Subota 23. listopada
Bruxelles se roguši, Mađari zbrajaju uspjehe
Viktor Orbán na državni praznik kojim se obilježava pobuna Mađara protiv ruske okupacije Mađarske 1956. godine pred desecima tisuća sunarodnjaka u Budimpešti slavi uspjehe Mađarske i svoje stranke Fidesza. I to uspjehe koje je postigao usprotivivši se europskim moćnicima kojima je danas trn u oku i koji su gospodarski i financijski iscrpljivali tu zemlju, kao što rade i s podosta drugih dok si sami tepaju kako su “obitelj europskih naroda”. Orbán je sažeo stanje u svojoj zemlji: “Otvorili smo milijun novih radnih mjesta, riješili se deviznih kredita, smanjili poreze, a sljedeće godine minimalna plaća bit će veća od prosječne plaće u vrijeme vladajućih socijalista. Nacionalno bogatstvo poraslo je jedan i pol puta od vremena kad je Fidesz došao na vlast. Uveli smo oporezivanje multinacionalnih tvrtki, štitimo obitelji, a danas su naši računi za režije najniži u Europi”. Istaknuo je da mađarske ljevičare podržavaju međunarodne snage toliko moćne da ih “samo milijuni Mađara koji se udruže mogu pobijediti”. I dok se hrvatska vlast uvlači u stražnjicu Bruxellesu, Orbán odnos EU prema Poljskoj i Mađarskoj uspoređuje s odnosom komunističke vlasti SSSR-a pod čijom su okupacijom bile 45 godina.
Nedjelja 24. listopada
Žalosno je što je Crkva u Hrvatskoj pokleknula
Je li Crkva pokleknula? Hrvatski biskupi u zaključcima sa Šestog hrvatskog socijalnog tjedna kažu kako je nedopustiva ravnodušnost “kojom se promatra iseljavanje hrvatskog stanovništva” i ustvrđuju kako se u posljednjih deset godina iselilo oko 300.000 Hrvata. Očekivalo bi se da Crkva zaoštri stav prema toj tragediji, no umjesto toga Kaptol sam sebi skače usta pa je protiv “traženja krivaca” za ono što je, kako sam kaže, “nedopustivo”. Još više iznenađuje stavom da će nam uz povratak iseljenika biti nužni i useljenici, a kako bi se “izbjegli stihijski modeli koji zadovoljavaju samo neke segmente tržišta rada nužno je donošenje jasne integracijske politike”. Nevjerojatno je da i Crkva nasjeda na fraze o “povratku iseljenika” u što više nitko ne vjeruje, ali joj je to potrebno kako bi opravdala svoj zaokret prema dobrodošlici useljenicima. Dakle, u idiličnom scenariju naših časnih biskupa iseljenici se vraćaju, useljenici se integriraju, i eto hrvatske sreće! I dok Crkva iz iluzornog patriotskog obzira govori o povratku, ona je zapravo s iseljavanjem Hrvata ipak na nekom dobitku – njezine su katoličke misije u Njemačkoj i drugdje u inozemstvu posjećenije i punije, hvala dragom Bogu!
Ponedjeljak 25. listopada
Sedlaru ni kune, za pljuvanje po braniteljima koliko hoćeš
Jakov Sedlar dovršio je film “Plavi kaputić, 30 godina poslije”, koji će ekskluzivnu premijeru imati na Večernji TV-u 16. studenoga. Riječ je o šestogodišnjoj djevojčici u plavom kaputiću koja je uplakana koračala porušenim i spaljenim Vukovarom u koloni 19. studenoga 1991. godine, a zahvaljujući BBC-ju snimka te ganutljive scene obišla je cijeli svijet. Po ovih nekoliko podataka pomislili biste da, zahvaljujući svome renomeu i temi, autor nije imao nevolja s financiranjem svoga uratka, da mu je novac dao poznati Hrvatski audiovizualni centar koji za filmove dijeli državna sredstva, ali nije dobio ni kune, a Sedlar izjavljuje: “Moj HAVC su Šuker, Joe Šimunić, Kikaš, država je odbila sve filmske projekte o Vukovaru”. Koju godinu prije nego što je u koloni snimljena djevojčica u plavom kaputiću, Plenković je pisao tekstove u slavu ideologa države koja je razarala Vukovar, pa kako se od njega i njegovih institucija, među njima i HAVC-a, može očekivati osjećaj za hrvatsku žrtvu i za potrebu da o toj žrtvi ostane filmska uspomena. Kad pak Brešan, Hribar, Novosti i drugi mediji krivotvore istinu o toj žrtvi, o braniteljima, Crkvi, dijaspori, Hrvatskoj..., tko bi to drugi platio nego Hrvatska.
Utorak 26. listopada
Ustaša nigdje, ustaštva na sve strane
Opet na sve strane o pozdravu za dom spremni – novi predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić, Domovinski pokret, nezavisni zastupnik Milan Vrkljan, predsjednik IDS-a Dalibor Paus... Neko se vrijeme o tome ne govori, onda ga spomene jedan, pa se javi drugi, pa na drugog reagira treći, i tako se svako malo trese cijela Hrvatska premda i najljući protivnici toga pozdrava priznaju da ga rabi i zagovara “šaka radikala”. Pa ako je to mali broj ljudi, čemu tolika galama, čemu zahtjevi za zabranu premda je taj pozdrav po postojećim zakonima već zabranjen kao i svako drugo slavljenje ili veličanje totalitarnih režima. Jasno je što se time postiže – cijeloj se zemlji želi nametnuti osjećaj krivnje za nešto s čime, osim “šake radikala”, Hrvatska nema veze.
Tito je veći zločinac od Pavelića, o tome je nedavno pisao i Le Monde, statistika kaže da su komunisti ubili mnogo više nevinih ljudi nego ustaše, njihova strahovlada trajala je deset puta dulje nego NDH, navodni su antifašisti poslije Drugog svjetskog rata osnovali državu sličnu fašističkoj. Okupljanje u Kumrovcu, isticanje petokrake i drugih crvenih simbola najžešće će štititi oni koji najžešće napadaju za dom spremni. Crveni ustaše.
Srijeda 27. listopada
I jučer i danas – desnica u Hrvatskoj krivo se zove
Kad se iz Amerike, u kojoj je 32 godine kao hrvatski domoljub (za mnoge ljevičare “terorist”) bio u zatvoru, Zvonko Bušić imao je velikih ambicija. Isprva je htio pokrenuti politički tjednik, a poslije je pokušao ujediniti desne stranke, koje su ga teško razočarale. Samoljubivi vođe razmrvljene desnice ljubomorno su čuvali svoje sitne feude, pa je Z. Bušić odustao. Sitničavost, otimanje o isključivo pravo na hrvatstvo (i na vodstvo u stranci) ostali su isti. Jako mnogo desnih birača bio je okupio Miroslav Škoro koji je i osnovao Domovinski pokret, pa je tu stranku ostavkom učinio nevažnom, a na čelo joj je “po vlastitom izboru” došao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava. Tako se mrvljenje desnice nastavilo i obnovilo, zakvačili su se Škoro, koji je prešao u Hrvatske suvereniste, i njegov nasljednik Penava u DP-u, koji je sada zabranio članstvu da volontira u inicijativi Suverenista za referendum protiv uvođenja eura. Referendum o euru trebao bi biti jedan od najvećih domoljubnih poteza desnice i, prema mišljenju nekih, najveći udar na Plenkovića otkad je došao na vlast, pa se razdor među konzervativcima događa kad im može najviše nauditi. Zvonko bi Bušić rekao – desnica se u Hrvatskoj krivo zove.
Četvrtak 28. listopada
Katarina Peović iz muzeja socijalističke revolucije
Katarina Peović nema osobita značenja i utjecaja u hrvatskoj politici, članica je ultraljevičarske stranke – Radničke fronte, s čije je liste ušla u Hrvatski sabor. No unatoč nevelikoj političkoj moći, dragocjena je u javnom životu. Djeluje kao muzejski izložak iz socijalističke prošlosti i plamičak je iz ugaslih revolucionarnih vatra s kojima se propagirala briga za radničku klasu i socijalnu pravdu, i u bivšoj državi i širom svijeta.
Premda kaže da bi u socijalizmu vjerojatno završila na Golom otoku, užasnuta je usporedbama između Tita i komunističke Jugoslavije i ustaša, a na globalnoj razini jedno joj je od najvećih zala veliki tradicionalni neprijatelj revolucije – kapitalizam, te i danas zagovara bespoštednu borbu protiv toga zlog sustava. Na Twitteru je ovih dana napisala kako je 10 posto najbogatijih na svijetu odgovorno za polovicu emisija CO₂ na planetu, a u isto vrijeme polovica najsiromašnijih za 12 posto, pa se klimatska kriza “ne može zaustaviti bez borbe protiv kapitalizma”. Te riječi, premda napisane iz razumnih težnji, kao da su izvađene iz nekih davnih revolucionarnih programa i Peovićka zna da ih se kapitalizam neće poplašiti. Ali nisu samo uspomene nego i otvaraju oči.
Petak 29. listopada
Ako im je kultura planetarna, moraju li biti i zla?
Mnogima će zacijelo zasmetati što je Milanović na Pantovčaku primio predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Ali će taj susret zacijelo lakše podnijeti kad isti dan pročitaju naslov – “SAD ustraje u brisanju etničkih prefiksa članova Predsjedništva BiH”. Riječ je o prijedlogu kojem su se prije bili usprotivili bosanskohercegovački Hrvati i Srbi te vlast u Zagrebu. Za normalan svijet nevjerojatno je drsko što je američki predstavnik za ustavne reforme u BiH došao u Zagreb da bi ponovio Plenkoviću ono što je protivno interesu Hrvatske i hrvatskog naroda u BiH – da treba ukloniti nacionalni kriterij u izboru članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Držim da Trumpova vlast ne bi bila tako nasilna, i treba se upitati – odakle Amerikancima pravo da tako brutalno, mimo volje većine naroda, uređuju jednu zemlju i određuju njezinu sudbinu? “Utješno” je što je američka povijest puna takvih samovolja, promjena režima u određenim zemljama, svrgavanja vladara, ratova protiv diktatora i “diktatora”, terora i zločina nad stanovništvom u zemljama širom svijeta. Ako su američka kultura i civilizacijski dosezi neprijeporno bogatstvo cijelog planeta, moraju li im i zločinstva biti planetarna!?
Pitanje za Ivkošića. Kad bi netko postavio eksploziv na aerodrom npr. u Zagrebu i od te naprave bi poginuo hrvatski policajac da li bi ta osoba bila terorist?