Ne deblokira li se račun riječkoga 3. maja do utorka 12. ožujka, bit će to kraj i cijele Uljanikove grupe budući da će se blokada i njezina poslovnog računa automatski povećati za oko 500 milijuna kuna.
Nakon što je Vlada premijera Milanovića u kolovozu 2012. u stečaj poslala brodogradilište Kraljevicu, bit će to slom cjelokupne hrvatske velike brodogradnje na sjevernom Jadranu koja je prije pet godina zapošljavala gotovo četiri i pol tisuće radnika i dvadesetak tisuća kooperanata, a hranila najmanje sto tisuća stanovnika Hrvatske.
Video - Konferencija Uprave Uljanika nakon što je Brodosplit odabran za strateškog partnera
No malo ljudi u Hrvatskoj doista zna i razumije što se to velikoj hrvatskoj brodogradnji na sjeveru dogodilo u zadnjih pet godina, većinom se o tome pronose mitovi i zablude pa stoga donosimo kratku (a samim time i pojednostavljenu) kronologiju njezine propasti.
2012.
Nakon likvidacije Kraljevice, sudbinu Uljanika, a s njom i 3. maja zadnjih pet godina ponajviše je odredila njegova fiktivna privatizacija 2012., činjenica da su ga političari, državni u dogovoru s lokalnima, nerazumno i neodgovorno povjerili vlasnicima koji za Uljanik nisu bili zainteresirani.
Te godine u Uljaniku je proveden proces „organiziranog radničkog dioničarstva“, tadašnjim i bivšim radnicima prodane su državne dionice Uljanika po cijeni od 51,23 kune, do 5000 komada, uz popust na staž, plus popust od 20 posto. Do tada akumulirani gubici društva pokriveni su smanjenjem kapitala (sa 671 na 201 milijun kuna) nakon čega je provedena dokapitalizacija na 302 milijuna kuna prodajom dionica po 90 kuna.
Na kraju godine „domaće fizičke osobe“ držale su 46,2 posto kapitala, a državne tvrtke i institucije te „mirovinci“ oko 38 posto. Svakome je odmah trebalo biti jasno da će radnici biti više zainteresirani za plaće nego za (iluzorni) profit, dok su državne tvrtke i institucije bile prisiljene kupiti poduzeće koje nisu željele pa su se tako prema njemu i odnosile.
Tako je Uljanik grupa već te godine ostvarila gubitak koji nije bio velik, 72,8 milijuna kuna, ali je bio upozoravajući. Istovremeno je Vlada premijera Milanovića Uljaniku odlučila prodati riječko brodogradilište 3. maj i integrirati ga u Uljanik grupu, „kako bi se postigli sinergijski efekti na području korporacijske kulture, upravljanja troškovima, na području projektiranja, nabave materijala i usluga, informatike, financija i drugima“.
2013.
Uljanik je kupio od države 83,3 posto temeljnog kapitala Brodograđevne industrije 3. maj po cijeni od jedne kune i 75 milijuna kuna korporativnih jamstava za ispunjenje plana restrukturiranja. Premijer Zoran Milanović rekao je da je Vlada u 3. maju „zatekla potpunu pustoš, ali da je uspjela pronaći model privatizacije“, dok je ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić kazala kako će Hrvatska „predloženim modelima privatizacije državnih brodogradilišta ispuniti najvažniji od preostalih zahtjeva Europske komisije koje treba ispuniti prije ulaska u članstvo EU“.
Vlada je pritom preuzela poduzeća 3. maja koja Uljanik nije htio, Motore i dizalice, TIBO, Ugostiteljstvo i STM, i radnicima je osigurala tri plaće. Država je tada potpuno sanirala 3. maj s oko četiri milijarde kuna, obeštećenjem za oduzetu imovinu (pomorsko dobro) te sa 1,3 milijarde kuna direktno preuzetih kredita pokrivenih državnim jamstvima.
Te godine 3. maj isporučio je dva broda, a nijedan novi nije smio ugovoriti pune dvije godine! Čekao se najprije program privatizacije, potom se dugo pregovaralo s Bruxellesom. Preostala su za dovršiti i isporučiti samo dva asfalt-tankera od 15 tisuća tona nosivosti za Wisby Tankers, gradilo se 17 barži i 20 u opciji, a realno je bilo zaposleno samo 40 posto kapaciteta.
Uljanik je te godine isporučio dva broda vrijedna 126 milijuna dolara i grupa je iz redovnog poslovanja zabilježila gubitak od 386 milijuna kuna, ali ukupno dobit od 102 milijuna kuna. Na kraju godine imala je ukupno 3956 zaposlenih. Potpisala je ugovor s kompanijom Sofidra S.A. za gradnju sofisticiranog višenamjenskog broda za više vrsta specijalnih radova na moru. „Svjetska kriza brodograđevne industrije koja traje godinama privodi se kraju te se bilježi rast ugovaranja s posebnim naglaskom na specijalizirane sektore novogradnji u kojima Uljanik vidi svoju budućnost“, stoji u godišnjem izvješću o poslovanju.
2014.
Te godine Uljanik je isporučio čak sedam brodova ukupno vrijednih 144 milijuna dolara. Dakle, dovršavanje i isporuka tako velikog broja velikih i vrijednih brodova operativno za pulski škver nije bila nemoguća, ali je Grupa pritom i zabilježila gubitak iz redovnog poslovanja od 414 milijuna kuna i ukupni gubitak 500 milijuna kuna. „3. maj“ te je godine završavao i isporučivao samo barže, njih 31, ukupno vrijedne tek 59 milijuna dolara.
„U 2013. i 2014. godini ugovoreni su se poslovi prepolovili u odnosu na razdoblje od 2009. do 2012.“, objasnili su u intervjuu Jutarnjem listu bivši direktori Uljanika Marinko Brgić i Veljko Grbac. „Rješenje problema tada je bilo otpuštanje velikog broja radnika, ali tada se na to nismo htjeli opredijeliti.“
S jedne strane to je razumljivo, Uljanik je želio zadržati radnike za iduće godine kada je očekivao rast proizvodnje. S druge strane, besposlenost radnika je ipak trebalo nekako drukčije riješiti jer su gubici prelazili iznose koji su se realno mogli nadoknaditi iz budućeg poslovanja. Ukratko, odluka Uljanikove uprave da neće otpuštati radnike nego da će im davati plaću i po cijenu gomilanja gubitaka, znak podlijeganja moralnom hazardu, bio je prvi Uljanikov krupni korak prema propasti.
2015.
I te je godine Uljanik otpisao dio akumuliranih gubitaka na teret kapitala pa mu je jamstveni kapital spao na samo 100,7 milijuna kuna. Danas ću zvučati pomalo nevjerojatno, no čitava je Uljanikova grupa u 2015. na ukupne poslovne prihode od 1,67 milijarde kuna ostvarila operativnu dobit od dvadesetak milijuna kuna. No, nakon što je podmirila financijske rashode od golemih 254 milijuna kuna, konačni je rezultat bio gubitak od 64 milijuna kuna. Sve je to još bilo podnošljivo u odnosu na prihode, kapital i bilancu od 2,6 milijardi kuna.
Isto tako, na kraju 2015. u knjizi narudžbi hrvatske velike brodogradnje na sjevernom Jadranu nalazila se ukupno čak 21 novogradnja s planiranim rokovima isporuke od 2016. do 2018. Naime, Uljanik je u 2014. ugovorio 10 novih brodova, a u 2015. još toliko, po prosječnoj cijeni od oko 54 milijuna dolara. Bivši direktori oštro su u Jutarnjem listu demantirali da su brodovi unaprijed ugovarani s gubitkom: „To jednostavno nije istina!“
No želeći nadoknaditi izgubljeno u prethodnim godinama, uljanikovci su zagrizli veći komad kolača nego što su ga mogli progutati. U idućoj su se godini obvezali isporučiti četiri velika broda, u 2017. čak devet i sedam u 2018. „Međutim, problemi su počeli na samom početku i to s izdavanjem jamstava jer Hrvatska nakon ulaska u EU nije sustavno izdavala jamstva. Problem s financiranjem je potrajao godinu dana što je uvelike pomaknulo sve rokove oko projektiranja i gradnje brodova jer je apsolutno sve stajalo...“
Često izricana tvrdnja da hrvatska brodogradnja nema budućnosti jer na svjetskom tržištu ne može dobiti dovoljno narudžbi preokrenula se u situaciju da narudžbi ima i previše, ali ih hrvatska brodogradnja ne može realizirati! Bila je to istodobno epohalna prilika da hrvatska velika brodogradnja na sjeveru postane istinska velesila, trebalo joj je samo malo potpore ekonomske politike koja nije ništa stajala, a ipak je posve izostala.
Uljanik je ipak 2015. isporučio dva velika broda vrijedna 130 milijuna dolara, a 3. maj 13 barži vrijednih 35,8 milijuna dolara.
2016.
Prva državna jamstva za ugovorene brodove uljanikovci su dobili tek u ožujku i travnju, a tada su morali čekati i da banke obave svoj dio posla. Projektiranje je stajalo „jer dobavljači ne daju nužne podatke prije plaćanja ugovorenih avansa, tako da smo s projektiranjem kasnili godinu i pol dana pa su se projekti nagomilali i zgusnuli...“ Sve je to u ekskluzivnom intervjuu Večernjem listu u veljači 2018. potvrdio i predsjednik Uljanikove uprave Gianni Rossanda.
Tako su pulsko i riječko brodogradilište 2016. umjesto planirana četiri isporučili samo tri broda. Gubitak je porastao, ali još ne katastrofalno: na prihod od prodaje od 1,9 milijardi, gubitak iz redovnog poslovanja bio je samo 64,5 milijuna kuna, a ukupni prije oporezivanja 159,5 milijuna.
No, osim što nisu bili u stanju isprojektirati i pripremiti za gradnju tako velik broj plovnih jedinica koji su ugovorili, jer je među njima bilo i puno prototipova, uljanikovci su se suočili i s nedostatkom kvalificiranih radnika, osobito u ljetnim mjesecima. A za veliki dio avansa naručitelja koje je primio i bankovnih kredita koje je digao država je Uljaniku dala jamstva: koliko je u tom trenutku bilo poznato, od 2013. do 2016. oko 895 milijuna dolara, plus 100,8 milijuna dolara jamstava 3. maju.
2017.
Slom sustava dogodio se u Uljaniku na prijelazu iz 2016. u 2017. godinu. Izvješće o poslovanju grupe za prvu polovicu te godine još je sasvim rutinsko: prihodi od prodaje su više nego pristojni, 1,2 milijarde kuna, gubitak prije oporezivanja podnošljiv, 113 milijuna.
Piše i da su isporučena tri broda. Do kraja bit će isporučena četiri, jedan u Puli (vrijedan 46 milijuna dolara) i tri u 3. maju, vrijedna 93 milijuna dolara.
No tek će izvješće o poslovanju za cijelu godinu podneseno Zagrebačkoj burzi zadnjega dana travnja iduće godine otkriti razmjere drame koja se 2017. odigrala u Uljaniku: rezervacija za „očekivane gubitke po novogradnjama i za garantne radove“ podignuta je na golemih 946 milijuna kuna i grupa je iskazala konačni operativni gubitak od 1,7 milijardi kuna, a s financijskim rashodima 1,82 milijarde.
U tom trenutku već su potencijalni „strateški partneri“ proučavali stanje Uljanika, promijenjena je uprava. Ali nijedan od postojećih ugovora za gradnju brodova još nije bio otkazan!
Da je Uljanik financijski saniran odmah u prvoj polovici 2018. i da je gradnja ugovorenih i započetih brodova nastavljena ustaljenim tempom, trošak sanacije bio bi manji od 250 milijuna eura, a velika hrvatska brodogradnja na sjevernom Jadranu bila bi spašena.
No izgubljeno je vrijeme na natezanje s odabranim „strateškim partnerom“ koji zapravo nije htio u Uljanik uložiti nikakav značajniji novac, dok je Vlada to samo pratila i svako ponuđeno rješenje odbijala, a da nije nudila nikakvo vlastito. Giljotina je konačno na Uljanik pala 27. srpnja 2018. kada je norveški naručitelj jednostrano raskinuo ugovor o gradnji broda za polaganje kabela, što je pokrenulo domino efekt raskida ugovora i gomilanja gubitaka. U odnosu na prvu polovicu 2018. trošak sanacije povećao se tako do danas za najmanje sedam puta.
Oleg Butković i Damir Krstičević o Zračnoj luci Zadar
... pobrojite imovinu bivših direktora i vodeći političara u Istri i Rijeci .... usporedite to sa gubitcima u brodogradnji i samo će vam se kazat...