– Ne brine me hoće li ljudi doći ili neće. Znam da su i puno veći glazbenici od mene nastupali u polupraznim prostorima. Bitno mi je da publika uživa – iskreno nam je, uoči svog drugog koncerta u Tvornici koji je održan u subotu, rekla mlada kantautorica Dunja Ercegović. Razloga za strah da će dvorana biti poluprazna, Dunja, koja se skriva iza umjetničkog imena Lovely Quinces, uistinu nije imala jer je i godinu dana prije njezin debitantski nastup u Tvornici bio rasprodan, a isti scenarij ponovio se 22. studenog.
Svirala sa tri žice na gitari
U godinu dana otkako se predstavila glazbenoj javnosti, ova studentica komunikologije postigla je više nego mnogi glazbenici s dugogodišnjim karijerama. Nastupala je u Chicagu, New Yorku, Torontu... na mjestima na kojima su svoj glazbeni trag ostavili i Jimmy Hendrix i Bruce Springsteen...
BuzzFeed ju je uvrstio na listu 50 novih imena koje treba obvezno poslušati, a oduševila je i novinare Huffington Posta. Nastupi u inozemstvu, na koje se prijavljivala zajedno s tisućama glazbenika iz cijelog svijeta, bili su joj, kaže, odlično iskustvo i dobra utakmica u nogama, ali ne zanosi se previše njima.
– Super je svirati vani, ali ne cijenim publiku u New Yorku više nego publiku u Zagrebu. Na kojem god mjestu svirala, uvijek dajem sve od sebe – kaže Dunja, a to potvrđuje i priča s nastupa u Rijeci. Pukle su joj tada tri žice na gitari, ali nastavila je svirati.
– Kako sam ja tvrdoglavi bik, pokušala sam svirati s tri žice, jedan dečko iz publike mi je čak od doma donio svoju gitaru, ali je bilo problema sa zvukom. Na kraju nisam uspjela odsvirati sve pjesme pa se nadam da sam se nedavnim koncertom u Rijeci iskupila publici – objašnjava 22-godišnja Dunja, čije su prve pjesme nastale kad je imala tek 12 godina.
– Uvijek su me zanimali crtanje, gluma, ples. Više sam se bavila tim umjetničkim izričajem, iako za sebe nikad ne kažem da sam umjetnica jer to treba zaslužiti. Nisam vjerovala da ću biti tekstopisac, ali kad sam dobila gitaru i naučila akorde, bila sam motivirana napraviti nešto svoje, a ne svirati tuđe pjesme – opisuje početke pisanja pjesama i otkriva kako joj inspiracija dođe na neobičnim mjestima i u neobično vrijeme.
– Nekad se stiha sjetim dok sam u WC-u, pjesme mi bolje zvuče i radim ih bolje u dva ujutro, kad je vani apsolutna tišina. Inače, dosta me iscrpljuje taj proces jer svaka je pjesma emotivno iscrpljujuća i, dok ih stvaram, prolazim kroz egzistencijalne krize. Za svaku pjesmu mislim da je posljednja koju ću napisati i onda se jako rastužim – kaže Dunja. Odličnu glazbenu podlogu dobila je zahvaljujući šarolikom ukusu svojih roditelja pa je upijala blues, jazz, rock i sve to na kraju utkala u vlastiti glazbeni izričaj. Roditelji su joj uz menadžera najveća podrška, iako se malo pribojavaju da bi zbog glazbe mogao patiti fakultet.
– Ipak imaju povjerenja u mene jer znaju da su mi usadili prave vrijednosti i stavove te znaju da nisam tip koji odustaje. Dobro, možda od frajera lako odustajem, ali samo od kretena. Od onih pravih ne odustajem – otkriva smijući se.
Glazbu ne prilagođava drugima
Ljubavni uspjeh ne prati onaj glazbeni. – Dečki me se više boje u zadnje vrijeme, valjda se plaše da ću o njima pisati pjesme... Ali zapravo možda baš zbog pjesama ne bih ni trebala imati sretan ljubavni život – kroz smijeh govori. Na pitanje na što ne bi nikad pristala zbog karijere, promišljeno kaže:
– Neću biti licemjerna. Možda u nekom trenutku napravim nešto za što sam tvrdila da nikad neću, ali sigurna sam da svoju glazbu i stvaranje nikad ne bih prilagodila željama drugih niti bih je mijenjala zbog unosnih poslovnih ugovora. Cilj mi je da me publika cijeni... Ma, meni je najveće postignuće kad mi ljudi priđu na cesti i kažu da slušaju moju glazbu, to nijedna naslovnica Rolling Stonea neće zamijeniti.
A čuj. ..borba sa vjetrenjačama. ..tu je Stulic sve odavno napisao,sretno!