Legendarna pjesma “Suza za zagorske brege” nakon pedeset godina dobit će svojevrsni nastavak. Epilog, zapravo, kojim će se zatvoriti krug. Junak pjesme koji je “v jutro dišeće gda bregi su spali, a mesec još zajti ni štel” tiho otvorio rasklimanu ogradu i s pinklecom na ramenu otišao u svijet, vraća se u rodno Zagorje.
“Samo sem bregima dragim obećal da vrnul se bum nazaj”, pjevao je prije pedeset godina Vice Vukov. Zagorski sin vratio se kući, sad već u poznim godinama, a njegovu priču otpjevat će na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini još jedna legenda hrvatske glazbe – Đuka Čaić. “Rasklimana lesa već ne škripi”, jedan je od stihova.
– Na pedesetu obljetnicu “Suze za...” imam pjesmu posvećenu upravo njoj. S njom ću i zatvoriti ovogodišnji festival. Zove se “Božićna suza” i vraćamo natrag kući tog čovjeka koji je prije pedeset godina otišao u inozemstvo. Jako lijepa i dojmljiva pjesma – otkriva nam Đuka Čaić (65) koji je “Božićnu suzu” snimio u studiju prije nekoliko dana. Stihove je napisao Ivan Hršak Belko, glazbu Marko Tomasović, a aranžman Siniša Leopold. Stihove “Suze za...” napisala je kao 15-godišnja djevojka spisateljica Ana Bešenić, koja je preminula na Badnjak 2012. godine. I njoj i Đuki zajednička je ljubav prema Zagorju. – Po rođenju sam Zagrepčanin, ali tata mi je Slavonac, a mama Zagorka. Gemišt sam, dakle. A sad sam Međimurec. Veli se da ste odonud odakle vam je žena. Sad nisam više međimurski zet, nego pravi Međimurec jer sam prije dva mjeseca dobio međimursko državljanstvo. Prijavio sam se, naime, službeno u Čakovcu, pa mi na osobnoj iskaznici piše Čakovec, a ne više Zagreb – kaže smijući se Đuka u razgovoru za Večernji list. Odmah ističe da vrlo rijetko daje intervjue jer ne voli govoriti o sebi, pogotovo ne o privatnom životu. Međimurski zet je 17 godina, a suprugu Renatu Čulinović, uglednu kirurginju iz Čakovca, upoznao je prije dvadeset godina, i to na – Siciliji.
– Te godine pjevao sam u Venezueli u jednom hotelu na otoku Margariti gdje sam upoznao dr. Dragu Turka. Kad smo se vratili u Hrvatsku, nazvao me i rekao da jedna ekipa liječnika ide na izlet na Siciliju, pa ako imam vremena, da idem s njima. Otišao sam i na Siciliji na proljeće 2000. Drago me upoznao s Renatom. Rodila se ljubav koja traje i danas – priča nam paleći lulu od koje se ne odvaja.
Razgovarali smo uz jezero i rijeku Dravu u Prelogu, u popularnom izletištu Marina. Đuka je tu, u srcu Međimurja, do prije nekoliko godina imao malu vikendicu, a susjedi su mu bili Austrijanci koji su, uz sva ona predivna austrijska jezera, za godišnji odmor izabrali upravo ovo međimursko.
– Međimurje, kak’ si lepo zeleno... Međimurski dobro govorim, čak i onaj tvrdi izgovor ako treba. Kajkavac sam po vokaciji. Ovamo, na Marinu u Prelog, doveo me najbolji prijatelj dr. Zlatko Pavčec, koji mi je pokazao rijeku Dravu i ove prirodne ljepote oko nas. Kupio sam gliser, isti kao što ga je imao on, i plovili smo i uživali. Imao sam tu i kućicu. No, otkako je Zlatko umro, to više nije to. Riješio sam se i kućice i čamca. Dolazim samo povremeno, privlače me priroda i ribolov. Znao sam ovdje i zapjevati. Bilo je stvarno lijepih trenutaka – sjetno će Đuka koji planira na Marinu dovesti trogodišnjeg unuka Luku.
– Da, u ove svoje staračke dane uživam u unuku svaki put kad nam dođe u Međimurje. Nisam ga još doveo na rijeku Dravu i jezero, prvo ga moram odvesti na more, da se ne preplaši i ovog velikog jezera i ne pomisli da je to more – šali se i pokazuje nam na mobitelu video u kojem Luka na njihaljci iz sveg glasa pjeva “Moja domovinaaaaa...”.
– Jabuka ne pada daleko od stabla – ponosno će djed Đuka koji je Luku odveo na golfište u Svetom Martinu na Muri.
– Učio sam ga igrati golf koji jako volim – pojašnjava. U njegovoj obitelji nije bilo glazbenika. Počeo je kao četverogodišnjak svirati violinu, no nije mu baš sjela, pa je sa šest godina prešao na harmoniku, koju je svirao cijelu nižu glazbenu školu, sve do srednje. Kasnije je naučio svirati još deset instrumenata.
– Htio sam, zapravo, odmah postati pjevač, no nisam mutirao, pa su mi dali da izaberem neki puhači instrument koji bi mi pomogao da do mutacije razvijem disanje i dijafragmu. Odlučio sam se za klarinet kao glavni predmet. Kad sam napokon mutirao, drugi glavni predmet postalo mi je pjevanje, koje je kasnije prevladalo. Nije mi se dalo, znam se našaliti, u kazalištu sjediti s glazbalom dolje u rupi i gledati gore na pozornicu kako plešu i pjevaju, pa sam se i ja uhvatio mikrofona.
Roditelji su ga podržavali. U glazbi, zapravo, nije riječ toliko o poticaju, koliko o tome koliko se trudite vježbati.
– Kao dijete bih se, naravno, radije vani igrao s prijateljima, ali djetinjstvo mi je prošlo više u vježbanju nego u igri. I nije mi žao – kaže. Rođen je u Zagrebu. Mama je bila učiteljica u Donjoj Lomnici, pa je prvih nekoliko godina živio u selima pokraj Zagreba. Potom je dobila premještaj u Zagreb, pa je odrastao u Zapruđu. Otac je bio tekstilni inženjer i radio je u sad već ugaslom tekstilnom poduzeću.
– Otac je bio politički zatvorenik i kad je Hrvatska postala samostalna država bio je član Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Djed, koji je također bio učitelj, a porijeklom je iz Nove Gradiške, imao je problema s vlašću u vrijeme Karađorđevića. U mojoj se obitelji nije puno pričalo o politici. O tome pjevam u “Križnom putu”. Roditelji su se bojali da mi kao djetetu negdje nešto ne izleti. Bili su oprezni. No, već kao srednjoškolac, u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971., otišao sam na demonstracije i dobio pendrekom po riti – prisjeća se.
Nije želio u politiku
Nakon glazbene akademije, 1976. javio se na audiciju za prvu hrvatsku i petu svjetsku rock-operu “Gubec beg” u kazalištu Komedija. Prošao je, dobio je ulogu kmetskog vođe Ilije Gušetića i ostao ondje dvadeset godina.
– Bio sam tada prvi pjevač koji je imao dva kolosijeka u karijeri, kazalište i estradu. Pero Gotovac me lansirao – veli. Prvi album “Dome moj” snimio je 1985. s tamburaškim sastavom Ex Panonia. Naziv albuma je znakovit. Bilo je to početak laganog buđenja. Na poziv iseljenika krenuo je na turneju u SAD i Kanadu. Godinu dana kasnije snima pop-album s Đelom Jusićem “Evo me, moj anđele”. Istoimena pjesma bila je dva mjeseca prva na top-listi u – Sarajevu. Počele su i sve dulje turneje.
– Prvi sam pjevač koji je imao koncert u Operi u Sydneyu 1989., kad je nešto takvo bilo nezamislivo jer uprava nije iznajmljivala taj prostor. No, Hrvati su u upravi valjda imali nekog svoj čovjeka koji je uspio progurati koncert. Mislim da je nakon toga samo pokojni Oliver ondje nastupao – dodaje. Tri godine je u HNK u Osijeku igrao glavnu ulogu u “Slavonskoj rapsodiji”, a potom sa Slavonskim bećarima otišao u Ameriku.
– Tada je sa Slavonskim bećarima povremeno svirao i Miroslav Škoro koji je s nama otputovao u Ameriku. Na toj turneji Škoro je i upoznao svoju današnju suprugu. Eto, ja sam svjedok da si je tada našao curu – šali se Đuka koji ne želi komentirati Škorin ulazak u politiku.
Izbjegava, zapravo, govoriti o politici.
– Nudili su mi 90-ih da se uključim u politiku, ali nisam školovan za to. Jednostavno to ne znam raditi. Nisam od onih koji govore da ako se nećeš baviti politikom, politika će se baviti tobom. Pa što, nek’ se bavi! Ja sam akademski glazbenik. Domoljublje je jedno, a politika drugo. Politika je posao, a za to trebaju neke druge škole, ekonomija, pravo, politologija... Nikad se nisam vidio u tom zanimanju – otkriva. Postao je, sa skupinom kolega glazbenika, miljenik dijaspore. Pjevao je i u Dominikanskoj Republici, Kubi, tri puta u Meksiku. Sjeća se da je na jednoj kanadskoj radijskoj postaji u Torontu dio programske sheme bio rezerviran za etničke zajednice, pa tako i za hrvatsku. Emisiju “Zvuci Hrvatske” proslavio je urednik Međimurec Ivica Lončarić iz Gornjeg Hrašćana. Stanovnici Kanade i SAD-a vole zimi otići u toplije krajeve, zbog čega ih neki zovu “snowbirds”. U avion se ukrca njih 250 i odu u neki turistički resort u kojem im onda dolaze pjevati glazbenici iz njihovih rodnih zemalja.
– Godinama sam pjevao u takvim resortima. Ima Hrvata po cijelom svijetu. Iznenadili biste se – kaže. Snimio je više od 400 pjesama, no izdao je samo sedam albuma. – Svake godine kad mi dođe izvješće od ZAMP-a, vidim koliko sam pjesama snimio u životu. A gledajte, to je i dugi staž, iduće godine bit će 45 godina karijere. Nije uvijek bilo lako. Sve ima svoje vrijeme. Nekad, u ona vremena, pjevao sam pjesme koje se ne bi usudili pjevati svi. Neke stvari tada nije bilo lako pjevati. No, meni je to nekako bilo usađeno od mog oca i djeda. Imao sam u sebi taj genetski kod, ali i ljubav prema domovini. Ukupno gledajući, nisam snimio puno domoljubnih pjesama.
“Hrvatine” obilježile karijeru
Najpoznatija je “Hrvatine”, i žao mi je što se samo ona najčešće izdvaja. Ona jest bila prva pjesma nadahnuta Domovinskim ratom, no prije nje imao sam i “Hrvatsko proljeće”, otpjevao sam 1986. “Križni put” o Bleiburgu. Nisam samo lokalpatriot. Imam tu sposobnost da mogu pjevati na raznim dijalektima, tako da sam pjevao zagorske, slavonske, dalmatinske, međimurske pjesme. Bilo je dosta pjevača koji su jako dobro pjevali na splitskom festivalu, a nisu Dalmatinci, kao i obratno. Vice Vukov je, na primjer, pjevao na kajkavskom i slavonskom, a bio je Dalmatinac. Sve je stvar interpretacije i izgovora teksta – pojašnjava. Valjda zbog toga što se dobro snalazi s narječjima, neki krivo misle da je Čaić Dalmatinac ili Slavonac. A ono purger. Pardon, sad je Međimurec. No, vratimo se na najpoznatiju pjesmu koja mu je, htio ne htio, obilježila karijeru. “Hrvatine”.
“Jugovojska mora znat’, Hrvatska će dobit rat, uza nas su svetinje, a s njima prokletinje”, pjevalo se na ratištima na kojima je bio i on.
– Vratio sam se s ratišta i rekao Mariju Mihaljeviću da trebamo napisati nešto za naše dečke. Pjevali smo stare pjesme jer nismo imali neku novu koračnicu. Sjeli smo, ušli u studio i tako je nastala prva koračnica. Jako se ponosim tom pjesmom. Nije to neko umjetničko djelo, ali u tom trenutku bila je velika stvar, a zbog nje sam ušao i u Hrvatski leksikon. U njoj je dosta toga hrabro opisano. Mario Mihaljević je lucidan autor i inteligentan čovjek. Kad gledate riječi od početka do kraja i imate na umu da rat u pravom smislu još nije počeo kad smo mi objavili tu pjesmu, onda vidite pravo značenje – ističe. Obišao je sva ratišta, što pjevajući, što borbeno. Je li, pitamo ga, zadovoljan današnjim stanjem u državi?
– Ma bit će dobro. Lijepa je Hrvatska, no stalno se mijenjaju okolnosti. Ništa nije od danas do sutra. Razgovarao sam 1989. i 1990. s mnogim intelektualcima i zaključili smo da će Hrvatska na svoje noge stati za 20 godina. No, nitko tada nije računao da će biti rata. Kad dodamo tih nekoliko godina produžetaka, plus obnova, dolazimo do 30 godina. Sad je, dakle, došlo to vrijeme da krene na bolje. Osjećam to. Ništa ne ide preko noći. San traje od stoljeća sedmog, a mi smo svoje napravili u ovom našem životu, stvorili smo državu koju treba izgraditi, a to je već politika u koju ja ne ulazim. Prošao sam kuglu zemaljsku više od 20 puta, cijelu. Ni jedna zemlja nema ovo što ima Hrvatska. Na tako malo mjesta imamo sve. Vjeruje da će se u Hrvatsku iz godine u godinu vraćati sve više iseljenika kojima je proteklih desetljeća pjevao.
– Sad se više vraćaju mladi nego oni stariji. Vide svoju šansu u Hrvatskoj sad kad nisu oženjeni i nemaju djece. Oni stariji koji su se 90-ih htjeli vratiti dobili su unuke, pa su ostali. Treća generacija se vraća, ne masovno, ali dolaze na studij i otvaraju poduzeća. Bit će toga sve više i više idućih godina, ako Bog da. Hrvatska ima perspektivu. Najveća bolest koju čovjek može imati je nostalgija. Ja to osjetim kad sam dulje na turneji, a kako neće osjetiti ljudi koji su iz bilo kojeg razloga otišli. Sad je lakše uspostaviti vezu s domovinom jer imaju internet, ali to je opet bez okusa i mirisa. Naši ljudi u dijaspori uvijek su rado dočekivali pjevače iz Hrvatske. Uvijek smo bili dobro primljeni. Pokojni Ivo Fabijan i ja imali smo, sjećam se, 1988. veliki koncert na stadionu u Sydneyu, pred 8000 ljudi. Nezaboravno! Ivo mi je bio najbolji kolega, s njim sam prvo krenuo na turneje. Na žalost, mlad je umro. Pjevao sam i s Đanijem Maršanom, Matkom Jelavićem, Zdavkom Škenderom. Malo nas je bilo strah nećemo li imati problema kad se s turneje vratimo u Jugoslaviju. Sad se doma vraćam s veseljem, a onda sam se vraćao u grču. Na svu sreću, nismo imali problema poput nekih kolega prije nas – kaže.
Najdraže priznanje koje je dobio za svoj rad svakako je Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za kulturu, koji mu je uručio predsjednik Franjo Tuđman. – Nagrade s festivala sve su mi drage. Nagrada ne mora biti u suveniru, dovoljna je ona kad me publika zove na bis. A rijetko me nije zvala. Najveća nagrada mi je pljesak publike – kaže.
Pandemija koronavirusa odgodila je neke planove. Posljednji nastup bio mu je na dočeku nove godine u Calgaryju u Kanadi. Sa suprugom Renatom, predsjednicom Hrvatskog liječničkog sindikata, znao je otputovati na Floridu k prijateljima.
Stalna ekipa za belu
– Odemo zimi u toplije krajeve k prijateljima, a oni ljeti k nama na more. Supruga ima kuću na Pagu, pa se znamo i tamo odmarati. Ima jako puno posla. Volim joj ugađati. Volim kuhati i skupljam recepte još iz vremena kad sam bio u Komediji i prolazio kroz Dolac. Dobro to dođe i ženi i meni jer kad ona stigne u 17 sati s posla već bih bio gladan, a ovako ja nju lijepo dočekam s ručkom – kaže. Omiljena su mu jela “pretepena juha” i “temfani zec”.
Prijatelj Branko Tomašić, vlasnik cijenjenog restorana “Mala hiža”, zna mu reći da će ga zaposliti kao kuhara odluči li se promijeniti posao. U Čakovcu ima svoje rituale. Nastoji što češće odigrati koju partiju bele u kafiću koji se prigodno i zove – “Bela”.
– Stalna ekipa smo mi prijatelji. Bivši nogometaš Drago Vabec, kipar Mihael Štebih, pilot Ivan Šarić i ja, a povremeno uskoče i drugi. Gotovo svaki dan odigramo po jedan sat, onako uz kavu. Kad je o pjevanju riječ, posebno se veseli nadolazećem festivalu u Krapini, na kojem je i debitirao 1982. i osvojio Grand-prix, prvu nagradu publike i stručnog žirija, kao i nagradu za najboljeg debitanta. Planira otići i na festival u Požegu, gdje će izvesti “Požeški nokturno”. I to je, po svoj prilici, sve za ovu godinu jer tempo diktira COVID-19.
– Volio bih iduće godine obilježiti 45 godina umjetničkog djelovanja i 30 godina pjesme “Hrvatine” velikim koncertom u Lisinskom – otkrio je na kraju svoju veliku želju.
Pogledajte koji su se hrvatski estradnjaci izborili za saborsku klupu!
Dobar čovjek, vrhunski pjevač