nešto takvo očekivati?
Ma ne tvrdim ja da bih u tome bila odlična, ali da postoji želja da se jednom u tome okušam - postoji. Zašto ne?! Vrijeme je preda mnom. Ne molim ja nikoga da me angažira, jer trenutačno ima toliko puno poslovnih obveza da bih se teško mogla posvetiti još nečemu izvan toga. Ali u budućnosti - zašto ne napraviti neki iskorak?! Uostalom, pogledajte predstavu “Menopauza”. Tko su glavne glumice? Moja kolegica Karmela Vukov Colić koja je iz novinarskih voda došla na kazališne daske i pokazala izniman glumački talent te Sanja Doležal i Salome koje su svoje osobnosti pretočile u glumu. Nikad se ne zna, možda netko nešto napiše pa me “vidi” u tome. A i moj život, čini mi se, obiluje raznim lijepim i veselim situacijama koje bi se također mogle pretočiti u neku predstavu.
Eto, 25 godina profesionalno se bavite kulturuom. I premda ste profesorica književnosti - koja vam je umjetnost ipak srcu najdraža i za koje se zadatke znate “ogrepsti” i reći: “E, na ovo idem ja, ovo je meni za dušu”, što si sad kao urednica redakcije i možete dopustiti?
Joooooj... Ma, u svakoj vrsti umjetnosti naći ću nešto što će me zanimati i probuditi neki znatiželjni novinarski da malo više pročačkam i saznam nešto novo. U svakoj umjetnosti pronađem nešto što me može izgraditi, nadahnuti. Uživam i na koncertima, volim i likovnu umjetnost. Ipak, ono što najviše volim to je definitivno kazalište. Ali kada kažem kazalište, to znači da volim i operu, i balet, i dramu. Tu sam baš svoj na svome.
U posljednje vrijeme u kazalištu ste često u još jednoj, za vas netipičnoj ulozi.
Početkom ljeta dobila sam poziv iz Hrvatskog društva dramskih umjetnika da budem članica žirija za dodjelu Nagrade hrvatskog glumišta. Nakon 25 godina praćenja kulture to mi je bio stvarno veliki kompliment, tim više što je predsjednik žirija naš ugledni redatelj Ozren Prohić, a u žiriju su još i glumica Barbara Vicković te glumci Hrvoje Klobučar i Adam Končić. Kako je pokrovitelj nagrade i HRT praksa je da svake godine i netko s HRT-a bude član žirija. I zato ovaj poziv smatram velikim komplimentom jer je došao iz jednog strukovnog društva koje je smatralo da dostojno mogu biti predstavljati svoju kuću kao članica žirija. I eto, od ljeta, s kolegama iz žirija, obilazim hrvatska kazališta gledajući predstave. Ove ih je godine oko 70-ak na programu, a 11. studenog objavljujemo nominacije. U ovih nekoliko dana čeka nas završnica, puno je posla. No to je nevjerojatna mogućnost koju bih si rijetko sama mogla priuštiti - odgledati toliko predstava u tako malo vremena i imati takav uvid u prošlogodišnju kazališnu produkciju. To je još jedno bogatsvo.
Izuzetna žena, ugodna oku i uhu, formom i sadržajem. Ovakve profesionalce treba isticati, koji rada na sebi i donose sve bolje sadržaje. A na kraju se tv voditeljicom naziva i ona i Ecija Ivušić, primjerice...???