Današnja jazz scena u Hrvatskoj izuzetno je jaka, jedna od najkreativnijih i najupornijih kod nas. No, prije 25 godina nekoliko mlađih protagonista započelo je put pomlađivanja domaćeg jazza, da bi danas bili općeprihvaćene vrijednosti, zaslužne i za dolazak mnogih novih imena nakon njih te procvata čitave scene. Nedavni koncerti Matije Dedića u ZKM-u i Tamare Obrovac u Tvornici kulture, ili lanjski nastup Elvisa Stanića u Petom kupeu, samo su podsjetili na njihove početke i odiseju kojom su potom izrasli u najvažnije predstavnike novog domaćeg jazza te se održali na vrhu sve do danas, kao autori i izvođači čiji radovi u pravilu dosežu najviše domete. Prije tridesetak godina, sredinom devedesetih, skoro istovremeno, u razmaku od godine dana, Tamara Obrovac, Elvis Stanić i Matija Dedić objavili su prve albume. Da se radilo o sjajnim početcima govori da su sva ta CD-izdanja i danas ostala na popisima najznačajnijih domaćih albuma zadnjih tridesetak godina, a redovito su snimali i nove.
Tamara Obrovac 1996. objavila je "Uliku", godinu kasnije Elvis Stanić "Terra Sacra", a Matija Dedić "Abstract Lights" s kvartetom Boilers, da bi 1998. Dedić objavio i prvi album s triom, "Ostopussy".
S članovima tog trija, bubnjarem Krunoslavom Levačićem i kontrabasistom Žigom Golobom, svira i danas, pa tako i u ZKM-u, kao i Tamara Obrovac, iz čijeg je kvarteta sredinom devedesetih i nastao Dedićev trio. Spomenuo je to Matija Dedić i na koncertu u ZKM-u; nakon što se 1997. vratio sa studija u Grazu, Tamara Obrovac ostala je bez talijanskog pijanista, pozvala je Matiju Dedića, a on pak s njenom ritam sekcijom napravio svoj trio.
No, tada situacija nije bila nimalo ružičasta za domaći jazz. I Elvis Stanić se nakon studija na Berkeleyu vratio doma, a prethodne pothvate kao gitarist i producent mnogih domaćih pop i rock imena nadopunio je novim jazz sastavom s kojim nakon "Terra Sacre" do danas ostvario mnoge zgoditke. Sve troje u međuvremenu su svirali na raznim stranama planeta, surađivali i snimali albume s mnogim prestižnim svjetskim glazbenicima, te svojim uspjehom pomogli da domaći jazz postigne vidljivost, a scena ubrzanje, što je dovelo do pravog procvata zadnjih desetljeća.
Devedesetih je bilo drugačije, a baš su nova rock scena oko Jabuke i festivala Fijubriju i Zagreb gori, te rastuća etno scena sa Vješticama, Dunjom Knebl, Lidijom Bajuk i Legenom, uz pojačano djelovanje mladih džezista bili kreativno najzanimljiviji dijelovi glazbene scene tada mlade države čija se kulturna politika često gubila između "klapa i tamburica". I Obrovac i Stanić i Dedić uspijevali su i etno sazvučjima dati logičniji, kreativno poticajniji izlaz, pa su se u njihovom jazzu ocrtavale i brojne odlike onoga što se tada popularno zvalo world-music scenom.
Kao najtalentiraniji predstavnici nove generacije, uspjevali su u svoje rukopise uključiti mnogo od kulturnog identiteta i istraživanja tradicijske glazbe, te sve do danas snimiti neke od najboljih domaćih albuma. Čak i nakon što je američki magazin Time koncem 1999. uvrstio Boilerse na popis najzanimljivijih glazbenih pojava nove Europe, na domaćem terenu nije se moglo govoriti o VIP tretmanu kakav bi se očekivao za jazziste te reputacije. Izvrstan prvi album Boilersa "Some Blues" ubrzo je bilo nemoguće kupiti u trgovinama, a minimalna otisnuta naklada dovoljno je govorila s koliko se poklonika tada računalo. Kasnije je situacija postala drugačija, dijelom i zbog proboja Obrovac, Stanića i Dedića na pozicije izvan zabrana striktno jazzerske publike.
I Elvis Stanić je s pratećom grupom ubrzo postao ključan dio domaćeg jazz kružoka, redoviti gost na jazz smotrama Boška Petrovića, čiju generaciju su svi priznavali kao temelje hrvatskog jazza i gurue prijeko potrebne svim nastavljačima misije. Od sredine devedesetih Stanić je, skupa s novom generacijom glazbenika, uspio u nečemu što je djelovalo skoro nemoguće u danim okolnostima: medijskoj popularizaciji jazza na sličan način kako je Cubismo proširio kubansku groznicu od Jaruna naokolo.
S četiri jaka albuma iza sebe ("Triade", "Ulika", "Transhistria" i "Sve pasiva") Tamara Obrovac nanizala je ambiciozne projekte, a nakon glazbenih i glumačkih suradnji na kazališnim predstavama "Tanac od mrtvih" i "Jelka kod Ivanovih", zadnji u nizu inozemnih uspjeha Tamare Obrovac bila je nominacija za renomiranu nagradu postaje BBC Radio 3, dodjeljivane za žanr world music ostvarenja. Tamara Obrovac tada se našla u uglednom društvu mogućih dobitnika jedne od najprestižnijih nagrada koje su ranije dodjeljivane imenima poput Ibrahima Ferrera i Cesarie Evore. I njena priča potvrđivala je da se domaća glazba mogla nadmetati na jačim tržištima, ako koristi izvorne domaće utjecaje, ali i putem usvaja složenije principe rada i kriterije uobičajene u svijetu.
Za razliku od današnje situacije kad je po Zagrebu dovoljno klubova u kojima možete par večeri tjedno čuti zanimljiva nova i stara imena, tada je situacija bila sasvim drugačija. U nedostatku poznatih gradskih klubova zatvorenih u devedesetima, jedno novo mjesto i njegov vlasnik iskristalizirali su se kao golema podrška i ovim mladim jazz glazbenicima. Bio je to, dakako, Boško Petrović, a njegov BP Club i festivali poput Jazz Faira, tada preimenovanog u Hrvatski jazz sabor, kao i samostalni i festivalski nastupi Obrovac, Dedića, Stanića i drugih, pretvorili su ga u glavnu podršku mladima koje je Petrović prigrlio kao nastavljače svog prethodnog rada, rada od ogromnog značaja za domaću jazz scenu.
Baš na tom prvom saboru, nastavku tradicionalnog Jazz Faira, festivala koji se kao i proljetni Springtime Jazz Fever održavao skoro cijelo desetljeće u BP Clubu pod pokroviteljstvom zagrebačkog, a bogme i šire, "dobrog duha jazza" Boška Petrovića, nastupilo je svo troje imena iz ovog teksta. Tadašnja programska strategija da se popis izvođača sastavi isključivo iz domaće ponude rezultirala je s nekoliko uzbudljivih nastupa koji su tijekom dva tjedna održavanja "sabora" punili BP Club svake večeri, i zapravo udarili temelje onome što na domaćoj jazz sceni raste do danas. Dodatak cijelom programu predstavljao je i kasniji diskografski proizvod, luksuzno izdanje s tri pripadajuća CD-a koji su uključivali snimke svih izvođača koji su u BP-u nastupili. Ili, kao što je zapisao Dražen Vrdoljak u popratnom tekstu na ovitku CD-a; "'1. hrvatski jazz sabor' svojevrsna je nadopuna ranijeg box-seta 'Jazz u Hrvatskoj 1960-1997', jer pokazuje da su povijesne snimke ostale zalogom samoodržavanja izvornih izvođača i ohrabrujućeg broja njihovih nasljednika". A ti njihovi nasljednici danas su razlogom da je domaća jazz scena možda kreativno i najjači dio domaće glazbe.
Domaća jazz scena, od pedesetih godina 20. stoljeća do danas, jedan je od najbogatijih i najzanimljivijih domaćih umjetničkih "bunara". Usprkos neproporcionalnom zanimanju masovne publike ili medija, domaći jazzisti sve do danas zaslužni su za neka od najuzbudljivijih albumskih i koncertnih izdanja, da ne velimo "karizmi". I to karizmi koje su se ozbiljno naradile za svoj uspjeh i prestiž, od školovanja do zaobilaženja svih prepreka koje im postavlja domaća svakodnevica.
Uostalom, ako samo pogledate nedavnu Covid situaciju, lako ćete shvatiti da su tada u vrijeme lock downa najviše nastupa održali mladi jazzisti u Kulturnom centru Mesnička, koji se međusobnim jam-sessionima, promocijama i svirkom uživo etablirao kao glavni dokaz da se može svirati i u skoro nemogućim uvjetima, ako se želi i uspjeti prebaciti mnoge principe funkcioniranja suvremene svjetske scene na domaći teren. I tri zadnja zagrebačka nastupa Tamare Obrovac, Matije Dedića i Elvisa Stanića potvrđuju poznatu činjenicu, da je Boško Petrović bio u pravu.
VIDEO Tereza Kesovija o cajkama: 'Sve pomalo plastične i umjetne, ali nisam za zabranu'
