Često pitan o mogućem povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, predsjednik Josipović uvijek podsjeti kako o tome odlučuje vlada, ali i napomene kako je on za pregovore, kako se njima može postići više nego tužbama. Slično je stajalište i buduće ministrice Vesne Pusić. Sve kad bi o tome Zoran Milanović imao drukčije mišljenje, pritisak Josipovića i Pusićke mogao bi biti presudan. Budući da je i Srbija podnijela protutužbu protiv Hrvatske, i budući da u srbijanskoj vladi misle da bi bilo najbolje povući obje tužbe, zapravo bi se trgovalo.
Srbiji bi se u pregovorima priznao ravnopravan položaj, a to automatski znači brisanje razlike između agresora i žrtve, prihvaćanje teze o građanskom ratu, prihvaćanje izjednačenih krivnji pa prema tome i podjednakog progona za ratne zločine, zatim odustajanje od zahtjeva za ratnom odštetom i tako dalje. Bila bi to prilika Srbiji za iskupljenje, a Hrvatska bi uvelike zanijekala svoju poziciju žrtve i pobjednika u ratu. Kad je riječ o glavnim obilježjima Domovinskoga rata i posljedicama koje treba snositi agresor, što Hrvatska ima uopće pregovarati sa Srbijom? Ako na proslavama ratnih obljetnica i u drugim prigodama državni vrh ne dovodi u pitanje ta obilježja i te posljedice, očito je da jedno stajalište ima za narod a sasvim drugo kad je riječ o stvarnoj državnoj politici. Treba se svidjeti Bruxellesu, ne zamjeriti se moćnim državama u Europi koje Srbiju, unatoč svim zlima što ih je napravila u ratu a pravi ih i danas, ustrajno štite, treba dobivati pljesak, nagrade i priznanja za mirotvorstvo, toleranciju, regionalnu suradnju – makar na štetu Hrvatske.
Ni Ivo Josipović u svojoj ni Vesna Pusić u svojoj predizbornoj kampanji nisu mahali povlačenjem tužbe protiv Srbije, ali sad kad je poslije netom proteklih izbora Hrvatska posve pocrvenjela a idući su jako daleko, ta tema nije opasna. Nitko razuman nije protiv što boljih odnosa sa Srbijom, ali s njom surađivati možemo i moramo kao suverena država, a Hrvatska će uvijek biti na gubitku kad se to čini iz ljevičarske podložnosti i ovisnosti o srpskoj dominaciji, o “bratstvu i jedinstvu” koje je redovito korišteno za kažnjavanje Lijepe naše. Već je postalo dosadno ponavljati kako nam Srbija duguje informacije o stotinama ljudi nestalih u ratu, kako nam duguje umjetničko blago, kako još pod okupacijom drži ne baš zanemariv dio hrvatskoga teritorija te kako službeno i neslužbeno nitko i ne pomišlja na ratnu odštetu. Kad ti netko pobije dio obitelji, kuću pokrade i razori, ti ga tužiš, on te poziva na pregovore radi povlačenja tužbe i malo-pomalo – ti pristaneš! Ni po Božjoj ni po ljudskoj pravdi toga nikad nije bilo. Ali “dobri odnosi sa Srbijom” u hrvatskih ljevičara nisu pitanje pravde i razuma, nego trajne spremnosti na žrtve i ustupke kojima će se kupiti sloga s nasilnim bratom. Sadašnji vodeći hrvatski političari djeca su komunizma kojim se prigodice i diče i u kojem su upravo Hrvati najžešće kažnjavali one koji bi se usudili spomenuti gole statistike o dominaciji Srba i u Hrvatskoj i u cijeloj Jugoslaviji.
Osim što su zacijelo naslijedili naviku na takav odnos prema Srbima, imaju li Vesna Pusić i Ivo Josipović jedan jedini argument sa srbijanske strane kojim bi potkrepljivali svoju najavu mogućeg povlačenja tužbe protiv Srbije? I da ponovim, toliko slavljeni srpski premijer Đinđić je na Mesićevu procjenu da bi Hrvatska mogla tražiti ratnu odštetu od 15 milijardi dolara uzvratio da će Srbija u tom slučaju od Hrvatske tražiti 150 milijardi dolara! Eto, s takvim bi srbijanskim stajalištem počeli pregovori o povlačenju tužbi. Uostalom, ni Josipović, ni Pusićka, ni Milanović ni cjelokupna nova vlast nemaju legitimitet za donošenje takve odluke koja dotiče općenarodnu ratnu žrtvu i tragediju i pobjedničko oslobođenje zemlje. Stoga se slažem s jednim povjesničarom da je to pitanje za referendum, ali ponašanje Srbije je takvo da je i o referendumu prerano govoriti.
@ Korisničko ime: Hvala puno na linku.