Od 11. siječnja ove godine svi nizozemski vlakovi voze na struju proizvedenu isključivo u vjetroelektranama. Tu vijest prenijeli su i gotovo svi hrvatski mediji pa su se mnogi i u Hrvatskoj upitali – zar ne bi i svi hrvatski vlakovi mogli voziti na struju proizvedenu iz vjetroelektrana “posađenih“ na Velebitu i drugim hrvatskim vjetrovitim planinama? Na to se proteklih dana nadovezala briga zbog deregulacije i očekivanog poskupljenja plina. No, zabrinute i znatiželjnike odgovor na pitanje o vjetru mogao bi jako iznenaditi.
Hrvatska iz svojih 19 vjetroelektrana već proizvodi oko pet puta više struje nego što je troše svi hrvatski vlakovi! U 2015. godini vjetroelektrane su u Hrvatskoj proizvele 796,3 gigavatsati (GWh) struje, a vlakovi su potrošili 152,4 GWh. Dakle, u Hrvatskoj bi već sada na struju iz vjetroelektrana moglo voziti pet puta više vlakova nego što ih zaista prometuje. Ali, tome su se ispriječile najmanje dvije krupne prepreke.
Prva je da si hrvatska željeznica ne može priuštiti struju iz vjetroelektrana jer je preskupa: najveći potrošači poduzetnici plaćali su 2015. struju oko 0,4 kune za kilovatsat (kWh), a poticajna cijena za vjetroelektrane snage između jednog i pet megavata (MW) bila je te godine 0,5 kuna. Drugi je problem da vjetroelektrane u Hrvatskoj ne proizvode struju baš uvijek kad ona vlakovima treba, barem ne dovoljno.
Nizozemska je priča drukčija
Dosadašnje iskustvo pokazuje da vjetroelektrane u nas u prosjeku rade sa samo 26,5 posto instalirane snage. Što kad bi vlakovi “vozili na vjetar“, a vjetar bi prestao puhati? Zar bi vlakovi stajali na otvorenoj pruzi čekajući da vjetar ponovo zapuše? To nije prihvatljivo, tako da se hrvatski prijevoznici putnika i robe željeznicom ne bi mogli osloniti samo na vjetar sve kad bi i bili spremni platiti njegovu cijenu. U Nizozemskoj je priča sasvim drukčija.
Vjetrovi na europskoj obali Atlantika pušu puno jače nego na Jadranu, snagom koju na hrvatskoj obali Jadrana sigurno ne bismo ni željeli, pa čak ni na Velebitu. Pušu neprekidno danju i noću, tako da su vjetroelektrane postale konkurentne klasičnim termoelektranama, čak su ih i pretekle. Stoga ne čudi da je prošle godine samo u priobalne vjetroelektrane u Europi investirano 18,2 milijarde eura, od čega je Velika Britanija uložila čak 10,5 milijardi eura. U cijeloj Europi 2014. godine bilo je instalirano priobalnih vjetroelektrana snage 1483 megavata, a na kopnu 10.308 MW, izvijestio je hrvatski portal vjetroelektrane.com.
Munjevit porast
U Hrvatskoj su instalirani kapaciteti za proizvodnju električne energije iz obnovljivih (možda bi bolje bilo reći – iz neiscrpnih) izvora u posljednjih deset godina porasli munjevito, s manje od 50 na 554 megavata. I proizvodnja struje iz obnovljivih je izvora porasla velikom brzinom, s oko 150 na 1220 GWh. Bez velikih hidroelektrana, sunce, voda u malim HE, vjetar, biomasa i bioplin bili su 2015. godine takozvani primarni izvori za 10,7 posto ukupno proizvedene struje. Iz vjetra je proizvedeno oko sedam posto struje.
Promatra li se, međutim, ukupna potrošnja energije pa se u bilancu uvrsti i proizvodnja velikih hidroelektrana, obnovljivi izvori osigurali su Hrvatskoj u 2015. godini 31,4 posto energije za život i rad. Čini se dobro i za svaku pohvalu.
No, mali obnovljivi izvori postali su istodobno za proizvođače, opskrbne sustave i potrošače velika nevolja. Ponajprije, oni još uvijek jako puno koštaju društvo. Uz povlaštenu otkupnu cijenu, hrvatskim proizvođačima obnovljive energije (bez velikih hidroelektrana) u 2015. godini isplaćeno je i milijardu i 39 milijuna kuna poticaja, a da nije posve sigurno da je Hrvatska od toga imala i proporcionalne ekonomske koristi.
Samo jedna vjetroelektrana u Hrvatskoj u duljem radu koristi agregate proizvedene u Hrvatskoj, to je Končarova VE Pometeno brdo snage 17,5 MW iznad autoceste A1 nedaleko od Splita. Inače je to, otprilike, izgledalo ovako...
Inozemni i domaći investitori, i proizvođači struje i oni koji sa strujom nisu imali nikakve veze, našli bi u Hrvatskoj brdo na kojem puše dobar vjetar. S 20.000 kuna temeljnog kapitala osnovali bi i registrirali tvrtku, otišli bi u banku, uzeli kredit i s posuđenim bi novcem kupili 15 do 20 njemačkih ili danskih vjetroagregata. Te bi vjetrenjače postavili na odabrano brdo, spojili bi elektranu na najbližu trafostanicu i pustili je u pogon. Potom bi hrvatska država, zajamčenim otkupom struje i isplatom poticaja, u sljedećih 20 godina, pod uvjetom da je lokacija dobro odabrana, investitorima osiguravala profit.
Hrvatski porezni obveznici i kupci struje pritom ne bi poticali hrvatsku proizvodnju vjetroagregata niti otvarali radna mjesta u svojoj zajednici, nego bi zapravo isplaćivali poticaje njemačkoj, danskoj ili američkoj industriji. A sve to s obrazloženjem da moramo Zemlju spasiti od zagrijavanja atmosfere i da moramo spriječiti pogubne klimatske promjene. No, to u početku nije bilo tako zamišljeno.
– Ni danas, kada se govori o klimatskim promjenama i obnovljivim izvorima, ekonomski se ciljevi uopće ne spominju – kaže direktor zagrebačkog instituta Ekonerg Zdravko Mužek. – Zaboravili smo da Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske, usvojena 2009., ima tri temeljna cilja. Uz samorazumljivu sigurnost opskrbe energijom i održivost energetskog razvoja, to je i konkurentnost energetskog sustava. To znači da moramo voditi brigu o ekonomskim interesima Hrvatske. A pogledate li samo vjetroelektrane, vidjet ćete da hrvatska participacija u njima nije veća od nekoliko postotaka...
A kako je teško s vlastitom tehnologijom prodrijeti čak i na vlastito tržište, pokazuje primjer Končara kojemu je proizvodnja struje core business. Ta je tvornica razvila i proizvela čak dva domaća vjetroagregata, snage od jednog i 2,5 megavata. Prototip prvoga dovršila je još 2008. godine i u njega uložila 60 milijuna kuna. U razvoj je bilo uključeno 25 hrvatskih tvrtki, 15 iz sastava Končara i deset izvan, a čak je i u proizvodnju stupova-nosača Končar uključio tri domaća proizvođača, ravnomjerno raspoređena po Hrvatskoj. Ali, svoje vjetroagregate, za koje je tek trebao steći reference, a to bi trebalo biti najlakše u vlastitoj zemlji, Končar u Hrvatskoj nije imao kome prodati. Tako se odlučio na gradnju vlastite demonstracijske i ujedno komercijalne elektrane, za koju je pokušavao naći partnera, ali i to bez uspjeha.
A nije riječ o malom poslu. U trenutku kada je Končar podizao svoju, u Hrvatskoj je u vjetroelektrane već bilo uloženo 370 milijuna eura ili oko 1,45 milijuna eura po kilovatu. Strategijom je bila predviđena gradnja do 1200 megavata, što je za hrvatska poduzeća mogao biti posao od deset milijardi kuna. Samo ta, jedna jedina, dobro poznata i usvojena tehnologija mogla je izvući Hrvatsku iz ekonomske depresije. Ali, nije. Vjetroelektrane su se i dalje uvozile.
U međuvremenu, i Hrvatsku je pogodila globalna velika recesija, bruto domaći proizvod pao je za više od 12 posto, potrošnja energije u svim oblicima smanjila se. Tako je zemlja došla u pomalo apsurdnu situaciju da potiče i financira inozemne investicije i više nego što je to potrebno za realizaciju obveza koje je preuzela međunarodnim ugovorima o zaštiti klime i povećanju udjela obnovljivih izvora.
– Bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak neki dan pohvalio se da je Hrvatskoj “spasio” sedam milijardi kuna jer je potpisao obvezu poticanja samo 730 megavata u vjetroelektranama, a ne svih 1200 koliko se spominje u strategiji iz 2009. godine – kaže Mužek.
– A ta brojka od 1200 MW navedena je samo za zadnje godine razdoblja i uz pretpostavku rasta BDP-a od četiri do pet posto i rasta potrošnje struje 3,5 posto koji se, međutim, nisu obistinili. Stvarno strategija ima cilj postići i održati udjel obnovljivih izvora u proizvodnji od 35 posto, a kad se uključe velike hidroelektrane onda je taj cilj postignut i za povećanje snage u drugim obnovljivim izvorima, ako ono ne bi jačalo domaću operativu i pridonosilo ekonomskom razvoju zemlje, u dogledno vrijeme uopće nema potrebe – dodaje Mužek.
A kao obnovljivi izvor u kojem bi domaća operativa mogla najviše sudjelovati Zdravko Mužek navodi drvo, odnosno biomasu. Elektrana na biomasu, na drvo, sječku, slamu, piljevinu i slične energente, prema podacima koje je lani prezentirao splitski profesor Ranko Goić, bilo je u Hrvatskoj na početku 2016. godine deset, s instaliranom snagom od 24,6 megavata i godišnjom proizvodnjom od 161,5 GWh (oko pet puta manjom nego iz vjetroelektrana). Ali, 57 nesagrađenih elektrana na biomasu s ugovorima o otkupu struje, s godišnjom proizvodnjom od 626 GWh, moglo bi se približiti neizgrađenim, a ugovorenim vjetroelektranama.
– A tu bismo mogli iskoristiti vlastite tehnologije i zaposliti svoje ljude. U Hrvatskoj bismo mogli proizvoditi i izvoziti kompletne elektrane na biomasu snage jedan do dva megavata. U Karlovcu se proizvode turbine, u TPK-u i Đuri Đakoviću kotlovi. Tri 20-tonska kotla smo već izvezli u Njemačku. To je industrijska niša u kojoj imamo velikih izgleda za uspjeh – uvjerava Mužek.
Skupoća njihove energije i poticanje tehnološkog razvoja i zapošljavanja izvan zemlje možda i nisu najveći problemi koje sa sobom nose obnovljivi izvori, pogotovo u proizvodnji struje. Oni imaju i svoju “skrivenu prljavu tajnu“, kako piše londonski The Economist, a to je da istodobno zahtijevaju i pričuvu u fosilnim i nuklearnim izvorima, i da razaraju poslovne modele na kojima počiva klasična energetika.
Isprekidanom proizvodnjom, samo kad sja sunce ili puše vjetar, obnovljivi izvori remetilački su faktor na elektroenergetskoj mreži. Netko mora sagraditi i održavati spremnima klasične, fosilne ili nuklearne elektrane koje će uskakati kad obnovljive prestanu raditi. A da bi mreža bila sigurna, za svaki megavat vjetra treba imati 0,85 do 0,95 megavata u klasičnim elektranama. To tehnički nije problem, ali to netko treba platiti. Na tržištu moraju postojati pružatelji pomoćnih usluga regulacije snage i frekvencije sustava, i to čak na tri razine.
Primarna regulacija obavlja se automatski, unutar jedne sekunde, a sekundarna unutar 10 minuta. Tercijarnu operator prijenosnog sustava naručuje. Usluge regulacije u Hrvatskoj obavljaju hidroelektrane, reverzibilna hidroelektrana u Obrovcu, te Zakučac, Senj i Vinodol, što je zapravo apsurd: jedan se obnovljivi, a jeftiniji, izvor “štedi“, da bi bio pričuva drugom, skupljem. A kad tim hidroelektranama obilje dotoka vode ne dopušta prekid rada, onda se struja iz vjetroelektrana mora izvoziti pa efekt smanjivanja domaće emisije stakleničkih plinova posve iščezava.
Pričuva snage mogla bi se smanjiti boljim prognoziranjem vjetra i prilagodbom rada vjetroelektrana, a nužno je unaprijediti i sustav plaćanja pomoćnih usluga na mreži. S još ponekom hidroelektranom ili plinskom elektranom u pričuvi, hrvatski bi sustav mogao integrirati još 800 megavata u vjetroelektranama; naravno, pod uvjetom da se one proizvedu u Hrvatskoj.
Hrvatski stručnjaci zagovaraju i uspostavu regionalnog tržišta pomoćnih usluga, s obzirom na to da je vjetar u Hrvatskoj ipak izdašan resurs – ne tako izdašan kao na europskoj obali Atlantika, ali ipak izdašan. U Hrvatskoj gotovo da i nema trenutka kad u pogonu nije baš nijedna vjetroelektrana. Potpuna utiha u cijeloj zemlji vlada samo jedan posto vremena, ustanovili su stručnjaci Energetskog instituta Hrvoje Požar iz Zagreba.
Rezerve snage, međutim, ne rješavaju nevolju da vjetroelektrane, kao najizdašniji obnovljivi izvor, najviše proizvode noću, kada je potrošnja struje najmanja, a cijene najniže. Slično je i s fotonaponskim panelima koji najviše struje daju dok je Sunce visoko na nebu, a njihova je struja najpotrebnija navečer, kada se pale televizori, klime i ostali kućanski aparati. Da bi se taj nesklad otklonio, potrebno je struju pohranjivati i imati na raspolaganju kada je najtraženija.
Začarani krug
To se na velikoj skali čini pomoću reverzibilnih ili crpnih hidroelektrana, a u manjoj mjeri pomoću elektrokemijskih akumulatora poput “Teslinih“ Powerwalls, spremnika topline ili komprimiranog zraka. Očekuje se da će kao jedan golemi spremnik struje poslužiti i akumulatori flota električnih automobila, ali to sve sporo prodire u svakodnevnu upotrebu, i u svijetu i kod nas.
Najviše brige ipak stvara to što proizvodnja struje za vlastite potrebe pojedinih tvrtki ili kućanstava nagriza tržište velikih kompanija, a i to što sve veća upotreba obnovljivih izvora, kojima su “energenti“ besplatni, na tržištu ruši cijenu struje iz klasičnih izvora, u koje se onda ne isplati investirati. A bez klasičnih u pričuvi, nije moguć ni rad obnovljivih izvora. To je začarani krug iz kojega energetika trenutačno ne vidi izlaz.
>>Tvornice smrti? Pa u Zagrebu se živi pokraj 2 termoelektrane
>>Hrvatska ima šansu: ulaganje u vjetar i sunce bit će povoljnije
Neče oni dati struju za vlakove jel bi morali dati po cijeni koju bi dobili po ugovorima. Oni če dati elektri da prodaju narodu jel elektra ima ljude koje je postavio bivši ministar Vrdoljak i dao im veču cijenu u zadnjoj minuti kad je mogao potpisati i ovjeriti tako da tu cijenu sigurno ne bi platili Hrvatska željeznica niti upola cijenu a oni če dati drugovima od Vrdoljaka u HEP pa nek građani plačaju tu cijenu koja nije normalna ali je dogovorena sa Vrdoljakovim ljudima i prijateljima. Pozdrav dobrim ljudima