Neosviješteni privilegiji sugovornicima najčešće zvuče nekako naivno i stvaraju susramlje. Neki dan mi je poznanica u svom veoma ugodnom građanskom stanu pokušala objasniti zašto je bolje ne posjedovati nekretninu. Naime, lakše se preseliti u drugu državu.
Nerijetko sam sjedio za stolom za kojim bi heteroseksualni parovi dovodili u pitanje važnost gay pridea jer ne postoji strejt pride, iako je meni njihovo izmjenjivanje nježnosti u tom kafiću djelovalo kao svakodnevni strejt pride. Priznajem, događa mi se da se u trenucima uspjeha poskliznem i u intervjuima inzistiram na svojoj marginalnoj poziciji. Ili si dajem za pravo prozivati institucije za manjak inkluzije, iako ni sam, u svojim tekstovima, ne činim dovoljno po istom pitanju. Tuđe privilegije puno je lakše osvijestiti od vlastitih.
Kao obiteljska tajna
Govoriti o privilegijima teško je kao govoriti o obiteljima. Većina ih ima u nekom obliku, znamo da nisu nužno najbolje, ali navikli smo se na njih i s vremenom prihvatili situaciju kakva je do te mjere da ju je teško propitivati. Malo što toliko “trigerira” ljude kao uputa da provjere svoje privilegije jer očekuje od pojedinca da sagleda svoj život i svoju poziciju u svijetu odvojeno od individualnog iskustva. Određeni privilegiji, posebno oni koji se temelje na rodu, novcu i boji kože, ostali su više ili manje isti stotinama, ali ne i tisućama godina. I sada, kada se napokon o njima otvorenije govori, to stvara toliko jake osjećaje i podjele u društvu, među klasama, rasama, rodovima i generacijama. Baš kao neka dugo prešućivana obiteljska tajna. Najveći problem s privilegijima jest taj što su nama koji ih posjedujemo vrlo često nevidljivi. Optika svijeta u kojem živimo jednostavno je tako namještena da nam se lako može učiniti kao da smo srednja vrijednost. Isto tako, pojedincu je jako teško imati tako široku perspektivu ili empatiju prema svijetu. Dvije su vrste privilegija, s jednim se setom možemo roditi, drugi je stečen za života. Drugi je problem što privilegiji, oni s kojima smo se rodili i oni koje smo stekli, ne isključuju mogućnost neobično tužnih i teških životnih i osobnih sudbina. Kao ljudi (u kasnom kapitalizmu) navikli smo se svoju poziciju u društvu definirati u usporedbi s onima iznad nas. Tako će za bogate uvijek biti netko bogatiji, za uspješne netko uspješniji, za moćne netko moćniji…
Zato je tako teško govoriti o privilegijima jer to iziskuje od nas da izađemo iz svojih biografija i sagledamo svoju poziciju u široj, globalnoj perspektivi. Pa tako, ako je netko rođen kao heteroseksualni “cis muškarac”, ne znači da će živjeti život bez siromaštva, nasilja ili smrti. Privilegiji su tako sličniji natalnim kartama. To su različiti potencijali koji se mogu ili ne moraju ostvariti u iskustvu života. Ipak, neki od nas rađaju se s puno više tih potencijala od drugih. Ovaj svijet i naša povijest podijelili su moć prilično nepravedno. Privilegije možemo promatrati kao način distribucije moći u svijetu (i tijekom povijesti). Dovoljno je preletjeti Forbesovu listu najbogatijih ljudi na svijetu i uvidjeti kako je većina moći akumulirana među bijelim, cis, heteroseksualnim muškarcima. Kada se političkim strankama postavlja pitanje zašto imaju tako malo žena na svojim listama (a žene čine pola ljudske populacije), to je pitanje o redistribuciji moći i perpetuiranju povijesnog obrasca isključivanja žena iz političkog djelovanja i odlučivanja. Pitanje i kritika odnose se na sustav i poziva na sustavnu reformu. Zamka s privilegijima može biti i ta što nam stvara stanovit osjećaj sigurnosti u ovom nesigurnom svijetu. I dovoljno je pogledati bilo koju osobu na poziciji moći da vidimo kako je malo što tako strašno kao izgubiti tu moć. Vjerujem da svatko od nas u sebi ima taj strah da će izgubiti svijet koji poznaje i perspektivu na koju se navikao.
Pogledajte svoje ruke
Tako perpetuiramo postojeće odnose moći i tako veoma uspješno negiramo tisuće godina nepravde koja je utkana u naš odgoj, obrazovanje, ali i dobar dio radnog iskustva. Povijest koju učimo je povijest privilegija. Osvijestiti vlastite privilegije i posljedično sustavne nepravde prvi je korak u stvaranju pravednijeg svijeta, koji će nam uskoro trebati ako želimo preživjeti nadolazeće ekonomske, ekološke i neke nove epidemiološke krize. Da bismo osvijestili vlastite privilegije, i ne treba nam puno. Može se započeti već i čitanjem ovog teksta. Možemo pogledati u ruke koje čitaju novine (ili pišu ovaj tekst). Ako su ruke bijele, možemo zaključiti da osoba kojoj pripadaju nije doživjela rasizam i da je imala puno veće šanse biti rođena u blizini zdravstvenih i obrazovnih ustanova. Sama činjenica da pišemo i čitamo ovaj tekst znači da smo imali resurse koji su nas opismenili, što nam daje znatnu privilegiju u odnosu na 781 milijun ljudi na svijetu. Ako uz članak pridodamo kavu, možemo pretpostaviti da smo iznad granice ekstremnog siromaštva i to nas smješta u trećinu ljudske populacije. Privilegiji su utkani u naša tijela, naše rodove, spolovila, pigmente kože, gene, naše seksualne identitete, adrese i mjesta rođenja, nekretnine, roditelje i rodbinu, obrazovanje i radna mjesta.
Živjeti bez glasa
Mali i veći privilegiji, prirođeni ili oni stečeni, ne utječu samo na potencijale naših života nego i na perspektivu kojom promatramo svijet. I iz te perspektive veoma je lako pretpostavljati tuđa životna iskustva, potrebe marginalnih i neprivilegiranih skupina i govoriti u njihovo ime. Tako postojeća distribucija moći ostaje netaknuta jer roditi se ili živjeti bez privilegija vrlo često znači i živjeti bez glasa, platforme i vidljivosti, bez mogućnosti artikulacije svojih iskustava. Osvijestiti vlastite privilegije znači ponuditi taj prostor i vidljivost i prije svega slušati i čuti glasove i živote koji su i u našoj povijesti i sadašnjosti bili ušutkavani, brisani, iskorištavani ili ubijeni. Tek nakon što uvidimo tko ima veće privilegije možemo početi razgovarati o tome tko ima više odgovornosti.
I tada možemo graditi novi, pravedniji, empatičniji i nježniji svijet kao prostor susreta ljudi, a ne koncepata ili statistike. Možda ipak možemo osnovati malo sretniju i skladniju globalnu obitelj.
Jel to pravednije drustvo vec nije vidjeno kod komunista, Problem je jedan kad nitko neradi nitko nista ni nema. Otmi onomi i upropasti onoga tko radi pa podjeli neradnicima.