– Nakon dugogodišnje grižnje savjesti odlučio sam u javnosti objaviti groznu, zastrašujuću, istinitu priču o postupanju nekih djelatnika i voditelja Policijske uprave karlovačke i Policijske postaje Vojnić – tim riječima počinje svoju priču umirovljeni policijski službenik, dragovoljac Domovinskog rata, nositelj odličja za Bljesak i Oluju Ivan Butorac.
A njegova je priča vrlo slična priči pokojnog mladog policajca iz Međimurja Dine Molnara, koji je pronađen mrtav krajem siječnja ove godine, a koji je upozoravao na nezakonitosti i korupciju u svojoj PU međimurskoj i PP Mursko Središće. Molnar je zbog toga bio mobingiran, a i Butorac kaže da je bio izložen psihičkom i verbalnom maltretiranju. Utvrđeno je da je Molnar počinio samoubojstvo, a Butorac priznaje da je i on pomišljao na taj čin.
Pobuna protiv nepravde
Slučaj Butorca, kao i Molnara, jasno govori o tome kako u policijskom sustavu prolaze oni koji upozoravaju na nezakonitosti i nepravilnosti, pogotovo u manjim sredinama. Butorac priča da je njegova kalvarija počela kada se predstavkama nadležnim institucijama pobunio protiv nepravednih postupaka njegovih nadređenih zbog kojih je ostao bez stana.
Početkom 1998. u medijima je objavljena priča o načinu na koji su visokopozicionirani policijski službenici PU karlovačke dodjeljivali državne stanove u vlasništvu MUP-a, i to na temelju upitnih i nezakonitih prioriteta, odnosno na temelju stranačke pripadnosti HDZ-u. No, umjesto da zbog toga nastradaju oni koji su na temelju stranačke pripadnosti dobili stanove, govori Butorac, nastradali su nedužni, među ostalim i njegova obitelj. Tako ga je, nastavlja, MUP tužio i tražio da se iseli iz stana od 37 četvornih metara u kojem je stanovao sa suprugom i dvoje djece, a prema rješenju Grada Karlovca.
Butorac je izgubio sud, no kako se on i njegova obitelj kao prognanici nisu imali gdje preseliti, za pomoć se obratio svim mogućim institucijama – Saboru, MUP-u, predsjedniku RH – i to je urodilo plodom pa je dobio u najam MUP-ov dvosobni stan u Karlovcu. No, borba za osiguranje egzistencije obitelji, kaže Butorac, iziritirala je njegove nadređene.
– Početak moje kalvarije bio je u PP Vojnić jer vjerujem da su zapovjednik Ivan Kramarić i njegov pomoćnik Željko Pavlić dobili naputke od načelnika odjela policije Ivana Finka, kojeg sam bio molio za pomoć oko stana i koji mi je rekao da PU nije socijalna ustanova, da me se maltretira, šikanira i diskreditira jer sam se mimo njega predstavkama obratio visokim državnim institucijama – rekao je Butorac. Dodao je kako je, primjerice, tijekom službe uočio mnoge nepravilnosti u radu nekih policajaca i nadređenih, i to da se bave krijumčarenjem ilegalnih migranata iz BiH te da krijumčare cigarete preko državne granice.
– Kada sam na sve to upozorio zapovjednika, još sam jače bio maltretiran i šikaniran – istaknuo je Butorac. Pokušao se obratiti i načelniku Policijske uprave karlovačke, no nadređeni su ga u tome spriječili prijeteći mu otkazom.
– Zbog svega sam dobio psihičke traume, ali nisam išao na bolovanje zbog straha od otkaza. No, pritisak je bio sve veći pa sam počeo razmišljati i o suicidu. Stoga sam bio primoran 1998. zatražiti pomoć psihologa i psihijatra – kaže Butorac.
Kako bi se spasio, tražio je premještaj i dobio ga, pa je do 2000. radio u PU zagrebačkoj, a ondje nije imao nikakvih problema. Nakon smjena rukovodećih ljudi u policiji 2000. vraća se u Vojnić i sve do 2004. svoj policijski posao obavlja bez teškoća.
Neutemeljene pritužbe
Dolaskom Ivana Kalića na mjesto zapovjednika u PP Vojnić 2004. ponovno za Butorca počinju problemi. Smatra da je razlog to što su se promjenom vlasti na vodeća mjesta u policiji vratili oni isti koji su bili šefovi do 2000. godine. Tako kaže da je Kalić, među ostalim, od policajaca tražio da budu posebno strogi prema mještanima srpske nacionalnosti. Opet je upozoravao na nezakonitosti, nastavlja, a to je ponovno rezultiralo maltretiranjem pa mu se psihičko stanje pogoršalo.
Od 2008. nije bio sposoban za rad i bio je na bolovanju do 2011. kada je umirovljen. O svemu je obavijestio vrh MUP-a, ali, kaže, nitko nije reagirao. Poslao je svoju predstavku i ministru Ranku Ostojiću, na koju je dobio odgovor u listopadu 2012. u kojem se navodi da su njegove pritužbe neutemeljene te da su istekli svi rokovi za utvrđivanje stegovne odgovornosti prozvanih.
– Zbog posvećenosti policijskom poslu bio sam gotovo zanemario svoju obitelj. Nisam se bio dovoljno angažirao u liječenju svog djeteta kojemu je bila godina dana kad je umrlo. Sad sa svojim drugim djetetom, kojemu je 17 godina, zbog PTSP-a ne mogu uopće normalno komunicirati. Moj život je uništen, a nitko ni za što nije na kraju odgovarao – razočaran je Butorac.
