Iako ponekad ne želimo priznati da medalja ima dvije strane, život često pokaže da stvari nisu jednodimenzionalne. U novinarskom je poslu iznimno važno sagledati i drugu (treću, četvrtu...) stranu onoga o čemu pišemo, dati priliku i drugoj strani da izrekne svoju verziju priče.
Posljednjih se tjedana intenzivno bavimo referendumom o katalonskoj neovisnosti, a medijsko pokrivanje toga događaja izuzetno ja zanimljivo zato što su sve do prošloga vikenda mediji uglavnom 99 posto prostora davali onoj strani koja želi katalonsku neovisnost i koja je izišla na ulice na sam dan referenduma, ali i u danima koji su uslijedili. Bio je to svijet nacrtan crnom i bijelom bojom u kojem su bijeli (pozitivni) bili Katalonci koji se bore za nezavisnost, a crni (negativni) bili su Španjolci odnosno vlasti iz Madrida. Između ta dva ekstrema nije bilo ničega.
U nedjelju se dogodio drastičan obrat
No, u nedjelju se dogodio drastičan obrat. Pokazalo se da između crnoga i bijeloga ipak nečega ima, a to su Katalonci koji ne žele neovisnu državu, već žele ostati u sklopu Španjolske. Cijela je priča dobila neku sasvim novu dimenziju koju kao da nitko i nije očekivao. Činjenice govore drukčije.
Na savjetodavnom referendumu koji je održan prije tri godine, pobornici nezavisnosti dobili su 40-ak posto glasova, dok su se ostali koji su na taj referendum izišli izjasnili protiv. Tada je bilo bjelodano da je tadašnji katalonski predsjednik Artur Mas doživio poraz koji nije očekivao. I tada je bilo pritisaka iz Madrida, ali je naposljetku referendum održan u mirnom ozračju. Istina je da je Mas na kraju taj referendum, od prvobitno zamišljenog obvezujućeg referenduma o neovisnosti, pretvorio o savjetodavni referendum.
U međuvremenu Mas je otišao, provedeni su izbori i došli su novi ljudi. I zaboravili na rezultate referenduma iz 2014. I Madrid je zaboravio da ne bi trebao previše stiskati i zabranjivati. Štoviše, mislim da bi Madrid doživio trijumf da je pozvao Katalonce da u što većem broju iziđu na referendum zato što bi rezultati gotovo sigurno bili vrlo slični ili čak isti kao i prije tri godine. Tristo pedeset tisuća ljudi koji su se u nedjelju okupili na ulicama Barcelone mnogi već nazivaju tihom većinom. Oni su na referendum 1. listopada izišli u malom broju. Ni mediji ni politika na njih zapravo nisu obraćali pažnju.
Ta većina doista želi i dalje živjeti unutar Španjolske
Ako su oni doista većina i ako ta većina doista želi i dalje živjeti unutar Španjolske, onda se to njihovo mišljenje itekako mora uzeti u obzir. Iako Španjolska ima niz ustavnih i zakonskih poluga da Kataloniju liši autonomije i raspusti tijela vlasti, najbolje bi bilo da se odluči za nježniji pristup i da pusti da tiha većina koja je u nedjelju izašla na ulice dovede u pitanje trenutačnu vlast i zatraži prijevremene izbore.
Mnogi analitičari koji izvrsno poznaju i razumiju katalonsku političku stvarnost već predviđaju da će na tim izborima stranke koje se zalažu za neovisnost doživjeti poraz i da bi upravo ti izbori mogli biti pokazatelj onoga što većina Katalonaca zaista želi.
"Katalonskoj tihoj većini treba omogućiti da izrazi svoju volju" Čekaj, pa zar nije bio referendum, zar nisu mogli i oni izraziti svoju volju??