Guns N' Roses, jedna od omiljenih rock-grupa posljednjih 35 godina, trenutačno je na svjetskoj turneji. Nažalost, nećemo ih gledati u Hrvatskoj, no zato o njihovoj karijeri možemo čitati u zanimljivoj biografiji "Posljednji od najvećih", i to iz pera jednog od najpoznatijih britanskih rock-pisaca Micka Walla, koji Gunse prati od samih početaka i koji je dugo bio dio njihova kruga bliskih ljudi. Knjiga je kod nas objavljena prošlog tjedna u izdanju Rockmarka.
Kroz gotovo tristo stranica Wall nas vodi prvo u Los Angeles, kojim dominira glam metal-scena, odakle pratimo vrtoglav i kaotičan uspon benda sve do zvjezdane popularnosti i briljantnih nastupa uživo, te savršeno secira brojne uzroke koji su doveli do neizbježnog razlaza Gunsa na vrhuncu slave. Pokriveno je i razdoblje rotirajuće skupine glazbenika koji su prošli kroz "nove" Gunse, a posvetio je poglavlje i Velvet Revolveru te trijumfalno završio ponovnim okupljanjem najisturenijih članova originalne postave.
Mladi Bill Bailey, koji je tek napunio 18 godina i još nije postao W. Axl Rose, bio je noćna mora svakog policajca iz malenoga grada. U Lafayetteu u Indiani, krajem 70-ih, većina tinejdžera koji su pravili probleme bili su uobičajeni tipovi: oni koji se dosađuju, pijani, puni hormona i ne baš osobito bistri. Nije trebalo zvati FBI da ih se uhvati. Bill Bailey bio je drukčiji. Inteligentan, zapravo strašno inteligentan, a njegov je bunt imao i uzrok i razlog. Nije da ga nisu mogli uhititi. Problem je bio što ga nisu mogli natjerati da prestane, da poštuje njihov ili bilo čiji drugi autoritet. Sam je procijenio da su ga uhitili dvadeset puta (rekao je: "Kriv sam u pet slučajeva"), iako spisi Okružnog suda Tippecanoe navode da je kao odrasla osoba od srpnja 1980. do rujna 1982. sveukupno proveo deset dana u zatvoru, i to zbog fizičkog obračuna, pridonošenja maloljetničkoj delinkvenciji, javnog opijanja, ometanja posjeda i raznih drugih stvari.
Kada je napokon autostopom otišao iz grada, natrag u Los Angeles i daleko od mučenja u formativnim godinama, tehnički je prekršio pravila jamčevine koje je odredio sud. I dugo se neće vratiti. Ako je Axl Rose posljednja velika rock-zvijezda, onda je Bill Bailey ono tužno, slatko, pametno, zlostavljano i ljutito dijete koje je Axl ostavio u Lafayetteu. Ipak, ono se pojavi u svakom napadu bijesa na pozornici i iza nje, svakom temperamentnom i beskompromisnom činu. Imao je 15 godina kada je doznao da Stephen, čovjek koji je živio s njegovom majkom, nije njegov biološki otac. Prebirao je po nekim starim papirima u ladici kada je otkrio da na Sharoninoj diplomi iz srednje škole piše prezime "Rose", a ne njezino djevojačko Lintner. Nastavio je kopati i pronašao dokumente o osiguranju u kojima je također kao njezino prezime navedeno "Rose". Te je večeri porazgovarao s roditeljima i dobio tek djelić istine: rekli su mu da je njegov biološki otac povrijedio njegovu majku i zatim nestao. Gdje je sad, nitko ne zna i nikoga nije briga.
"O njemu ne razgovaramo", upozorio ga je Stephen kada je htio doznati više. Bio je u osjetljivoj dobi, a ovo ga je otkriće pogodilo ravno u srce i uzdrmalo njegov osjećaj identiteta. Odjednom su oni čudni snovi o životu negdje drugdje s majkom i nepoznatim muškarcem dobili smisao. Možda mu je i laknulo što mu tiranin Stephen Bailey nije biološki otac. Bill je odmah promijenio ime, premda neslužbeno, u "W. Rose" – srcedrapajuće, skraćeno "W." bilo je zato što nije želio dijeliti puno ime s ocem koji ga je napustio i koji ga je možda zlostavljao. Njegovo se ponašanje, međutim, pogoršalo. Promjene raspoloženja postale su tako ekstremne da je psiholog dijagnosticirao povremenu psihozu.
Ocjene su mu bile sve lošije i na kraju je odustao od školovanja. Puno se razgovaralo o tome da je "Axl Rose" zapravo anagram od "oral sex", no prava je istina da je A.X.L. bilo ime jednog od bendova kojem se Bill očajnički htio pridružiti – i jednostavno je uzeo ta slova za sebe. Guns N' Roses nastao je spajanjem dva benda. "LA Guns i Hollywood Rose predstavljaju bend Guns N' Roses. 26. ožujka 1985., klub Troubadour Douga Westona" pisalo je na letku kojim su najavili njihov prvi nastup. Na nastupu je bilo dvanaestero ljudi, od kojih je četvero platilo ulaznicu od dva dolara. Od ekipe koju znamo u bendu su bili Axl, Steven, Slash i Izzy, a uskoro im se pridružio i Duff. Axl se odmah nametnuo kao vođa benda. "Oduvijek je imao tu nekakvu viziju o tome gdje želi biti", rekao mi je Slash. "Znao je kakav bend želi. I nije volio ljude za koje je mislio da ga sputavaju."
Članovi benda na početku su živjeli u bijedi, vježbali su u tzv. kući iz pakla, a ubrzo su se i navukli na heroin. Izzy ga nije samo koristio nego i otvoreno trgovao njime. Bio je to još jedan izvor prihoda. Pričao je da je jednom po njega došao i Joe Perry, taman prije nego što će se očistiti i prije nego što će Aerosmith doživjeti komercijalno uskrsnuće. Slash je primijetio da Steven na probama "izgleda kao da je pijan", iako nije pio. Ispostavilo se da su ga djevojka s kojom je spavao, u stanu u Gardner Streetu, i njezina cimerica navukle na heroin. Kada je Slash ubrzo nakon toga počeo izlaziti s cimericom, navukao se i on. Jedini koji ga nije konzumirao bio je Axl.
Ubrzo su zbog raznih ekscesa dobili epitet benda koji nitko ne može upregnuti, no nastavili su s koncertima, ali i pripremanjem prve ploče. "Live?!*@ Like a Suicide" traje nešto manje od četrnaest minuta i na njemu su samo četiri pjesme, ali privlačnost zbog koje su tijekom ljeta 1986. punili hollywoodske klubove bila je i više nego očita. Počinje s lažnim introm – "Hey fuckers, suck on Guns N' fuckin' Roses!" – i tu završava sve što je lažnjak. "Live?!*@ Like a Suicide" rasprodao se istog trenutka, uglavnom u Hollywoodu. No, ono što je ključno, pronašao je i put do kritičara i bend je dobio prve nacionalne i međunarodne recenzije. Ubrzo su krenuli i sa snimanjem prvog LP-ja "Apetite For Destruction".
– Taj je album zapravo slikovnica svega što je ovaj bend prošao u Hollywoodu, od toga kako su nastojali preživjeti do toga kada je sve bilo riješeno – kaže Slash. Imali su tridesetak pjesama, od "November Rain", koju je Axl počeo pisati još u Indiani, i "Anything Goes" koju su Axl i Izzy počeli u ranim danima Hollywood Rosea, sve do "Mr. Brownstone" i "Sweet Child O'Mine".
Posao je sada bio od tih trideset pjesama složiti album, prokopati do same srži benda. Tom Zutaut bio je čvrsto uvjeren da to mora biti hard rock-album s najviše jednom baladom. Alan Niven se složio – njegov je plan bio izgraditi temeljnu bazu fanova za ono što je još uvijek držao "underground" bendom. Axl je pak želio klasični album snimljen uživo koji će zabilježiti trenutak u vremenu. Jasno mu je bilo da će velike, epske romantične pjesme poput "November Rain" i "Don't Cry", koje su mu bile tako drage, morati pričekati neka bolja vremena. Sada nije bilo vrijeme za njih.
Pjesme su bile složene po redu – u posljednjim danima vinila i albuma izdanja su imala vrlo jasno definiranu prvu i drugu stranu (bend će ih na ploči označiti kao stranu "G" i strana "R"), za što je trebalo dosta razmišljanja i umjetničkog dodira. Oni najbolji albumi, koje su Gunsi nastojali slijediti, vodili su računa ne samo o dinamici nego i o naraciji. Sveukupni dojam albuma bio je poput lude vožnje kroz život benda. Uglavnom čvrst i prkosan, povremeno dirljiv i ranjiv, album je bio autentičan i istinit u odnosu na sve ostale bendove sa Stripa. I imao je sve kvalitete zbog kojih je ostao tako uspješan i omiljen: divlji stil života koji je pjesmama dao iskrenost na uličnoj razini; nestabilna kombinacija osobnosti koja je bend mogla odvući do točke pucanja i komplicirani međusobni odnosi donijeli su kontrolirani bijes koji nije bilo moguće odglumiti. Izzyjev i Stevenov labavi, ritmički groove, uvijek pola dobe u zaostatku, Duffov pankerski atak, Axl sa svojih pet glasova za svaku prigodu i Slashove pirotehničke bravure, svi zabilježeni u točno određenom vremenu na točno određenom mjestu, donijeli su točno ono što bi ovakva umjetnost i trebala donijeti: udar na središnji živčani sustav i izazivanje trenutačnog oslobađanja adrenalina. Jedina stvar na albumu koji je tako lijepo sažimao Gunse s kraja 80-ih koja nije bila njihova bio je naslov. Axl je imao razglednicu, grafiku Roberta Williamsa (umjetnika iz Los Angelesa) koja je prikazivala robota iznad najvjerojatnije seksualno napadnute žene s poderanom košuljom, ogrebotinom na otkrivenim grudima i gaćicama oko listova. Iznad njih lebdio je prikaz pakla s crvenim kandžama i očnjacima. Williams je ovu sliku nazvao "Appetite for Destruction". Axl nije želio samo Williamsov naslov nego i prava na korištenje slike za omot albuma, a Zutaut se uredno upustio u pregovore s umjetnikom.
Prve recenzije albuma nisu bile dobre. MTV je spot za prvi singl "Welcome To The Jungle" puštao samo između ponoći i šest ujutro. Jedino što ih je moglo spasiti bili su koncerti, a tu su pomogli nastupi s grupom The Cult. Godina 1988. bit će prekretnica i životi svih onih povezanih s Guns N' Rosesom zauvijek će se promijeniti. Za petoricu članova benda bio je to trenutak kada su njihovi snovi o rock-slavi postali stvarnost. Do 6. kolovoza "Appetite for Destruction" predvođen singlom "Sweet Child O' Mine" prvi je put zasjeo na vrh Billboardove ljestvice (još će se tri puta vraćati na tu poziciju) i bio je u prvoj od sveukupno tri godine – 147 tjedana – unutar Top 200. Proći će dvije godine prije nove turneje Guns N' Rosesa. Dvije godine tijekom kojih je "Appetite for Destruction" postao jedan od najprodavanijih albuma desetljeća dosegnuvši brojku od 30 milijuna primjeraka diljem svijeta. Dvije godine tijekom kojih su Gunsi od svačijeg omiljenog underground benda postali najveći bend na svijetu o kojem se razgovara svakodnevno. Čak su i njihovi najveći rivali po pitanju velikih i loših uloga, Metallica, od njih očekivali da ih povedu u 90-e.
Gunsi su se sada približavali mjestu koje je "posjetio" jako malen broj bendova, a nitko nije imao kartu ovog neistraženog područja. Prilagođavali su se novom i drukčijem životu. Dobili su prvi veliki novac: ček na 850 tisuća dolara svakome, a čekalo ih je još mnogo toga. Axl je kupio stan u Hollywoodu, na dvanaestom katu stambenog bloka Shoreham Towers na Sunset Boulevardu i veliko zemljište u Wisconsinu. Planirao je i kupiti stan u New Yorku. Priča u Rolling Stoneu otkrila je da je Axl turneju "Appetite" završio putujući posebnim autobusom ("Kao prvo, to je bila Izzyjeva ideja", rekao je. "A kao drugo, ne mogu si nakon nastupa priuštiti zabavu kao ostali dečki. Nekoliko sam već puta morao napustiti autobus, inače bih pop...io. Ne možeš sjediti čist pored nekoga tko je posve oduzet i slušati ga kako trabunja o koječemu"). Pokušao si je sam pomoći, i to ne samo nakon dijagnoze kliničke manične depresije za koju je nevoljko počeo uzimati lijekove.
U knjizi se može pročitati cijeli niz anegdota sa snimanja albuma i spotova. Saznali smo tako da je Arnold Schwarzenegger bio njihov veliki fan. Htio je uvrstiti pjesmu "Welcome To The Jungle" u film "Terminator 2: Sudnji dan". Budući da su taman pripremali novi album, predložili su mu da stavi novu pjesmu "You Could Be Mine". Schwarzeneggeru se pjesma toliko svidjela da je poželio biti u spotu za nju!
A kao rezultat nastao je jedan od kultnih videa s početka 90-ih, nevjerojatan spoj benda uživo i spektakularnih scena iz onoga što će postati najveći filmski hit godine. Menadžer Goldstein prisjetio se sastanka u Schwarzeneggerovu domu u Hollywoodu, gdje se prvi put razgovaralo o ovoj ideji: "Taj čovjek u stanju je prodati sve, najbolji trgovac kojeg sam vidio u životu. Blagi Bože, bend je slinio na svaku njegovu riječ. Točno je znao tko što voli. Znao je da je Niven tip za porto i kubanske cigare. Znao je da ja pijem dijetalni Pepsi. Znao je da Slash voli Jack Daniel's, a Axl Dom Perignon, znao je da je Duff slab na Stoli... Ono što mi se strašno svidjelo jest to što je on sam sebe odlučio staviti u video, briljantno!" Albumi "Use Your Illusion" bili su na dobrom putu da dosegnu nakladu od trideset milijuna primjeraka, potražnja za ulaznicama nije jenjavala i sve je ukazivalo da bi Guns N' Roses 1992. trebali biti najbogatiji bend na svijetu.
Ali kada se prava turneja "Use Your Illusion" otisnula na put 25. svibnja 1991. u East Troyu u Wisconsinu, bend je bio u gadnoj financijskoj gabuli. Ono što je Gunse toliko dugo držalo u minusu bila je prava, temeljna priča turneje: naknade, penali i novčane kazne koje su plaćali vlasnicima koncertnih prostora, promotorima i lokalnim vlastima zbog kašnjenja na pozornicu, sviranja dulje od predviđenog roka, nereda koji su se događali, a tu su i druge stvari koje dođu s ludilom i dosadom putovanja od nastupa do nastupa. Od jahti koje su unajmljivali, čamaca kojima su išli do koraljnih grebena u Australiji, unajmljivanja čitavih staza za karting i restorana kojima su plaćali da ne primaju goste dok objeduju do beskrajnih tematskih zabava koje su samo uzimale novac – rimske kupelji, meksičke fieste, putujući casino – i koje su svake večeri organizirali Axlov polubrat Stuart i njegova sestra Amy. U tim detaljima leži priča o bendu koji je neizbježno morao izgubiti kompas.
Godine 1993. izlazi "The Spaghetti Incident?", kao svojevrsna posveta punk-sastavima. Kritike i nisu bile tako loše, ali to je ipak bilo daleko od vrhunca posljednjih albuma. Turneja je otkazana i u sastavu vlada stvaralačko zatišje, ali učestalo se spominje Roseov egoizam i komunikacija među glazbenicima postaje sve lošija. Prvi koji je otišao iz benda bio je Izzy Stradlin, a ubrzo su isto učinili i Slash i Duff. Axl Rose sudskim je putem dobio pravo na korištenje imena i uz njega je od stare postave ostao samo još Dizzy Reed. Od tog trenutka Gunsi su nastavili nastupati, no s manje uspjeha, sve dok prije osam godina Axl nije zakopao ratne sjekire s Duffom i Slashom. Od tada ponovno nastupaju na najvećim svjetskim stadionima i podsjećaju na slavne dane.
VIDEO: Danijela Martinović raznježila Velu Luku uspomenom na Olivera: 'Ovu priču ne zna puno ljudi'
