Vuk sit, ovce na broju - to je ishod procesa u kojem se Europska pučka stranka (EPP) pokušala postaviti prema mangupu iz vlastitih redova, Viktoru Orbánu.
Pitanje je, doduše, tko je tu vuk, Viktor ili Weber, ali znamo tko su ovce. Sve stranke koje su bile članice najsnažnije političke obitelji u Europi početkom prošlog tjedna bile su i članice krajem prošlog tjedna, među njima je to bila i ostala i Orbánova stranka Fidesz - suspendirana, ali ipak članica kojoj je otvoren put za povratak u stado nakon europskih izbora.
No, to nije baš politički jasna odluka o obrani europskih vrijednosti za koje se pučani zalažu. To je više odluka kojom pučani žele odglumiti čvrst stav i distanciranje od Orbána, ali zapravo se od njega ne žele distancirati jer su previše očajni u borbi za svaki mandat u novom sazivu Europskog parlamenta, pa im trebaju i Orbánovi birači, pa stoga donose ovakvu odluku koja im kupuje vrijeme dok ne prođu europski izbori, kada će novoformirani stranački Odbor za evaluaciju ocijeniti zaslužuje li Fidesz povratak iz suspenzije.
Iz hrvatske perspektive, najsnažnije odjekuje ono što zapravo nije ni izrečeno. Vrišti ono što je prešućeno. Netko je iz Hrvatske - a zna se tko je to, HDZ - mogao u par rečenica raskrinkati glavni Orbánov argument iz sporne kampanje koja je bila ta kap koja je prelila čašu strpljenja europskih pučana. U toj kampanji, koja je koristila lik predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera kako bi Mađare uvjerila da se u Bruxellesu kuju tajni planovi koji “iz temelja ugrožavaju sigurnost Mađarske”, izrijekom se tvrdilo i da Bruxelles želi “oslabiti pravo država članica na čuvanje granica”.
Tko je bolje pozvan nazvati tu glupost pravim imenom nego građani EU iz države članice koju je Mađarska ogradila žilet-žicom - upravo zato što joj nitko, pa ni EU institucije, ne može osporiti pravo na čuvanje granica!? Da se pitalo samo Komisiju i Junckera, vjerojatno žilet-žica ne bi bila jedan od alata pri izgradnji projekta europskih integracija. Ali nije se pitalo Junckera, pitalo se i pita se suverenu državu Mađarsku, koja je odlučila izgraditi tu žilet-žicu i prema Hrvatskoj. Orbán sada kao da sjedi na žilet-žici prema susjednoj članici EU i žali se da mu EU želi oduzeti tu igračku, prema to nitko ni ne pokušava učiniti. Što je previše, previše je, čak i od Orbána.
No, iz HDZ-a to nije poruka koju komuniciraju ni prema svojim biračima, ni prema sestrinskim strankama u EPP-u, ni prema Orbánu. Poruka koju je komunicirao HDZ u čitavoj ovoj priči je zapravo uskostranačka: najbitnije im je da nije došlo do raskola u EPP-u koji bi ugrozio šanse Manfreda Webera da, kao “spitzenkandidat” EPP-a, postane novi predsjednik Europske komisije.
Razumljivo je zašto je i to važno. Europska pučka stranka ne želi pomoći populistima i radikalnim desničarima, koji jurišaju na dosad najveći broj mjesta u Europskom parlamentu, tako što će im u zagrljaju gurnuti još 12-13 Fideszovih europarlamentaraca. Također, EPP ne želi odmoći svom kandidatu za predsjednika Komisije Manfredu Weberu, koji je tek drugi “spitzenkandidat” EPP-a u povijesti (prvi je bio Juncker), i ako se sustav biranja šefa Komisije po principu nositelja lista uruši sada na Weberu malo je vjerojatno da će mu se itko željeti vratiti za pet godina. Ulozi su, dakle, veliki i nijedna politička stranka, pa ni EPP, nema poriv raditi na svom neuspjehu na izborima. To je razumljivo.
No, pravo pitanje nije hoće li Orbán otrčati u zagrljaj anti-EU populista, nego je li Orbán već sada u njihovom zagrljaju. A čini se da jest. Orbánu treba EPP kao najsnažnija politička obitelj, ali samo dok kroz nju može snažiti svoju anti-migrantsku politiku opsjednutu grandioznim shemama o obrani kršćanske Europe pred najezdom nevjernika. I treba mu EPP dok vidi da može odvući EPP na svoju stranu, a s Manfredom Weberom on to očito vidi. Treba mu takav EPP, ali Orbán je već zapravo u shemi s Matteom Salvinijem, šefom talijanske Lige, kojemu se divi i kojega opisuje kao ravnopravnog partnera jer Orbán je, eto, pokazao da je moguće zaustaviti najezdu migranata na kopnu, a Salvini da je moguće i na moru. U posljednjem govoru, Orbán otvoreno govori kako mu je, pošto je Mađarska ipak mala u europskim okvirima, potrebna jedna velika europska zemlja da bi ta antimigrantska politika postala “mainstream”, a jedina koja se takvom sada čini je Italija. Sljedeći korak, po Orbánu, je oduzimanje ovlasti Europskoj komisiji u koordiniranju upravljanja i zaštite granica, i prebacivanje tih ovlasti na neko buduće, još nepostojeće Vijeće ministara unutarnjih poslova Schengenske zone. Dakle, opet potencijalno na štetu Hrvatske, koja još nije u Schengenu.
Hvala ti Orbane što postojiš.